Želimir Periš : Gracija od čempresa
Premda je u fokus šire čitalačke javnosti Želimir Periš (Zadar, 1975.) došao ponajprije zahvaljujući pretežno pozitivnim kritikama i tportalovoj književnoj nagradi za roman "Mladenka kostonoga" (2020.), valja napomenuti da je još 2002. dobio i nagradu „SFERA“ u kategoriji priče (Tisućljeće), a osim u prozi, okušao se i u poeziji ("X", 2016.) te pisanju slikovnica ("Straška postavlja teška pitanja", 2021.). Feministički sloj njegova teksta prepoznat je već u ranim radovima (zbirka priča "Mučenice", 2013.), a kritike su kao bitnu odrednicu "Mladenke kostonoge" istaknule „ideju povijesti u ženskom rodu“ (Vladimir Arsenić), "protagonisticu romana koju apostrofira kao borkinju za ljudska prava, posebno ističući jezični ludizam koji nije sam sebi svrha" (Jagna Pogačnik), naglašavajući "da je posrijedi kritika brutalnog patrijarhata" (Denis Derk).
Gracija od čempresa
Ono što mi se čini kao moguća recepcijska opasnost po "Graciju od čempresa" problem je čitalačkog horizonta očekivanja. Nisam siguran koliko je među obožavaocima "Mladenke kostonoge" onih koji su čitali ostale autorove radove i nisam siguran koliko će ih, nakon uspjelog jezičnog i koncepcijskog eksperimenta nagrađivanog romana, biti oduševljeno konvencionalno discipliniranijim tekstom ove zbirke priča. To naravno ne znači da u stilskom i konceptualnom pogledu nema dodirnih točaka, dapače. Bajka o Gašparu, Melkioru i strahovitim zvjerovima što u krotke siju sjeme zla, primjerice, u najboljoj rableovskoj maniri, osobito koncepcijski, podsjeća na "Mladenku kostonogu". Završna priča O zanimanjima u doba Velikog sranja obilježena je postupkom korištenja autorskog avatara (u romanu je to bio „guslar Želimir Periš“, u priči „Želimir, pisac“).
Kao dodirnu točku svakako možemo u obzir uzeti i prostorno-vremenski kontekst (uglavnom provincija i uglavnom prošlost), kao i zavodljivu snagu ženskih likova među kojima također prepoznajemo nositeljice znanja, borkinje za ljudska prava i revolucionarke. Jezik tekstova, zavisno o priči, sadrži kako obilježja dijalektalnoga govora ili bajke, tako i profanosti ili onih karakteristika koje odgovaraju suvremenom razgovornom stilu.
Priče Kako se na gumnu vrši žito i Gracija od čempresa neprijeporno su angažirani tekstovi koje promatrati možemo kao kritiku crkve te obrazovnog sistema. Prva priča pritom je na leksičkom i sintaktičkom planu obilježena dijalektalnim karakteristikama jezika dalmatinskog zaleđa, a vulgarizmi koji se u dijalozima pojavljuju doprinose njegovu vjernom transferu u medij književnosti. Izdvajati ih za primjer iz teksta utoliko bi predstavljalo pogrešku. Naime, ti vulgarizmi pri komunikaciji likova funkcioniraju ponajviše kao poštapalice, što odgovara karakteristikama gòvōrā spomenutog prostora. Njihova autentičnost, dakako, uključuje imenice kao što su „Irud“ (Herod), „Bog“, „Isus“ i dr.
U "Graciji od čempresa" poseban je naglasak stavljen na pohlepu predstavnika crkve koji se ne libi, radi materijalne koristi, čitavu zajednicu držati u zabludi. Pritom, da bi zabluda preživjela izazov vremena, i ubiti. Potonja priča pritom protagonisticu promiče u seksualno liberalnu odmetnicu koja po „očuvanje vrijednosti“ zajednice (samim tim i svećenikovu poziciju) predstavlja opasnost. U priči Kad se Ivan-Marin dohvatio moje kose učinjen je daljnji korak: protagonistica aktivno sudjeluje u seksualnim otkrićima druge žene. Njoj zahvaljujući druga žena uviđa da joj klitoris ne predstavlja smetnju i uči koristiti vibrator. I u tom će slučaju, razumljivo, nositeljica promjena platiti cijenu. Radikalni patrijarhat provincije orgazam namjenjuje isključivo muškarcima. Žene su tu da šire noge i rađaju.
Kao dodirnu točku svakako možemo u obzir uzeti i prostorno-vremenski kontekst (uglavnom provincija i uglavnom prošlost), kao i zavodljivu snagu ženskih likova među kojima također prepoznajemo nositeljice znanja, borkinje za ljudska prava i revolucionarke.
Bajka o Gašparu, Melkioru i strahovitim zvjerovima što u krotke siju sjeme zla sačinjena je od preko dvadeset naslovljenih fragmenata, što dijelom možemo pripisati srednjovjekovnoj literarnoj tradiciji. Dakako da takvo strukturiranje priče nije slučajno. Jedino u toj priči možemo govoriti o relativno preciziranoj prošlosti („tisuću godina nakon što su ljudi prihvatili da njihovi grijesi nisu njihov vječni teret već da na nebu postoji čovjek-bog koji će im grijehe otkupiti i osloboditi ih dugova.“). Priču valja shvatiti kao metaforu straha od nepoznatog, pri čemu valja razlikovati patrijarhalnu perspektivu od perspektive emancipirane žene (ili svake osobe emancipirane od patrijarhalnog okružja). Sav užas zvijeri u očima se muškaraca pritom može svesti na veličinu njihovih „kurčina“.
Naspram toj perspektivi, vještica Reljana zvijeri promatra kao anđele. Duhovit i ujedno ironičan trenutak priče onaj je koji ukazuje na slabost zvijeri: one su ranjive i može ih se napasti u prvom redu onda kada imaju erekciju. I u ovoj priči, kroz prizmu ironije, moguće je uočiti kritiku crkve (npr. „Bogu božje, popu seljakovo“). Epilog priče vraća se na vremenski okvir nudeći perspektivu o kojoj bi se, s obzirom na tendencije u društvu, dalo raspraviti („Dogodilo se to tisuću godina prije nego što su ljudi odustali od ideje da na nebu postoji čovjek-Bog-duh koji će njihovoj uzaludnoj borbi sa zlom dati smisla.“). Taj epilog jasno ukazuje na „uzaludnost borbe protiv zla“ i pod znak pitanja dovodi čovjekovu potrebu da u vlastitoj nesreći pod svaku cijenu pronađe „viši smisao“.
Ida kraljica tratinčica – prvi dio problematizira „zabranjeno znanje“ ili spoznaju kao ekskluzivitet koji omogućuje trajnost postojeće društvene hijerarhije. Smještena u neodređenu prošlost, priča se razvija u feminističku utopiju iz alternativne (samim tim i moguće) historije koju su nosioci ondašnjeg patrijarhalno-crkvenog poretka pošto-poto željeli zatomiti. Ida, simbol ženske emancipacije, revolucionarka je koju možemo promatrati kao hibrid Jeanne d´Arc (1412. – 1431.) i Mahatme Gandhija (1869. – 1948.), dvoje historijskih nosioca dvaju različitih pristupa borbi. U pitanju je dakle utopija matrijarhalnog društva, kraljevstva bez krune s elementima neposredne demokracije. Vrijeme u kojem živimo može poslužiti kao odgovor je li nepriznato kraljevstvo Tratinčica preživjelo papinu odluku da ga se obriše s lica zemlje. „Legenda o Idi“, zabranjena knjiga u kojoj je zabilježena sudbina Tratinčice, utoliko mora biti uništena. Misija dvojice redovnika da pronađu i unište „zabranjenu knjigu“ donekle može podsjetiti na roman "Ime ruže" Umberta Eca (1980.).
Čak i ako već živimo apokalipsu, nema baš nikakva razloga da ne čitamo "Graciju od čempresa" Želimira Periša, pisca. Ona možda neće roditi optimizam, no znat će nas gogoljevski nasmijati. Osim toga, navest će nas na analizu zbilje u kojoj živimo i koja napokon nije toliko drukčija od zbilje minulih vjekova.
Odgovor na pitanje sudbine Tratinčice također se može kriti i u završnoj priči (O zanimanjima u doba Velikog sranja). Za razliku od utopijskog karaktera prethodne priče, ovdje je riječ o distopiji, dok za razliku od uglavnom neodređene prošlosti kao vremena radnje svih prethodnih priča, ova je priča smještena u neodređenu budućnost. A ona je postapokaliptička i kao takva svedena na golo preživljavanje manjih grupa ljudi organiziranih u skupine koje nazivaju „jatima“ (zbog toga što su, tražeći hranu, prisiljeni neprestano se kretati). Takva situacija redefinirala je hijerarhiju zanimanja prema kriteriju njihove važnosti. Taj aspekt valja uzeti u obzir kao kritiku i upozorenje na marginalizaciju/nestajanje brojnih zanimanja, osobito uslijed sve snažnije digitalizacije i robotizacije društva. Posljedice su takvih procesa egzistencijalno fatalne.
„Veliko sranje“ predstavlja niz događaja koji nije moguće svesti na jednu vremensku točku. „Želimir, pisac“, protagonist priče, tako ukazuje na individualni pristup pri utvrđivanju početka Velikog sranja. U njegovu je slučaju to trenutak iz djetinjstva kada je djed baki rekao da će „zalediti tečaj marke na sedam dinara.“ Drugim riječima, kompleksnost i postupnost kataklizme nazvane Velikim sranjem oponira ustaljenoj praksi postapokaliptičkog žanra koja samu apokalipsu obično prikazuje kao trenutnu globalnu katastrofu (nuklearni rat, udar kometa i dr.). Ovdje nam je dano misliti o mogućnosti da se apokalipsa već dešava, a da će doba postapokalipse utoliko značiti doba spoznaje. Satirički se sloj očituje u prikazu uloge pisca kojem se kao konkurencija nameće stand-up komičarka. Bez želje da komentiram stand-up, utisak je da takva ilustracija upućuje na karikiranu ulogu pisca danas, njegovu nužnu potrebu za izvedbenim akrobacijama i neprestanom (samo)promocijom.
Mladenka kostonoga
Sve u svemu, čak i ako već živimo apokalipsu, nema baš nikakva razloga da ne čitamo "Graciju od čempresa" Želimira Periša, pisca. Ona možda neće roditi optimizam (kao što stoji u blurbu koji potpisuje urednik Kruno Lokotar), no znat će nas gogoljevski nasmijati. Osim toga, navest će nas na analizu zbilje u kojoj živimo i koja napokon nije toliko drukčija od zbilje minulih vjekova. Upravo je to ono što bi najviše trebalo brinuti i što bi trebalo poslužiti kao dodatni čitalački poticaj. Nemamo mnogo vremena na raspolaganju i bila bi šteta tratiti ga na trivijalnosti. Knjige poput ove zbirke nude nam se kao rješenje. Takve knjige valja čitati opsesivno, upijajući sve njihove komponente: od jezične vještine do zapanjujuće imaginacije koju istovremeno možemo interpretirati kao opis današnjice. Turobne, patrijarhalne današnjice koja je na koljenima svaki dan, ne samo prvom subotom u mjesecu.
Osim toga, nadam se kako neću pretjerati zaključim li da je kratka proza forma u kojoj se Periš najbolje snalazi. I da je ova knjiga, usprkos uvjerenju kako će rijetki dijeliti moje mišljenje, korak naprijed u odnosu na "Mladenku kostonogu". Želimir Periš, pisac, čitaoce je naprosto razmazio svojim pisanjem i time na sebe preuzeo teret autora od kojeg se očekuje samo najbolje. Izuzmemo li možda poeziju o čemu je autorski avatar „Želimir, pisac“, progovorio izrazito samokritički, na znanje i ravnanje hordama pjesnikinja i pjesnika čiji su se avatari zavjetovali na šutnju.
Gracija od čempresa
- Naklada OceanMore 10/2022.
- 192 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533321523
Zbirka 'Gracija od čempresa' Želimira Periša sastoji se od šest priča koje se protežu od srednjeg vijeka do postapokaliptičnog futura, preskačući sadašnjost. Različiti pripovjedači(ce), progovorit će o svijetu u kojem korumpirani i kvarni svjetovni i duhovni vođe manipuliraju i eksploatiraju druge, slabije, posebice žene.