Željka Horvat Čeč : Ronjenje na dah

Željka Horvat Čeč: Ronjenje na dah

Čak i kada se autorica ili autor potrude faktičnost u vlastitom djelu potkrijepiti biografskim i drugim dokazima, mala je vjerojatnost da ćemo biti potpuno sigurni kako je riječ o autobiografskom ostvarenju, a ne autofikciji. Termin koji je sedamdesetih skovao francuski pisac Serge Doubrovsky za nekoga je neopozivi argument u prilog opravdanosti razdvajanja djela od autora (na čemu je uostalom inzistirao Doubrovskyjev sunarodnjak, teoretičar književnosti Roland Barthes). Kako je takav tretman djela posljednjih godina podvrgnut ne samo preispitivanju, već gdjekad i kategoričkom opovrgavanju – pri čemu govorimo o tzv. biografizmu koji ustvari predstavlja znatno stariji pristup književnom djelu no što je Barthesov – slutim da bi svaki pokušaj čitanja romanesknog prvijenca Željke Horvat Čeč kao autofikcije a ne autobiografije mogao biti dočekan na metakritički nož. Takvo što ne bih ni spominjao da blurb (nisam siguran potpisuje li ga urednik knjige Drago Glamuzina ili tko drugi) ne spominje kako autorica prikazuje život svoje protagonistice u psihijatrijskim ustanovama, dakle ne svoj život, iako je manje-više jasno da protagonistica ovdje jest autorica, ili je barem utemeljena u autoričinu faktičkom i neposrednom iskustvu. A ono se nastavlja na tvrdnju Antuna Barca prema kojoj nema velike umjetnosti bez jakoga bola.

Možda će kakav ambiciozni literat uskraćen za višak patnje, ali ne i višak ega prema sprezi autorice i njezine boli osjetiti zavist pa će predmetnom djelu pošto-poto nastojati osporiti estetički domet, no takvo nas se što ne bi trebalo odveć ticati. Ili možda bî, budući da autorica niti u biografskoj bilješci ne krije da je supruga i majka troje djece suočena s dvanaest dijagnoza. Tko pritom ne pročita roman, a pročita ovaj osvrt, ne dvojim, smatrat će da njime vrijeđamo autoricu i roman koji bi iz više razloga trebalo pročitati. Među njima, da ne bude zabune, na prvo mjesto možemo staviti zadovoljeni estetički imperativ – funkcionalnost dokumentarističkih jezičnih obrazaca potkrijepljenih faktografskom (pa i fotografskom) građom pokazala se pogodnom za ilustraciju dramatičnih stanja u kojima se autorica/protagonistica nalazi(la). Drugim riječima, svjedočanstvo kojemu je čitalac izložen ne predstavlja samo sadržajnu, već i estetičku senzaciju koja je moguća i iskazu bliskom biografskom, publicističkom ili novinarskom stilu. Uostalom, tome nas je kao jedan od najvećih romanopisaca dvadesetog stoljeća davno podučio Ernest Hemingway.

Ako vam se, međutim, takva konstatacija doima odveć pompoznom, spomenimo svima znanu ispovijest heroinske ovisnice Christiane F., fotodokumentirano djelo čija ispijena lica pamtimo zauvijek. Drugi je par rukava to što se netko neće usuditi biti javno rezerviran prema knjizi, budući da je u pitanju ispovijest osobe na samom egzistencijalnom rubu, pa bi rezerviranost prema knjizi mogla biti protumačena kao dokaz nedostatka empatije onoga tko je rezerviran ili rezervirana. U tom smislu, promotrimo li uvodnu dvojbu iz književnokritičkog rakursa, interpretativno pretpostavljanje autofikcijske autobiografskoj identifikaciji djela književnom kritiku kojem se predmetno djelo ne dopada olakšava posao. Jest da je rečeni termin Doubrovsky skovao ne bi li njime skinuo autobiografsku stigmu s vlastitog romana, što samo potvrđuje koliko je, više nego autorske, potrebno građanske hrabrosti da bi se tabue razbijalo pojedinostima iz vlastitog života (uzmite za primjer Gisèle Pelicot).

Inače, pitanje je apostrofirane rezerviranosti o kojoj je riječ, na sebi svojstven način, u svom najnovijem romanu („Balada o sretnoj osobi“) postavio Zoran Ferić, onaj čije dvije knjige spominje protagonistica/autorica predmetnog djela – zbirku priča „Anđeo u ofsajdu“ (2000.) i roman „Djevojčica sa žigicama“ (2002.). Jednu je od dviju knjiga autorica/protagonistica pritom ukrala, no od svih priznanja (ili ako hoćete „priznanja“), ono je vjerojatno najbenignije: još od vremena Aleksandra Millesa sva je prilika da knjige u Hrvatskoj kradu ili potpuni knjiški entuzijasti ili potpuni luđaci – što vam, razmislite li, na kraju dođe na isto.

Ronjenje na dah Horvat Čeč Željka

Roman "Ronjenje na dah" obuhvaća višemjesečno razdoblje liječenja protagonistice, odnosno autorice, u psihijatrijskim ustanovama, uz kraće epizode boravka kod kuće s obitelji te brojne flešbekove i digresije. Pritom flešbekovi ne narušavaju strukturu romana, dok digresije mjestimice predstavljaju problem. Cjeline su imenovane sukladno vanjskim obilježjima objekata u kojima protagonistica/autorica boravi (Crvena zgrada, Siva zgrada, Narančasta zgrada, Siva zgrada, Crvena zgrada), s izuzetkom epizoda pod identičnim nazivom (Žuta kuća), koji podrazumijevaju privremenu slobodu (takvo što valja shvatiti posve uvjetno), ne nužno i kontinuirani boravak u samom objektu (obiteljskom domu).

Jedna se od tako nazvanih cjelina, ilustracije radi, odnosi na protagonističin/autoričin boravak u Bruxellesu, gdje je predstavljala svoju knjigu. Budući da pisanje u njezinu slučaju ne posjeduje tek terapijsko, već i karijerno (pa i ontološko) svojstvo, digresije u smjeru onoga što je u nas nelagodno zvati književnom karijerom češće su no što se u početku očekuje. Em se njima ukazuje na ovdašnje društveno neprihvaćanje beletrističkog stvaralaštva kao posla kojim se pojedinac bavi (i od kojega bi samim tim trebao živjeti), em protagonistica/autorica moram reći hrabro ističe zavist prema kolegicama i kolegama piscima koji, jer im to zdravlje dopušta, mogu pisati kako i koliko žele.

Među rečenih dvanaest dijagnoza poseban je naglasak stavljen na epilepsiju čijim je manifestacijama u knjizi posvećeno poprilično prostora – bilo da je riječ o apsansnom epileptičkom napadu ili grand malu. Moram istaknuti kako su neki od opisanih epileptičkih napada u knjizi izuzetno uznemirujući, čak i za standarde autofikcije utemeljene u estetici šoka kakvoj domaća publika posljednjih mjeseci ima priliku obilato svjedočiti (kao u domaćim izdanjima romana Kima de l'Horizona, Nancy Huston, Kaveha Akbara i drugih). Protagonistica/autorica k tome je majka troje djece, a pokušaj(i) samoubojstva poradi kojih dospijeva u bolnice, obilježeni su što izravnim (Clara Harner, Virginia Woolf), što neizravnim (Béla Tarr, Daša Drndić) intertekstualnim, intermedijalnim te srodnim referencama. 

Kako ne bi ispalo da su navedeni primjeri neizravnih referenci tek puko interpretativno naklapanje, kao jednu od upečatljivijih rečenica bilježimo onu koju hospitalizirana protagonistica/autorica nerijetko čuje – „Moraš jesti.“ Tim riječima završava filmska egzistencijalistička parabola „Torinski konj“ (2011.) proslavljenog mađarskog redatelja. Čest spomen EEG-a, pak, nije primarni razlog zbog kojeg je ovdje spomenuta ponajveća moralna higijeničarka suvremenih južnoslavenskih književnih polja. Puno prije bio bi to prizor čovjeka koji na nekom od odjela psihijatrijske ustanove igra šah sa samim sobom, a koji samim tim podsjeća na Andreasa Bana, središnju figuru posljednjih dvaju romana Daše Drndić („Belladonna“, 2012.; „EEG“, 2016.). Uostalom, nemojmo smetnuti s uma da je i apostrofirani lik nadaleko poznatih romanesknih ostvarenja pokušao počiniti samoubojstvo, što mu, kao i junakinji romana o kojem je ovdje riječ, nije pošlo za rukom. Iz jednog opisanog pokušaja suicida na koncu proizlazi i jedan od protežnih, možda i najvažniji motiv čitave knjige – onaj vlaka, kao opetovane i, zanimljivo, zvučne traume koju nepouzdana pripovjedačica pojašnjava kako subjektivno, tako i s medicinskog aspekta. U oba slučaja nimalo tendenciozno, informativno i pouzdajući se u čitalačku moć imaginacije koju pisci, ne znam smijem li to reći, gdjekad (ne)svjesno podcjenjuju.

Štur i denotativan opis najšokantnijeg od svih opisanih epileptičkih udara, uvjeren sam da nećete dvojiti o kojem je trenutku u romanu riječ, na najbolji način ilustrira potonju opasku. Oni čitaoci romana "Egzorcist" Williama Petera Blattyja, koji su pogledali i njegovu briljantnu ekranizaciju u režiji Williama Friedkina, mogli bi vam posvjedočiti kakvu nelagodu donosi opis cerebralne angiografije kojoj je podvrgnuta opsjednuta djevojčica Regan MacNeil, i to pored raširenog utiska da je filmski prikaz opisanog medicinskog postupka jedan od najneugodnijih trenutaka u tom remek-djelu horor-žanra. Ferićevska hipohondrija, začinjena anksioznošću kakvu nalazimo u "Mirovanju", trećem romanu Dunje Matić (inače sugrađanke Željke Horvat Čeč), ovdje tako biva produbljena i dovedena do stanja dvostrukog ruba podnošljivosti – ruba po kojem se kreće protagonistica/autorica i ruba, hoćemo li to zamisliti kao iskrivljeno zrcalnu sliku, po kojem se kreće čitalac. 

A dovodeći Dunju Matić u kontekst ovoga romana, tada ne smijemo smetnuti s uma ni ove joj godine objavljen roman "Daj da te vidim" koji tematizira kako rodno, tako i dobno uvjetovano nasilje, čega se, u autoreferencijalnoj maniri, dotiče i Željka Horvat Čeč. Kada spominjemo autoreferencijalnost, tada u prvom redu mislimo na njezin prozni prvijenac "4 brave" u kojem je opisan zlostavljački odnos seoskog svećenika prema nekrštenoj djevojčici prisiljenoj pohađati sate vjeronauka. Vrijeme i mjesto radnje te knjige, promotreno iz recentnog rakursa, možda nam može pomoći otkud potreba za autofikcijom kao žanrom, ali i prosedeom koji za svrhu ima razotkriti ono što autorica ili autor žele razotkriti, a da pritom posve ne ogole svoju te intimu svojih najmilijih. Za takvo je što pored građanske (više nego autorske) hrabrosti potreban konsenzus ljudi koji će biti izloženi, što pak dovodi do problema porodičnog (ne)razumijevanja s kojim su mnogi autorice i autori, u provinciji naročito, posve izloženi.

U 2026. stanovniku ili stanovnici progresivnije sredine možda i nije toliki problem napisati imam epilepsiju, pokušao/pokušala sam se ubiti ili pišam u krevet, no jest problem kada opisujete seksualne fantazije kojih je objekt doktorica s hlačama od lateksa, a koja se po svoj prilici nalazi među imenima u rubrici zahvala. U tom smislu ovaj roman ne samo što je podjednako uspješna literarna i terapeutska priča (za potonje se barem nadam da je tako), već je i rezultat empatijskog konglomerata iza kojeg stoje ljudi koji idu u korak s vremenom, kako i priliči sredini lišenoj dominantnog civilizacijski recesivnog ponašanja.

Da ne bude zabune, iako time odstupam od kritičke pozicije, o vlastitoj anksioznosti, kilogramima diazepama, nekadašnjem noćnom mokrenju, alkoholizmu, debljini i mnogim drugim bivšim te sadašnjim stanjima, osim zato što sam notorna kukavica, nisam pisao i zato što uža (porodica) i šira okolina (grad u kojem živim, selo u kojem radim) nisu onoliko liberalni koliko to nalaže iskrenost dekontaminirana od i najmanje primjese laži. Oni rijetki koji se usude razgolititi sebe i svoje najmilije, usprkos tome što egzistiraju u konzervativnoj sredini koja molitvene monologe pretpostavlja argumentiranom dijalogu, obično ostaju izvan ozbiljnijeg recepcijskog fokusa. Ponekad, nadajmo se, isključivo zbog estetičkih razloga, iako znate kako su naši mizogini preci definirali nadu.

Ogoljenje kakvo nalaže ovdje navedeni primjer nije manje traumatično od autobiografije koja i dalje može proći kao autofikcija (u uvodu je objašnjeno zašto). A s knjigom na koju se referiram upoznat sam samo zato što poznajem njezinu autoricu. Ovime možda izlazimo iz domene književne kritike, što si ovaj put ne bismo trebali zamjeriti, sve kako bismo ukazali na dvostruku vrijednost ispovjednog teksta Željke Horvat Čeč – onu očekivanu (estetičku) i onu otprije naslućenu (sadržajno-semantičku).

Kada pritom ističem sadržajno-semantičku kao otprije naslućenu razinu ove ili koje druge autoričine knjige, tada sam sklon vratiti se u vrijeme prije izlaska spomenutog proznog prvijenca. O međusobnom prožimanju ljubavi i bolesti ponešto smo mogli doznati čitajući autoričinu drugu zbirku poezije naslovljenu „Strogo mirovanje“ (2021.), literarnu profilaksu koja, ne samo motivski, interferira s ovdje promotrenim recentnim stvaralačkim interesom. Realizacija toga interesa, da se vratimo na pitanje zavisti prema drugim autoricama i autorima, nalaže ustvari teško zamislivu žrtvu.

Uz izloženost bjelini Worda dolaze i napadaji kojih je, uslijed jedne spisateljske sesije, bilo dvadesetak. Nije slučajno što je tijekom jednog od bolničkih liječenja protagonistica/autorica slušala Joy Divison. Malo kome nije poznato da je Ian Curtis bolovao od epilepsije, da je bavljenje muzikom pogoršavalo njegovo zdravstveno stanje te da je rečenu agoniju okončao samoubojstvom. Osim što nas sličica iz Curtisove tužne biografije podsjeća na film Antona Corbijna („Kontrola“, 2007.), pitanje samoubojstva dovodi nas do još jednog značajnog elementa romana – crnog humora. Jer jedino bizaran, najbizarniji mogući crni humor pokušaj suicida književno transformira u nepristojnu, ali egzistencijalno katkad nužnu dozu plina smijavca. Protagonistica/autorica neuspio pokušaj suicida skokom pod vlak objašnjava njegovim kašnjenjem, uslijed čega je napustila poprište predviđenoga vlastitog kraja. HŽ-ovo kašnjenje vlakova pritom tumači kao program prevencije suicida, što je, uzmemo li u obzir pripovjedni rakurs, „konstatacija“ koja će mnogima izmamiti osmijeh na licu. Pa ipak, nisam siguran bi li se takvoj opasci nasmijali strojovođe – ne zbog šale na račun kompanije čiji vlakovi beskonačno putuju, a od koje se neki vozači vlakova nikada ne oporave. 

Biti supočinilac u nečijem samoubojstvu, bez i najmanje mogućnosti prevencije takvog scenarija, mučna je tema koja navodi na pomisao kako neuspjeh samoubilačke misije protagonistice (ovdje izostavljam autorice) ne proizlazi samo iz činjenice (ili „činjenice“) da je vlak kasnio, već i iz altruizma koji protagonisticu/autoricu, u ma kako teškom stanju bila, gotovo uopće ne napušta. Dvadeset i dvije tablete dnevno, kojima medicina nastoji kontrolirati psihičko i neurološko stanje pacijentice opčinjene prostim brojevima, možda će odrveniti reflekse i omlohaviti tijelo, no neće dokinuti empatiju.

Stoga mislim da autorici (ovdje izostavljam protagonistici), jednako iz književnih i neknjiževnih razloga, dugujemo zahvalnost. Ako je sve ovo pak literarni štos utemeljen u gubljenju granica između autofikcije i pseudoautobiografije (umjesto biografije) – u što sumnjam, ali poučen ranije počinjenim greškama zadržavam pravo na sumnju – zanemarite viškove političke korektnosti. Ako je 1938. mogao Orson Welles (radiodrama „Rat svjetova“), ili ako su 1999. mogli Daniel Myrick i Eduardo Sánchez (film „Projekt vještica iz Blaira“), pa što ne bi mogla Željka Horvat Čeč? Mada, dužan sam to ponoviti, krajnje sam skeptičan prema takvoj mogućnosti.

Željka Horvat Čeč

Ronjenje na dah

• V.B.Z. 09/2026.
• 256 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789535209522
• Cijena: 19.90 eur
• Kupi knjigu!

U romanu 'Ronjenje na dah' Željka Horvat Čeč bavi se problemom psihičkog zdravlja, suočavanja s depresijom, pokušajem suicida te psihičkim traumama i posljedicama koje to ostavlja na život junakinje i njene obitelji. Roman je snažan dokument jednog intimnog psihičkog i fizičkog raspadanja i pokušaja oporavka, u njemu se moždana trauma i ožiljci epileptičkih napada miješaju sa životnim traumama, a premda je pisan fragmentarno autorica uspijeva predočiti kompleksan karakter glavne junakinje.