Maša Kolanović : Materina

Maša Kolanović: Materina

U popularnoj kulturi već je neko vrijeme prisutan zanimljiv trend kojeg se ekspresno označilo terminom „roditeljski realizam“. U proizvodima takvog trenda, tj. u serijama kao što su „Roditeljske muke“, „Moderno majčinstvo“ ili „Beba“ te u filmovima kao što je „Tully“ roditeljstvo nije bajkovito, niti dolazak prinove u obitelj nije stanje neopisive sreće i vrhunac životne ispunjenosti, nego je roditeljstvo krug za krugom pakla koji još uvijek traže svog Dantea da bi muke i agonije te „radosti“ bile adekvatno opjevane, dok su djeca u takvim odvažnijim popkulturnim reprezentacijama više perfect storm nego anđelčići, više eksplozivna i stresna mješavina nepogode i demonske monstruoznosti negoli „zlato tatino“ i „srce mamino“.

Recepcijski uspjeh tako orijentiranih serija i filmova pokazuje da su ojađeni roditelji konačno dočekali pjesmu za svoje uši. Doista, svatko tko ima roditeljskog iskustva teško da se može suzdržati od psovanja kad se s naših dalekovidnica krenu, primjerice, „razbibrižno“ sljevati obiteljski sit-comovi poput, recimo, „Svi vole Raymonda“, te možda najiritantnije serije kada je u pitanju narativno tempiranje djece u kadru: nema ih kada smetaju radnji ili dijalozima i evo ih učas kada treba raznježiti publiku, bivajući tako tek manipulativnim figurama za scenografski ukras „obiteljske idile“ i kič motiv za afektivno pridobivanje gledatelja.

Materina Kolanović Maša

Zaista, „čemu danas služe djeca“, pita se Terry Eagleton u knjižici „Kultura“. Prije su djeca, objašnjava Eagleton, bila korisna: vrlo rano bi počela raditi na obiteljskom imanju i u kućanstvu, potom bi njegovali ostarjele i bolesne roditelje, a ženidbama i udajama uvećavali bi posjed. Djeca su stoga, zaključuje Eagleton, bili „i radna snaga, sustav socijalne pomoći i jamstvo opstanka imanja“ dok danas djeca „ne rade, skupa su za uzdržavanje, a briga za njih u najranijoj dobi jedan je od najnapornijih oblika rada uopće poznatih čovjeku. S obzirom na sve to, pravo je čudo da se suvremena čovjekova vrsta uopće razmnožava“.

Pa ako nas ne iznenađuje što su nekad kablovske, a danas streaming serije i filmovi deromantizirano, pa čak i okrutno progovorile o nimalo bajnom iskustvu roditeljstva jer su ionako te produkcije slavu izgradile upravo na šokiranju malograđanskog ukusa i morala te na sustavnom obračunu s tabuima, možda bi nas trebalo čuditi zašto popkulturni mainstream u ova današnja vremena postmodernog cinizma i višestrukih deziluzioniranosti još uvijek inzistira na propagandi „obiteljskih vrijednosti“, smještajući u happy end vazda istu poantu: obitelj je vrhunaravni smisao čovjekovog postojanja, najsnažnije uporište protiv životnih bitki, utopijsko mjesto sve samih životnih radosti, trpeza najslasnijih kriški sreće, oaza gdje se čovjeku duša krijepi i vraća iz mrtvih. Obitelj je ta kristalna kocka vedrine, poručuje se nadalje, obitelj je sva zvonka radost, obitelj čini čovjeka potpunim i ostvarenim.

Neke feministice će nam reći da je glorificirano majčinstvo sramotna redukcija kompleksnog ženskoga identiteta na biološku funkciju, dok je brak legalizacija prostitucije, a obitelj noseći stup patrijarhalne dominacije. Budući da je kapitalistička ideologija nuklearni reaktor koji i popkuturnoj industriji daje pokretačku energiju, dodajmo da kapitalizam voli na svoj uobičajeno licemjeran način trubiti family values, zapravo interesno „targetirajući“ obitelj kao mjesto rekuperacije iscijeđene radne snage, također kao mjesto biološke reprodukcije buduće radne snage, a na koncu – što je možda i najvažnije – kao sredstvo socioekonomske ucjene.

Radišni tata i vrijedna mama spremni su ugovoriti s poslodavcem kakva god poniženja kad ih doma čekaju gladna dječja usta, a umjesto seksa (to im više ne pada na pamet) „dugo u noć, u zimsku bijelu noć“ pletu i raspleću minuse i kredite, račune i opomene. Tim žalosnim ideološkim omčama dodajmo još i naš lokalni faktor: etnonacionalističku fetišizaciju brojnosti „zajednice“, tako da je onda, naravno, na obitelji da razmnožavanjem ispuni svetu zadaću našega samouvećavanja.

U svjetlu takvih uvjerenja moglo bi se onda posljednji roman Maše Kolanović pod naslovom „Materina“ lako ocijeniti kao izrazito regresivno djelo. Naime, pripovjedačica nam na 150 stranica oplakuje razdvojenost od djeteta koje, gle ironije, nije smrtno stradalo, pa je nepovratno izgubljeno, a neutješna bol za odsutnom osmogodišnjakinjom baš u toliko iskazanim proporcijama onda utoliko opravdana. Nije ni kidnapirano, niti je na neki drugi način tragično otrgnuto s majčinih prsa, nego je čeljade s drugim članovima obitelji (dakle, u sigurnom okruženju) otišlo ljetovati na more i dok se čovjek okrene, ma samo dok malo temeljitije poglanca stan, evo male već natrag.

Budući da je kapitalistička ideologija nuklearni reaktor koji i popkuturnoj industriji daje pokretačku energiju, dodajmo da kapitalizam voli na svoj uobičajeno licemjeran način trubiti family values, zapravo interesno „targetirajući“ obitelj kao mjesto rekuperacije iscijeđene radne snage, također kao mjesto biološke reprodukcije buduće radne snage, a na koncu – što je možda i najvažnije – kao sredstvo socioekonomske ucjene. 

„Sad kad te jako nema“, piše autorica, ispražnjeni se stan pretvorio „u muzej“ i „u grobnicu“, a pripovjedačica nam se zatekla u čudnom, bestežinskom stanju viška vremena, vremena potpuno oslobođenog za sebe, dezorijentirana nakon višegodišnje sviknutosti da joj svaka misao, svaka aktivnost, sva dotadašnja rutina i sav dnevni raspored budu podređeni djetetu. Osim što se osjeća amputirano, također je i napetih živaca jer joj dijete nije pred očima, nego u „dalekom“ svijetu iz kojega na svakom koraku nešto prijeti i, avaj, sad neće biti majke da se u skok-dva nađe na licu mjesta kad malena malo jaukne zato što se nježnim stopalcem popiknulo na oblutak s plaže, pa da dobije ljekovitu pusicu u čelo, zasigurno i sladoled.

Štoviše, „Materina“ nije čak ni kritika suvremenog majčinstva, majčinstva koje se – kao po nekom tajnom dogovoru – od nekog trenutka patologiziralo u prekomjerno zaštitništvo i opsesivnu kontrolu, također i u potrebu da se svijet, ako već taj svijet odbija pasti na koljena, barem postroji po mjeri djetetovih želja i poštedi ga baš svake neugode, od blage frustracije pa do sudara s vlastitim ograničenostima. Doduše, junakinja Kolanovićkinog romana takoreći neće skidati pogled s mobitela i u nekoliko će navrata komentirati kako se njeno slatko dijete bezdušno pretvorilo u aplikacijsku točkicu za praćenje kretanja, ta ipak nam standard nije toliki da nad djecom lansiramo dronsku pratnju, premda je pitanje dana kad ćemo prijeći i na taj stupanj roditeljske zaštite.

No, kada su takvi komentari i postupci u pitanju, oni su po stranicama romana ispisani u duhu vremena, kao znak aktualiziranosti, ali i po logici priče, također i kao neizostavan dodatak uvjerljivije psihologizacije glavne protagonistice: zabrinutost glavne junakinje ne bi bila potpuna da nije spominjana i ta „blagodat“ suvremenog roditeljstva, odnosno sav taj tehnomedijski servis novoga milenija koji nam omogućava obnašanje roditeljske uloge i na daljinu.

Ovakva iščitavanja idu na ruku prigovoru da roman „Materina“ reafirmira tradicionalnu ulogu majčinstva u smislu da ono ženi postaje sav smisao i sadržaj. Čime god da se junakinja bavi, misli joj uvijek idu prema djetetu i dijete je u središtu svega, premda je po mnogim obilježjima tipična žena našega doba: razvedena je, samohrana je majka i uz to je u režimu neoliberalnog kapitalizma opterećena prekomjernim radom te je posljedično rastrzana na nekoliko strana i iscijeđena do klonulosti. Koliko ona na mobitelu kompulzivno prati djetetovo kretanje po jadranskoj obali, toliko je osnaženi i eksploatacijski povampireni kapitalizam zahvaljujući performansama digitalne tehnologije mentalno siluje, tj. agresivno joj zatrpava kućno računalo tablicama (a čime drugim?) i neprekidnim zahtjevima da čim prije preračunava svoju učinkovitost kako bi joj – rečeno riječima brojnih dijagnostičara naše suvremenosti – „fluidni“ i „nestrukturirani“ rad bio što kvantificiraniji, a time i adekvatno (pot)plaćen.

Junakinja je na rubu iscrpljenosti zbog dvostrukog opterećenja, od posla i majčinstva, zdravlje joj je narušeno, zanemaruje sebe i loše se hrani, a povrh toga je i unervožena od brige za odsutno dijete. No istodobno je ova junakinja poput slavnih Meštrovićevih skulptura na temu majki: bez obzira kakve joj se drame i boli zbivaju u duši, izvana je stijena, mramor, brački kamen. Uvijek ima vremena i snage za svoje dijete, bezrezervno je sebedajna i maksimalno trpljiva, i ma koliko bila na rubu snaga, nikako da omane u iskazivanju neizmjernih količina brižnosti, topline i ljubavi, uvijek spremna podrediti se svim djetetovim potrebama i poštediti ga tegoba koje majka podnosi u ostalim sferama svoga života. Čak i kad na jednom mjestu nailazimo na iznimku, odnosno kada dijete naziva malim parazitom, više je to nježno tepanje negoli trenutak kada bi već bilo vrijeme da preopterećenoj majci „pukne film“.

Roman 'Materina' usmjeren je u pravcu u kojem se majčinstvo ne želi prikazati kao politizirani i ideologizirani, a time i kompromitirani fenomen, nego ga se želi razumijevati u elementarnom, praiskonskom korijenu, tj. kao nevjerojatan fenomen same prirode, kao nagon ženke prema mladunčetu, na koncu i kao pokušaj demonstriranja čiste, apsolutne ljubavi.

Takva reprezentacijska orijentacija Kolanovićkinog romana o majčinstvu toliko je dominantna, pa čak i programatska, da možemo pretpostaviti kako „Materina“ ipak nije ispisana s ciljem da dodatno zakomeša naše tekuće „kulturne ratove“. Naravno, u ova naša ostrašćena vremena sasvim je realno očekivati da roman kao što je „Materina“ doživi nesreću u smislu da mu se imputiraju suspektne i „nepodobne“ ideološke konotacije o (ne)poželjnim idealnostima žene i majke, no „Materina“ je prostodušan, intimistički tekst o pupčanoj vezi između majke i kćeri, toliko osoban tekst da mu uopće nisu na pameti usklađivanja s vrijednosnim sustavima lijeve ili desne optike.

Pa ako će netko i odmjeravati roman „Materina“ u spektru lijevih i desnih ideoloških stereotipa u području rodne politike, valja napomenuti da će argumente naći tek u kolateralnim efektima Kolanovićkinog djela, jer je roman „Materina“ zapravo ambicijski usmjeren u sasvim drugom pravcu, u pravcu u kojem se majčinstvo ne želi prikazati kao politizirani i ideologizirani, a time i kompromitirani fenomen, nego ga se želi razumijevati u elementarnom, praiskonskom korijenu, tj. kao nevjerojatan fenomen same prirode, kao nagon ženke prema mladunčetu, na koncu i kao pokušaj demonstriranja čiste, apsolutne ljubavi.

To, dakako, ima i svoju cijenu: pisano iz duše, emotivne zanesenosti romana „Materina“ mjestimično se razmahuju do stupnja kada naša junakinja više nema vlasti nad sobom. Postaje iracionalna, nekritična, pretjeravajuća u reakcijama, naročito kada je riječ o brizi za dijete, i umjesto da se – modernim žargonom rečeno – skulira, ona muči samu sebe crnim mislima zbog djetetove neizvjesne budućnosti. Ali ona je u vlasti prirode i nagona, u vlasti jačih sila od njene volje, što je u duhu temeljnjih idejnih postavki romana, a njene se misli, ma koliko mi imali kritičkog odmaka prema takvoj psihologiji, komešaju prema logici razumljivog psihoemotivnog stanja za jednu majku.

Da, ona zna biti slijepa od ljubavi, ali to dragocjeno mjesto, jedno od rijetkih preostalih mjesta na ovom sebičnom, narcisoidnom i autodestruktivnom svijetu, mjesto gdje se živi ideal ljubavi i bezrezervno požrtvovni život za drugoga, mjesto koje Maša Kolanović nalazi u odnosu roditelja i djeteta, autorica ujedno postavlja kao kontrapunkt gotovo apokaliptičnom okruženju izvan intimnog obiteljskog kruga.

Premda pisan intimističkim monologom, u pseudoepistolarnoj formi (jer poglavlja donekle svojim tonom, kao imaginarni dijalog s odsutnim djetetom, ujedno mogu – s obzirom na svoju zapisanost – funkcionirati i kao majčina neposlana pisma kćerki), roman „Materina“ istodobno iskazuje širok raspon osviještenosti i angažiranog kritičnog reagiranja na niz negativnih pojava iz današnjice.

Osim što će izreći i pokoju eksplicitnu feminističku notu (porukom djetetu da ženama prije nije bilo lako, a u mnogo čemu im neće biti lako ni ubuduće), pripovjedačica romana ujedno će disperziranim komentarima reagirati i na (ne)motivirano ulično nasilje na slučajne prolaznike zato što su predstavnici nepoželjnih drugih i drukčijih. Reagirat će na netoleranciju prema migrantima i „uvoznoj“ radnoj snazi, na desničarske ispade i neofašistički vandalizam, na kulturnomemorijsku politiku prema tekovinama NOB-a i socijalizma, na prijeteću ekološku kataklizmu diljem cijele planete, na koncu i na potplaćeni dječji rad u zemljama Trećega svijeta. Ti „bezbrižno plešeš na lake dalmatinske note dok su tvoje vršnjakinje raskomadane u Gazi“, piše Maša Kolanović.

Doista, je li ovaj roman uopće o majčinstvu ili je zapravo „Materina“ roman o djetinjstvu, odnosno pokušaj da se našoj djeci poruči koliko su nesvjesna svoje sretnosti i zaštićenosti dok su im vršnjaci „raskomadani u Gazi“, a roditelji roblje nečovječnog neoliberalnog kapitalizma?

Netko će možda prigovoriti da su svi ti pobrojani iskazi angažirane društvene kritičnosti u Kolanovićkinim komentarima ublaženi do te mjere da ih se može ocijeniti tek kao dekoraciju, ali treba imati na umu da su istupi takvog tipa u Kolanovićkinom romanu adresirani djetetu s „ručicama u kojima je svega osam ljeta“, što je (kao ključ za diskurzivno razumijevanje romana) najavljeno već na samom početku „Materine“ citiranjem odlomka iz knjige „Što sam rekao kćeri o ekonomiji“ Janisa Varufakisa. Kada se Maša Kolanović dotakne svih onih svjetskih problema koji nas danas ponajviše živciraju, njezin je komentatorski ton – upravo zato što se obraća djetetu – obazriv, doziran, pedagoški taktičan, nježan, ispisan rečenicama koje svojom melodijom više žele dijete utješno milovati negoli ga strašiti i baciti u stanje koje si današnja generacija Z voli autodijagnosticirati terminom anksioznost.

Uostalom, premda je „Materina“ ponuđen na javno čitanje, moguće je da su svi zamislivi komentari i interpretacije za autoricu ionako irelevantni jer je njoj, što se tiče ovog literarnog albuma, ostavljenog svome djetetu u naslijeđe umjesto uobičajenog obiteljskog fotografskog albuma, rekao bih, važan sud samo jedne čitateljice – njene kćerke.   

Maša Kolanović

Materina

• Stilus knjiga 07/2026.
• 160 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533722580
• Cijena: 19.90 eur
• Kupi knjigu!

Knjiga 'Materina' autorice Maše Kolanović roman je koji istovremeno dira i uznemiruje spajajući intimnu priču majčinstva s nemirom suvremenog svijeta. Donosi snažnu emotivnu i društvenu temu, spoj nježnosti, humora i tjeskobe. Kroz niz intimnih obraćanja, autorica gradi atmosferu u kojoj se osobno iskustvo isprepliće s globalnim događajima, a majčinski glas postaje način razumijevanja stvarnosti, odnosno pokušaj da se nepojmljivo objasni, ali i da se pronađe smisao u vremenu obilježenom krizama.