Maša Kolanović : Vjerujem da mladi nisu kulturalni papci

Maša Kolanović od 2004. godine radi kao znanstvena novakinja na Katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Bavi se proučavanjem odnosa popularne kulture i hrvatske književnosti iz čega je objavila nekolicinu znanstvenih i stručnih radova.

Godine 2001. objavila zbirku poezije "Pijavice za usamljene", 2008. zbirku priča "Sloboština Barbie", a svoju doktorsku radnju "Udarnik! Buntovnik? Potrošač" oknjižila je 2011.

Nedavno je objavila novo djelo "Jamerika: trip" koje inspiraciju crpi iz stripa, popularne kulture, hip-hopa..

Srđan Sandić: Od "Barbike" do "Jamerike" iskazujete jedan interes: fenomen/i pop kulture?

Maša Kolanović: Popularna kultura definitivno jest soundtrack koji se vrti svim mojim naslovima, ali se, rekla bih, testira na različitim poljima i u različitim kontekstima: rat 90-ih u Hrvatskoj, jugoslavenski socijalizam i u zadnjem, postsocijalistički pogled na Ameriku. Pitanja koja su pritom zaokupljala analitičku svijest i kada je riječ o fikciji, tiču se odnosa popularne kulture i ideologije, načina na koji popularna kultura prenosi poruke hegemonog diskursa te mogućnosti otpora tim porukama. Navedene napetosti nerijetko imaju različite rasplete: od zagovaranja mikrootpora diskursom ‘'slabog'' subjekta, neizbježne komercijalizacije otpora do ironije prema samoj ideji otpora i pokušaja njezine obnove.

Vaša doktorska dizertacija pokazuje da je u Hrvatskoj / Jugoslaviji razvoj pop kulture bio relativno kontinuiran. Što obilježava suvremenu književnost u Hrvatskoj?

U hrvatskoj književnosti zadnjih desetljeća, slično kao i u književnostima ostalih postsocijalističkih zemalja, dominira refleksija problema koje su nastupile kolektivnim promjenama identiteta. Ako su promjene presvlačenja nacionalnog identiteta ranih 90-ih bile obilježene homogenošću političkog diskursa, pri čemu su drugačiji i mahom osamljeni glasovi bili stigmatizirani kao apatridski i nepoželjni, u razdoblju odgođene kulturne tranzicije ''problemi'' s identitetom na nacionalnoj, kulturnoj, klasnoj, rodnoj i ostalim razinama zadobili su kolektivni karakter. Time se i na širem kulturnom polju potvrdila temeljna ideja poststrukturalističkih teorija o identitetu prema kojoj on nije jedinstvena kampanja, nego je prije hrpa problema, a tu hrpu zajednički dijele, kako tvrdi poljski sociolog Zygmunt Bauman gotovo svi ljudi ''likvidne moderne''.

Dominantna tema književnih tekstova posljednjih petnaestak godina je redefinicija identiteta tranzicijskim procesima u čemu vidim najveću autentičnost suvremene hrvatske književnosti, bez obzira što estetske ocjene takvih tekstova ponekad mogu vrtoglavo varirati. No, i to je također dio problema postsocijalističkog stanja u kulturi i shizofrene pozicije tijekom smjene simboličkih vrijednosti.

Trash je doveo do izvjesnog "popularnog feminizma". Što mislite o toj formi?

Nisam sigurna je li isključivo trash doveo do popularnog feminizma, no danas je neupitna neodvojivost feminističke borbe od suvremene popularne kulture. Popularni feminizam u Hrvatskoj zapravo ima dugu i dobru tradiciju još od Marije Jurić Zagorke koja je popularnu kutluru dovela na feminističku frontu, primjerice, koristeći romansu i ženske časopise za pomicanje emancipatorskih predodži o ženstvenosti i to u prilikama koje su što se patrijarhalnih nazora tiče, bile puno teže nego one danas. Opasnosti koje vrebaju popularni feminizam danas jesu komercijalizacija emancipatoskog diskursa kao i njegova banalizacija. No jedno je sigurno, popularna kultura više nikada neće biti ista bez feminizma, bilo da se radi o njezinoj proizvodnji, bilo o načinima njezina čitanja.

Zanima vas i habitus rodnih politika u romanima i romansama. Zašto je "gender mainstreaming" tako visoko postavljen zahtjev (s obzirom da ga se gotovo pa ne može realizirati u ovoj regiji)?

Gender mainstreaming, posebice kad je u pitanju legitimizacija heteroseksualnog identiteta zasigurno predstavlja jedan od najtvrdokornijih društvenih i kulturnih stereotipa i trebat će još generacija rada na tom kamenolomu unatoč svim vojskama gender i queer studija. Dio uspjeha njegove neiskorjenjivosti leži i u činjenici da su rodni stereotipi jedan od najboljih generatora potrošnje. Taj je stereotip naprosto dobro isplativ: od žanra romantične komedije preko organizacije modnih rubrika u časopisima sve do dječjih igračaka.

Vašu posljednu knjigu "Jamerika" karakterizira hibridnost. Je li ta forma suvremenost / budućnost književnog izraza? Moda? 

Meni se pak čini da je, barem kad je domaća književnost u pitanju, u modi više žanrovska čistoća, a hibridne forme donekle eksces pa sam zato "Jamerikom" zavapila za hibridnošću, barem u smislu odnosa teksta i slike.

Dizajn knjige "Jamerika" odlično surađuje s tekstom. To ipak, nažalost, nije čest slučaj u nas.

Dizajn knjige u Hrvatskoj danas, nažalost, nije na nekoj zavidnoj razini, uz čast iznimkama kao što su, primjerice, radovi Dejana Kršića, Olge Grlić, Dejana Dragosavca Rute, Damira Gamulina Gambe, Željka Serdarevića i još ponekih, čije su upečatljive naslovnice prije eksces nego pravilo u izgledu knjige ‘'u Hrvata''. Takva situacija je nedopustiva jer postoje temelji dobre prakse dizajna knjiga u socijalizmu koja je očigledno pala u zaborav. Danas, kada su tehničke mogućnosti veće, kao da nedostaje više strasti i inventivnosti, a vjerujem i vremena kad je u pitanju tempo suvremene produkcije.

Dobar dizjan knjiga podrazumijeva razmišljanje na više kolosjeka, ono treba vizualnu imaginaciju, ali i obrazovanje, svestranost i dobro poznavanje materije koju se vizualno nastoji legitimirati. Kad bih mogla, smišljanjem vizualnog identiteta naslovnica bih se bavila iz čistog užitka. Ovako pokušavam barem utjecati na dizajn vlastitih knjiga tako što nerijetko pilim strpljive dizajnere izdavačkih kuća kod kojih sam ih objavljivala.

Gdje biste sve voljeli širiti tekst "Jamerike"? U koje medije?

Uz vizualnost, tekst se svojim ritmom i rimama nastojao približiti glazbi. U svojoj glavi ga vidim kao neki hip-hop mjuzikl. Ali to je za sada samo u mojoj glavi.

Amerika kod vas, ljubav kod Badioua i Rimbauda se mora ponovo izmisliti, nanovo stvoriti. Uvijek je tu suodnos stvarnog i izmaštanog. Za što navijate?

Navijam za prokletstvo procijepa između. Amerika jest tema dugog trajanja u umjetnosti koja po svojoj mitskoj snazi gotovo može konkurirati vječnim temama poput onih o ljubavi i smrti. Amerika postoji kao fikcionalna jednako toliko koliko i stvarna zemlja, a upravo u tim napetostima djeluje lirski subjekt "Jamerike". Ako Amerika već ima monopol nad cijelim svijetom, ne postoji monopol nad zamišljanjima Amerike. Svatko ima svoju ja-meriku i svaka od tih amerika je jednako toliko ispravna koliko i pogrešna.

U "Jamerici" propitujem snove i predodžbe o Americi, ponajprije one medijske i fikcionalne prirode koje smo introvenozno primali s prvim bljeskovima televizijskih ekrana. Propitujem ih na način da ih kolažno i citatno supostavljam, a kroz njihov aranžman nastojim učiniti vidljivima šavove takve artikulacije. Jamerika se pokušava suočiti s unaprijed zadanim fascinacijama, ali i s unaprijed zadanim kritikama koje također od Amerike stvaraju mitsko mjesto. Pritom je ljevičarska kritika Amerike u Jamerici iskazana kao svojevrstan metatekstualni super ego lirskog ja.

I jednu i drugu percepciju sam nastojala karnevalizirati tekstom i slikama, ne odustajući od potrage za mogućnošću kritike ma koliko god da se ona činila uzaludnom.

Koliko je stvarna Amerika utjecala na "Jameriku"?

Bez obzira na autobiografičnost prvog lica, fikcija je uvijek stvar atikulacije, sklapanja i ponovnog aranžiranja elemenata odabranih iz stvarnosti. Njezino je duštveno u Jamerici ispripovijedano kroz optiku osobnog kao upliv Amerike u obiteljski život, odnosno da parafraziram prvi stih Ginsbergova Urlika: vidio sam najbolje umove svoje generacije - u službi banke i korporacije.  

Vezano za stvarno iskustvo, u Americi sam bila u različitim prigodama pa je ona tako drugačije izgledala iz turističke perspektive nego iz perspektive boravka na stipendiji kao što je i sama zemlja toliko heterogena da ju je teško provesti pod zajednički nazivnik. Prva zemlja kapitalizma i materijalnog blagostanja ima i onu drugu stranu bijede i siromaštva, ali s druge strane, naša je sredina pak miljama daleko od tolerancije različitih identiteta, primjerice rodnih, etničkih i rasnih, kakvu poznaje suvremena Amerika, barem njezini urbaniji dijelovi.

Sama sam, primjerice, dulje boravila i u jednom netipičnom dijelu Amerike, u Austinu, liberalnoj enklavi konzervativnog Teksasa. Upravo su se na terenu Austina iskušavale moje vlastite predodžbe o Americi i predrasude prema Teksasu, a austinšku pomaknutost sam nastojala prenijeti vizualnim dionicama knjige.

No, zbog načina na koji je Amerika ostatku svijeta posredovana popularnom kulturom, u stvaranju "Jamerike" bilo mi se nemoguće oteti njezinim mitskim značenjima koja su lingua franca cijelog svijeta i koja proizvode onaj nestvaran ''kao da si u filmu'' efekt što se onda na neobične načine lomi i razbija o stvarnost. Ako već nije moguće otkriti Ameriku, kao što to uostalom kaže i u narodu opće prihvaćena sintagma, možda je barem moguće njezina mitska mjesta iskazati na drugačiji način.

Dekonstrukcije mitova nikada nisu bezbolne. Što mlađoj generaciji ostaje izvan pop kulture koja je proširena ruka dominantne neoliberalne ideologije?

Ostaje još puno toga, rekla bih, ovisno o čovjekovoj kreativnosti. Vjerujem da mladi (i svi oni koji se tako osjećaju), nisu kulturalni papci, kako bi rekao nedavno preminuli Stuart Hall,  i da će uvijek pronalaziti uvijek nove načine kreativnog otpora.

Postoji li mogućnost emancipacije u ovako podebljanoj indoktrinaciji koju trenutno živimo? 

Umjesto razmišljanja ‘'postoji li...'', trebali bismo, svatko na svoj način, pokušati biti agenti te emancipacije. Bilo na autobusnoj stanici, radnom mjestu ili redu u pekari.

* kritiku Matka Vladanovića knjige "Jamerika" pročitajte ovdje.

Fotografija Maše Kolanović preuzeta je s weba Hrvatski plus.