Hrvoje Šalković : Ptice bez neba & Babići

Hrvoje Šalković: Ptice bez neba / Babići

Premda se obično ustručavam koristiti frazem signaliziranje vrline (virtue signaling), čitajući posljednja dva romana ("Ptice bez neba" i "Babići") jednog od naših godinama čitanijih pisaca Hrvoja Šalkovića, apostrofirani frazem nikako ne mogu smetnuti s uma. Time riskiram rezolutan, ad hominem metakritički odgovor, premda ne od samog autora, koliko od onih kojima je hobi „razotkrivati“ pozadinu prljave kritičarske rabote. Time riskiram i podsmijeh i porugu na društvenim mrežama, premda sam pritom siguran kako Šalković, što god da ovdje napišem, u tome neće sudjelovati.

A razlog je zašto tako mislim taj što autor koji je još 2006., kao dobitnik V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman, prepoznao ulogu buke u popularizaciji književnog teksta. Buka je u međuvremenu evoluirala u vidljivost, i sva je prilika da je Šalković – kao čovjek podjednako bogatog literarnog i poduzetničkog iskustva – prepoznao marketinšku pretpostavljenost „knjiških blogera“ koliko-toliko ozbiljnoj i argumentiranoj kritici. Promotrimo li knjigu kao ekonomsku, a ne intelektualnu (napose umjetničku) kategoriju, dodao bih da ne sumnjam kako je tvrdnja jedne nam nadaleko znane knjiške blogerice da su „Babići“ naš najbolji roman u 2024. neosporno efektnija od žaoka pedantnog kritičara koji pritom preispituje smisao kritike same.

I doista, vlastiti skepticizam ne mogu ne prepoznati u rečenicama Filipa Kučekovića, koji pritom zaključuje: „Svijet je to kome kritika ne treba, on će se nastaviti reproducirati i bez nje. Zato ona mora pronaći način da progovori o pojavama u književnosti koje će, ako nemaju što reći o tekstu, ukazati na kontekst.“ A zatim i: „A ako autor pokuša iskoračiti iz korištenja književnosti kao turoperatorske proteze, ukazati na politička, ali i poetička lutanja u njegovu aranžmanu.“ Potonje objašnjava ovdje istaknutu potrebu za uvodno spomenutim frazemom. 

Ptice bez neba Šalković Hrvoje

Oba romana, objavljena u razmaku od oko dvije godine, obilježena su povremenim moralnim arbitriranjem nepouzdanog pripovjedača koje samo po sebi ne samo što nije problematično, već je i poželjno, napose u godinama neobuzdanog i kontinuiranog jačanja radikalne desnice diljem Europe. Posve je drugo što radikalna desnica za sebe gotovo nikada neće reći da je radikalna, te što njeni ideološki neuravnoteženi pristalice sve lijevo od desnog centra (a katkad i sâm desni centar) nazivaju ni manje ni više nego – radikalnom ljevicom. Posve je drugo i to što financijski nepismeni građani zemalja europske (post)tranzicije svjetonazor određuju na temelju interpretacija nekolicine datuma iz povijesti, a ne na temelju ekonomskih politika koje pojedine opcije zagovaraju ili provode. Može Srećko Horvat još bogtepitaj koliko puta ugostiti Yanisa Varoufakisa, no dovođenje bivšeg ministra financija Republike Grčke u Filozofski ili koji drugi teatar neće, kao što znamo, ukinuti slučaj.

No sve to, da ne duljim, doima se problematičnim ako se signaliziranje vrline promeće u estetički nadomjestak koji se ne propitkuje. Ne znam bih li pritom poput kolege Kučekovića inzistirao na riječi lutanje, budući da je ono rezultat stihije, a ne promišljene strategije u koju, kada je Šalkovićev poduzetnički pogled na literaturu posrijedi, nimalo ne sumnjam. U tom smislu, umjesto uvodno spomenutog, možemo posegnuti za fenomenologijskim frazemom – horizont očekivanja, pri čemu se autor ovih dvaju romana po svoj prilici vodi jednostavnom računicom – među ovdašnjim je čitaocima beletristike jamačno više progresivnih no regresivnih ljudi. Time ni u ludilu ne osporavam Šalkovićev kozmopolitizam: govorimo o, koliko sam shvatio, vlasniku putničke agencije, pa bi i najmanji odmak od inkluzivnosti bio, malo je reći, šklovskijevski začudan.

Oba su romana, ništa novo, obilježena jednostavnom sintaksom, bilo kada su posrijedi dijalozi ili pripovijedanje. U oba su slučaja pripovjedač/pripovjedači nepouzdani, s tom razlikom što u „Pticama bez neba“ imamo troje njih: po jednog za svaku priču smještenu u zasebno prostorvrijeme. Obilježeni su kontinuiranim kretanjem svojih protagonista, s tim da su, tako se čini, muški „pokretljiviji“ od ženskih likova. A pokretljiviji su zato što su odvažniji, pa im nije problem s ušteđevinom od osamsto funti otisnuti se daleko, što dalje od kuće zagađene privatnim i javnim porazima društva ogrezlog u vječnom poraću proračunatog nacionalizma.

Potonje, pri čemu mislim na kritiku nacionalizma a ne na rodno uvjetovan stupanj pokretljivosti likova dviju knjiga, osobno prepoznajem kao njihov edukativno dobrodošao aspekt, makar onih kojima netko treba objasniti da je ksenofobija loša, sukladno ranije izrečenoj tvrdnji, među čitaocima bilo užasavajuće malo. Čini se da su u oba slučaja muški likovi ne samo pokretljiviji, već i otporni na izravni ideološki ili klasni podražaj, čega ponajbolju ilustraciju nalazimo u flešbeku iz „Ptica bez neba“.

Boris, koji se kao mladić nakon Svjetskog nogometnog prvenstva 1998. otisnuo u Ujedinjeno Kraljevstvo, kao jedan se od troje pripovjedača prisjeća studentske veze s izvjesnom Sanjom, kćeri pripadnika Tigrova s kojom, jer je on sâm dijete iz miješanog braka, nije išlo. A nije išlo zato što ona nije mogla u ime ljubavi žrtvovati odnose s vlastitom porodicom, te je muškarac u vezi onaj koji je stavljen u poziciju žrtve. Doduše, takvo što samo po sebi ne bi smjelo predstavljati problem, a Sanju iz „Ptica bez neba“ spominjemo kao aktericu slučaja usporedivog sa Stefanie iz „Babićâ“ – tek uz opasku da je pripovjedač taj put bio egzilant u Amsterdamu, a Stefanie karijerno ambiciozna Nizozemka s kojom također nije išlo. Trudim se ne biti cinik, no teško je na to ne dodati – u današnje doba pravo na literarni mačizam očito je privilegija. Ne znam, doduše, kome sve i na temelju kojih kriterija dodijeljena, no time neka se bave oni koji žude za pravom na književnu frajerštinu koje, ako mene pitate, nisam naročito željan. 

Brojne stilsko-poetičke, fabulativne i ine podudarnosti, među kojima spominjemo one upadljivije, zavisno o interpretaciji mogu djelovati upozoravajuće. Ili su dva romana nastajala u odveć kratkom vremenskom razmaku, ili se shematizam svojstven žanrovskoj literaturi uklapa u model vrednovanja književnog djela kao financijski profitabilnog proizvoda. Ovdje sam, spominjući shematizam, namjerno izostavio frazem trivijalna književnost, budući da njime, obično pritom nekritički generalizirajući, opisujemo cjelokupnu žanrovsku literaturu. Osim što je takav pristup zastario, a čega se u knjizi eseja "Teksture i strukture" dotakao Mario Kolar, pojedini naslovi koji makar nominalno pripadaju žanrovskoj literaturi, podsjećaju nas na neutemeljenost arhetipske katalogizacije literarnog korpusa.

Netko bi s podsmijehom mogao replicirati da je i dijagnosticiranje mačizma u Šalkovićevoj literaturi stvar sprege recepcije i predrasude, shodno čemu nema vajde od daljnje forenzičke detekcije frajerskog u prozi koju ne hvale književni kritičari, ali hvale „knjiški blogeri“. Netko će takvo što prepoznati i u nogometu kao prostorvremenskoj odrednici, makar se s time ne mogu složiti. Pa kao što u „Babićima“ pripovjedač svako malo spomene Luku Modrića, tako u „Pticama bez neba“, u dijelovima koji se tiču pripovjedačeva egzila u Ujedinjenom Kraljevstvu krajem devedesetih, svako se malo dotaknemo Davora Šukera (gdjekad i drugih proslavljenih golgetera tog doba, poput Alana Shearera ili Gabriela Omara Batistute).

Babići Šalković Hrvoje

U oba romana također svjedočimo problemu adaptacije emigranata u novu sredinu, kao i problemu adaptacije sredine na priljev imigranata. Braća Babić tako se neko vrijeme bore za svoje mjesto pod škrtim nizozemskim, Boris za svoje mjesto pod još škrtijim londonskim, a Darina i njena majka, primjerice, za svoje mjesto pod kudikamo raspojasanijim kvarnerskim suncem. Darina i njena majka izbjeglice su iz Ukrajine, čime Šalković potvrđuje ažurnost u onom dijelu koji se tiče recentne geopolitičke situacije i mogućnosti poentiranja po toj osnovi. U romanima svjedočimo i o porodičnim intrigama iz prošlosti koje se u recentnom trenutku manifestiraju kao jednadžba s najmanje dvije nepoznanice, a iz čega u oba slučaja proizlazi za protagoniste naizgled nerješiv izazov, a zatim i hepiendski obrat svojstven filmovima kakve domaće televizije s nacionalnom koncesijom obično emitiraju nedjeljom popodne.

Nastavno na hepiend kao dodirnu točku prepoznajemo i motiv povratka koji, osim dimenzije prostora, podrazumijeva i razmjernu obiteljsku konsolidaciju. Budući da sam nesposoban za bilo kakav poduzetnički pothvat, sumnja koju gajim prema ekonomskoj isplativosti literarnog hepienda po svoj je prilici neutemeljena. Nastranu što oba hepienda kao rasplet proizlaze iz prethodno po sebi teško mogućeg zapleta, kojem bi u holivudskim adaptacijama stajalo – zato što iza holivudskih adaptacija nerijetko stoje najpismeniji među financijski pismenima – kako je sve to skupa temeljeno na istinitim događajima.

Istina je, međutim, spoznajnoteorijski pojam tumačen na mnogo načina – od pozitivističkog do pragmatičkog – pa je i problem sadržajne (ne)uvjerljivosti dvaju djelâ ono što će Šalkovićeva publika vjerojatno oprostiti omiljenom autoru. Osim toga, ne treba zanemariti činjenicu da dio literarnih konzumenata istina kao takva uopće ne zanima. Za neke je čitanje profano estetičko ili možda ontološko iskustvo, a za neke jednostavno – zabava. U tom smislu i „Babići“ i „Ptice bez neba“ romani su koji će profanošću neopterećenim čitaocima poslužiti kao razbibriga. I kojima je svejedno je li zapošljavanje protagonista u turističkim agencijama u obama knjigama autofikcijski aspekt, baš kao i takoreći identična saobraćajna nesreća zbog koje su braća Babić u prvom i Boris u drugom romanu ostali siročad. U potonjem slučaju netko pronicljiviji od ovdje potpisanog kritičara detektirao bi simboliku koja bi, izvjesno je, rezultirala potpuno novim, kompetentnijim i po djela benevolentnijim čitanjem.

Pa ipak, osobito kada je o milenijalcima riječ, ova dva romana na trenutke mogu djelovati nostalgično. Od pisaca bestselera poput Nicka Hornbyja i Juliana Barnesa, pa do britpopa začinjenog kompleksnim odnosom nedavno pomirene braće Gallagher, popriličan je broj referenci na dekadu koje se, Šalković je tu najuvjerljiviji, možemo prisjećati i po onom što je bilo ili jest lijepo. Barem koliko po sudbini nekoć uspješnih ljudi koji su zbog „pogrešnih“ krvnih zrnaca preko noći ostali bez svega, kao što je bio slučaj s Borisovim ocem – nekoć uglednim sucem Privrednog suda koji je, svemu usprkos, sinu jedincu stoički ponavljao da „ne bere brigu“.

U jednom intervjuu, pripremajući se za čitanje „Babićâ“ i „Ptica bez neba“, primijetio sam korištenje identičnog izraza. Za ovu je prigodu suviše ambiciozno nalaziti skrivenu semantiku u figuri ponavljanja, no dobro je imati na umu da o autofikciji možemo razmišljati i kao o neposrednom jezičnom iskustvu. Ideja prema kojoj je jezik značenje po sebi, a ne tek medij putem kojeg je značenje kanalizirano, u svojoj osnovi nije ni odveć maštovita, a bogami ni revolucionarna. Netko će na to odgovoriti da je njen spomen nastavak okolišanja à propos izricanja egzaktne ocjene ovdje razmatranim knjigama. Zato nije naodmet ponoviti – govorimo o romanima estetički neujednačene kvalitete, mjestimično vrlo slabima, koji međutim posjeduju ili kojima je „dodijeljen“ marketinški potencijal.

Kroz tu prizmu možemo razmišljati i o povremenim odstupanjima Petrinih knjiga od onih naslova koji su, kao estetički najzahtjevniji, osuđeni na manje čitalačke krugove, bit će utoliko i na slabiju prodaju. Pod tim ne mislim na kontinuirano intrigantnu publicistiku, među kojima su se odnedavno našli i potresni memoari "Radost života" Gisèle Pelicot, mada nećemo pogriješiti okarakteriziramo li rečeni naslov kao beletrističko ostvarenje. U tom smislu, pored briljantnih literarnih ostvarenja autora poput Ismaila Kadarea, Adolfa Bioya Casaresa, magične Ayọ̀bámi Adébáyọ̀, metafizički duhovitog Bena Okrija, mističnog Juana Rulfa i mnogih drugih klasika i klasika u nastajanju, gdjekad možemo naići i na ležerniju literaturu poput romana „Ove tihe šume“ Kimi Cunningham Grant ili dva ovdje komentirana romana Hrvoja Šalkovića. O čitanosti čijih knjiga, poslužimo li se istinom kao pragmatičnom spoznajnoteorijskom kategorijom – ogromna većina ovdašnjih pisaca i kritičara može samo sanjati.

Na čitateljima je, baš kao i na autorima, urednicima i izdavačima, odlučiti što žele. Usprkos signaliziranju vrline, Overtonovu prozoru i političkoj korektnosti horizont očekivanja makar donekle i dalje pripada individui. Uostalom, izleti u nazovi-lakšu literaturu nikome, pa ni najzahtjevnijem čitaocu ne bi smjeli biti zabranjeni. Ne mogu reći da me tako pojedinosti iz obiju knjiga nisu zabavile – ne samo pojedinosti poput nogometa i britpopa, već i „intertekstualni“ ekskursi dnevničke („Babići“) ili marketinške prirode („Ptice bez neba“). Potonji slučaj naročito intrigira, podsjećajući na mogućnost prenamjene primarno ekonomske u primarno literarnu kategoriju (i obratno), a uz tendenciju postizanja kompromisa o kojem smo ionako previše toga napisali.

Hrvoje Šalković

Ptice bez neba

• Petrine knjige 09/2026.
• 224 str., meki uvez
• ISBN 9789533960883
• Cijena: 22.00 eur
• Kupi knjigu!

Roman 'Ptice bez neba' Hrvoja Šalkovića je priča o ljudima koji se cijeli život sele iz jednog doma u drugi, nikada do kraja ne pripadajući nigdje, ali tim ustrajnije tražeći svoje mjesto pod suncem. Roman je to koji putuje kroz tri desetljeća i preko pola svijeta, od zagrebačkih kvartova, preko Londona devedesetih, do rovova u Donbasu, ispričan glasovima ljudi koji su, svaki na svoj način, bili prisiljeni naučiti letjeti, kako bi pronašli svoje nebo.

Hrvoje Šalković

Babići

• Petrine knjige 09/2024.
• 176 str., meki uvez
• ISBN 9789533960166
• Cijena: 20.00 eur
• Kupi knjigu!

Roman 'Babići' Hrvoja Šalkovića uzbudljiva je, emotivna i pitko napisana priča u kojoj Ivan Babić, zagrebački momak produžene mladosti i neporeciva šarma, pripovijeda o vlastitom odrastanju i sazrijevanju, ali i o povijesti svoje obitelji, povijesti u srcu koje leži velika tragedija i nenadoknadiv gubitak. Pisan brzim potezima kistom, jednostavnim, ali pomnim stilom, neposrednom emocijom,  s velikim osjećajem za čovjeka - za čudesa za koja je sposoban, ali i za neminovna životna posrtanja - 'Babići' su roman koji se čita u dahu.