Hrvoje Šalković : Avantura je najvažnija

Kada je Hrvoje Šalković proglašen dobitnikom nagrade VBZ-a i Večernjeg lista, koja uključuje sto tisuća kuna, novinari su se uglavnom pitali "tko je to?". Hrvoje Šalković ne bi trebao biti sasvim nepoznat s obzirom da je prethodno objavio dvije knjige, ali one su prošle temeljito nezapažene.

Možda bi takva sudbina bila i njegova romana "Pravi se da ovo nisi vidio" da ga nije poslao na nagradni natječaj. Radi se o avanturističkom romanu u kojem se brzo smjenjuju kontinenti, navike, događaji i boce alkohola, a istovremeno se i glavni lik Domagoj Krugman transformira iz australskog taksiste koji kartu svijeta drži u pretincu automobila u svjetskog nomada.

Hrvoje Šalković fanatik je putovanja, što kroz roman postaje i njegov junak, sa zanimljivom biografijom: od svoje je novinarske struke odustao zbog neisplaćivanja honorara da bi u konačnici postao direktor ljevaonice željeza, koji bi u imaginarnu putovnicu mogao upisati pečate 38 zemalja na svim kontinentima. S objavljivanjem knjige "Pravi se da ovo nisi vidio" kroz takozvana je velika vrata stupio i na "kontinent književnost".

Barbara Matejčić : Na početku knjige zahvaljujete "mudrom" Simi Mraoviću. Koja je njegova zasluga za Vaš roman?

Hrvoje Šalković : Oko dva mjeseca ovog ljeta smo Simo i ja intenzivno radili na rukopisu. Puno mi je pomogao tim više što nije previše inficiran putovanjima pa ga taj dio priče nije odvukao i mogao je objektivnije ući u tekst. Pokazao mi je neke zanatske "cake", jer sam ja samouk pisac, i netko me je morao malo uputiti. Ono što sam naučio, naučio sam od Sime i na tome sam mu zahvalan. Ali, dobro da ga nisam poslušao u jednom – predlagao je da Charlie, jedan od dvojice glavnih likova, bude žensko. E, to nije moglo proći.

To bi bilo sasvim drugačije putovanje da su na njega krenuli muški i ženski lik i dosta epizoda s prostitutkama i alkoholom ne bi funkcioniralo.

Da ženski lik toliko pije kao Charlie, to bi se čitateljima činila kao neka degutantna baba. Osim toga, time bi se glavna priča romana vrtjela oko muško-ženskog prijateljstva, a mene je zanimao roman ceste.

Čitajući roman, čini se kao da je nastao brzo, reklo bi se u jednom dahu. Je li to točno?

Prva verzija jest nastala brzo. Kada se vratiš s puta oko svijeta, onda sve što imaš u glavi brzo izbacuješ vani. Kasnija su dorađivanja trajala godinu i pol dana, ali "na refule".

Imate dvije objavljene knjige do sada, ali ste svejedno potpuno nepoznato ime u književnim krugovima. Kako je moguće da su tako nezapaženo prošle?

Prvo sam objavio knjigu kratkih priča, humoreski pod naslovom "com.opanci.com.obojci." i to su početnički radovi, ali imaju duha. Druga knjiga je putopisni roman "Pala karta" i mislim da nije puno lošiji od ovog koji je nagrađen, ali nisam uspio napraviti "buku" oko njega. A ako ti nitko ne objavi ni riječi o knjizi, ona neće doći ni do čitatelja. Prodao sam ju u tristotinjak primjeraka i to je sve.

Kažete da Vam taj roman nije bitno lošiji od ovog za koji ste dobili nagradu. Dokazuje li to da su važniji izvanknjiževni razlozi nego kvaliteta knjige da bi se ona uopće registrirala u književnim krugovima?

Naravno, bez niza različitih faktora - dobre knjige, poznanstava u medijima, eventualne nagrade – teško je išta napraviti. Možda bi "pješice" uspio samo netko tko je iznimno, vanserijski dobar, i to ako se dugo i jako trudi.

Obično putnici u književnosti prikazuju prostornu i društvenu raznolikost svijeta. Vas to nije zanimalo?

Htio sam da čitatelj doživi svaki grad u romanu i na taj način, ali da sam se previše na tome zadržavao, roman bi otišao u drugom smjeru. Pisao sam avanturistički roman, u kojem se treba osjetiti atmosfera raznih mjesta, ali je avantura ta koja je najvažnija.

Jedan Houllebecqov lik kaže: "Nisam bio nesretan, hvatao sam 128 programa". Vaši su likovi suprotnost tome, oni pokušavaju uhvatiti stotinjak života u jednome.

Moj je glavni lik luzer i svjestan je toga, ali s putovanjem počinju promjene, prvo samo onog što ga okružuje, a onda i njega samog. On je zadovoljan što god da se događa, ne žali se i ne, nije pesimist.

Kažete da se lik kroz putovanje mijenja pa bih spomenula mjesto u romanu kada leži na travi u Hyde parku i kaže da je novi čovjek. "Je li bolji ili lošiji, to još nisam mogao znati". Na koji način putovanja mijenjaju čovjeka?

Putovanja mogu ljude samo činiti boljima. Mijenja vam se percepcija svijeta, "rastete", otvarate različite horizonte... Ta epizoda u Londonu "lomi" roman, to je trenutak kada od malog luzera postaje mali frajer.

U Bilješci o piscu, koju ste sami napisali, stoji da Vam je ono što se događa između dva putovanja samo način da ubijete vrijeme dok ponovno ne krenete negdje. Znači li to da putovanja ne gledate kao na odmicanje od života, već kao na sam život?

Sve one uobičajene sastavnice života - posao, socijalizacija, zaljubljivanja – su lijepe, ali ja zapravo cijelo vrijeme čekam da negdje odem. Kako znam putovati pod dva mjeseca u komadu, mjeseca dana prije puta i par mjeseci poslije sam pod dojmom pa onda ispadne da mi pola života prolazi u groznici putovanja i meni je to sjajno.

Planirate li 100.000 kuna utrošiti u putovanja?

Da, na putovanja i napojnice konobarima. U veljači planiram otići u Vijetnam, Laos, Kambodža i Tajland. Nemam još čvrsti plan, otići ću do Vijetnama, ući u džunglu pa ću vidjeti što ću. Zanima me taj dio svijeta jer sam do sada prošao tri kontinenta – Australiju, Ameriku i Europu - od obale do obale, bio sam i na svim ostalim kontinentima, ali sam puno manje putovao istokom. Sada je i istok došao na red.

Koje su Vaše najdraže destinacije?

Prvo mi je važno da se ne radi o turističkim aranžmanima. U Europi su mi omiljeni gradovi Dublin, Lisabon, Madrid, Istanbul i London. Izvan Europe to su australski Perth, Rio de Janeiro, Montreal i New York. Inače, te rute od obale do obale, Amerikom recimo, su mi jako drage i to nije tako skupo ako se ne vodi previše računa o udobnosti putovanja.

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )