Hrvoje Šalković : Zec na mjesecu
Dobitnik VBZ-ove nagrade za roman »Pravi se da ovo nisi vidio«, kojim se nije baš odveć proslavio, neočekivano brzo objavio je novi naslov koji trenutno bilježi odličnu prodaju. Istina, ljeto je i logično je da prolaze naslovi za razbibrigu i jednokratnu upotrebu, pa nema razloga za sumnju u takve rezultate, no »Zec na mjesecu« naslov je kojem se ne može proreći drukčija sudbina od one – plesao je jedno ljeto.
Šalkovićeva proza, naime, pati od odmah primjetne teške sistemske greške, koju na neki način podražava i sam autor u svojim medijskim istupima, a ona je u tezi kako se piscem postaje vrlo jednostavno - jednoga dana probudiš se s odlukom da ćeš sad biti upravo to, javno obznaniš svim frendovima svoju odluku i počneš lupkati po tipkovnici, kao pišeš knjigu.
Glavni junak Šalkovićevog romana, tridesetogodišnjak Teo Medenić tako je prodao svoju tvrtku i odlučio napisati roman o Zagrebu, nošen idejom kako je piscu potrebno samo slobodno vrijeme i inspiracija po koju je potrebno skočiti čak do New Yorka. Medenićevi zapisi o Zagrebu, kao integralni dio romana, pubertetski su štikleci izmikasnih emocija i stvarnih lokacija koje sam rješava bacanjem u koš za smeće, dok je autor Šalković nešto ambiciozniji od svog lika, pa Medenićevim mukama po pisanju daje i nešto širi okvir. Dodjeljuje mu vjerne muške prijatelje, kolorira ih navodnom krizom srednjih godina, a Medenića postavlja u nezgodnu situaciju jer se za samo dva tjedna treba oženiti, mada nije načisto želi li to uopće ili ne.
Medenić i njegovi prijatelji, iako se Šalković trudi biti silno kritičan i »iznad« toga, zapravo funkcioniraju po tipičnim stereotipima prepisanim sa celebrity stranica žutog tiska, a fabula romana vrlo sigurno zaokreće u smjeru trivijalnog lakog komada u kojem prevladavaju jednostavni dijalozi. Sve je tu u ovome romanu s čime mogu korespondirati ljubitelji(ce) žutila – Medenićeva je djevojka ljepotica čiji je otac ministar, pripreme za vjenčanje teku prema planovima najboljih savjetnika, do kraja smo u neizvjesnosti hoće li sve završiti s odbjeglim mladoženjom, koji simpatije pridobiva svojom navodnom neprilagođenošću, propalom bivšom ljubavlju i mrvicom buntovništva koje se manifestira pozivanjem na Štulića i novovalnu ekipu.
On je, kao, drukčiji, nabrijan prema zagrebačkoj špici i svim tim fensi-šmensi navadama, Zagreb mu ne da da diše, treba mu zraka, pa će svoje prijatelje pozvati na momačku večer u London. U tim, začuđujuće nepotrebnim i poprilično blesavim dionicama romana koje se zbivaju u engleskoj prijestolnici, gdje se zagrebački dečki preobražavaju u nekakve zvijezde koje se vozikaju kombijem sa striptizetama, utapaju u alkoholu i drogama i nakratko završavaju u zatvoru, Šalković vjerojatno ponovo na mala vrata, neuspješno, uvodi neke svoje »idole« (poput Huntera S. Thompsona), a u kontekstu romana čini zbrku, kao da je odjednom posve promijenio žanr.
Šalković je, vrlo vjerojatno, htio napisati roman o muškom prijateljstvu i posredno roman o Zagrebu, što je prevelik zalogaj za nekoga tko slabo stoji s bilo kakvim odnosima među likovima i njihovim razvojem, a skoro svako poglavlje završava tako da je noć, pa legne u krevet kraj cure.
»Zec na mjesecu« preuzima teme iz tzv. ženskog tiska i navodno ih ironizira, ali mu to ne uspijeva, pa one ipak ostaju na posve primarnoj razini. Tako ispisuje nekakvu inačicu chick-lit, pisanu iz muške vizure, pa bi se onda valjda morala i zvati nekako drukčije - recimo bull-lit. U komercijalni uspjeh i sve što ide uz to Šalković ne treba sumnjati, a inače, kako bi to jednom davno i u posve drugoj, sretnijoj, prigodi rekao Truman Capote – to nije pisanje, to je obično tipkanje.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )