Hrvoje Šalković : Pravi se da ovo nisi vidio

Svojevrsno «čišćenje» domaće proze od tema konkretne domaće zbilje i kritičnosti prema posljednjim desetljećima, vrlo je radikalno izveo ovogodišnji laureat nagrade nakladničke kuće VBZ i «Večernjeg lista» za neobjavljeni roman. Hrvoje Šalković (1973) ranije je objavio dvije, stručnim krugovima posve nepoznate prozne knjige, a njegova opsežna biografija prava je «američka». Taj je diplomirani novinar i londonski magistar, a danas direktor ljevaonice željeza-obiteljske tvrtke, proputovao gotovo čitav svijet i iskušao se u poslovima perača tepiha, vozača generala, prodavača na londonskoj tržnici i dr. Višak adrenalina trošio je u trčanju s bikovima u Pamploni, ronjenju, skijanju i brojnim avanturama na putovanjima, pa je nekako logično da je njegov roman isto tako «američki» - roman ceste s viškom adrenalina.

U domaćem kontekstu, u koji nakon ove nagrade upada, «Pravi se da ovo nisi vidio» svakako je nešto drukčije, na kraju krajeva i dobrodošlo jer roman ceste, premrežen konstantnim pop kulturnim konotacijama i nije nešto čime se Hrvati do sada mogu u izobilju pohvaliti. Čak i da nije sam to priznao, jasno je kako su Šalkovićevi uzori beatnici, prije svega Kerouac s čijim ga romanom «Na cesti» (ali i onim «Strah i prezir u Las Vegasu» Huntera S. Thompsona) povezuje svojevrsno «bratstvo u svemiru». Dodamo li tome i starog pokvarenjaka Bukowskog i Boba Dylana, koji funkcioniraju kao svojevrsni lajtmotivi romana, jasnije je o čemu je ovdje riječ.

Domagoj Krugman, Hrvat čiji su roditelji iz političkih razloga emigrirali u Australiju, autsajder je koji vozi taksi ulicama Melbournea, u latentnoj potrazi za smislom života i ostvarenjem svojih snova. Duboko svjestan kako pripada «međugeneraciji» koju su svi važni događaji nekako zaobišli (recimo, Bukowski je već mrtav, a nije nazočio ni prvim nastupima grupe Clash) i kako treba pronaći dio povijesti za sebe, olako pristaje na poziv neobičnog tipa, Charlija, koji se odjednom nađe u njegovom taksiju i nagovori ga da krenu na putovanje na Zapad. I tom, posve filmskom scenom kakvima ovaj roman obiluje, započinje «cesta». Navodno istražujući tržište za buduću turističku agenciju «Zadnja ti je minuta, čovječe», Charlie i Domagoj u bjesomučnom će ritmu zapadnom putanjom obići Tajland, Istanbul, Beograd, Zagreb, Pamplonu, London, New York, L.A. i dr., doživjeti bezbroj avantura, kušati lice i naličje seksualnog turizma, upoznati bezbroj čudaka, varati i snalaziti se i tamo gdje je to gotovo nemoguće, a sve da bi na kraju Domagoj doživio transformaciju od običnog luzera do čovjeka koji posjeduje hrabrost, pamet i srce, ali i čovjeka koji će sresti svog idola Dylana.

Charli je motor zbivanja, onaj koji «pušta kočnicu», on je taj koji ocrtava koordinate kretanja, koji priča svoje nemoguće avanture (od kojih će jedna zainteresirati i predsjednika Mesića kojeg susreće u Zagrebu!), podosta nestvaran i zapravo možda tek drugo, oslobođeno Domagojevo «ja». Visokoadrenalinski tempo romana negdje u sredini pomalo usporava, u epizodi Domagojeva suočavanja s korijenima i rodnim gradom, koja donosi i više sentimenata no što bismo očekivali, dok je ljubavna epizoda s Poljakinjom Lulu tijekom jednogodišnjeg «smirivanja» u Londonu dosta uspješno inkorporirana u cijelu priču, ponovo s gotovo filmskim rješenjima.

«Pravi se da ovo nisi vidio», iako preuzima šprancu romana ceste, modificirana je njegova inačica, vrlo daleko od beatničkog predteksta. Manifest jedne generacije proizašao iz kontrakultura 60-ih pripada konkretnom vremenu, stoga je Šalković poprilično «osuvremenio» stvar, na trenutke čak do granica parodije. Roman na neki način počiva na klišejima i općim mjestima koje čitatelj prepoznaje, prepun je filmskih i rock asocijacija i na trenutke je zabavan i pun energije. No, istovremeno on pati od barem dva veća «problema».

S jedne strane, riječ je o svojevrsnom pikarskom romanu za koji vam se čini da je mogao biti puno kraći ili puno duži, bez razlike, a da se ne bi ništa promijenilo jer su odnosi među likovima i njihov razvoj jasni od samog početka, ostalo je samo kretanje prostorom. Ono što ipak najviše «spušta» visokopotentni naboj romana svakako su «mudrosni» dijelovi, oni koji se tiču životne filozofije kretanja, potrage za vlastitim snom i težnjom da postanemo «potpuni ljudi». Negdje na tragu newageovske filozofije, ponekad doista čak i u groznom coelhovskom smjeru, oni djeluju užasno patetično i prvotno nabrijani prozni tekst usmjeravaju negdje prema selfhelp priručnicima. Kako se postaje bolji čovjek, što je čarolija putovanja, kako ostvariti snove, vrijednost prijateljstva i ljubavi – za sve to u ovome romanu postoji konkretan recept, a čak je i stari Dylan ovdje postao nekakav ostarjeli savjetodavni guru pun pouka za potpun život. Tu mi sve skupa postaje nekako «dječje» i neuvjerljivo, čak i pomalo, s oproštenjem, blesavo.

Uglavnom, visoke ocjene eventualno za energetski naboj i odlične uzore, pa i odmor od stvarnosnih tema, no realizacijom definitivno nisam oduševljena kao što je očito bila većina članova žirija. Simpatično bi doista bio najveći kompliment koji mogu dati ovom sto tisućica «teškom» romanu.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )