Pred nama je zbornik prepun zbivanja, apsolutno lepršav, s dijelovima teksta koji nalikuju serijama slobodarski nizanih natuknica, onima koji su poput najuspjelijih studija iz zlatnog doba filoloških istraživanja i vrsnih traktata iz filozofije književnosti i jezika. Ima tu etnologije, folkloristike, povijesti, psihologije i napose antropologije.

Gajin smatra da bi književnici, ako su već realisti, trebali pisati po nalogu socioloških (i ekonomskih) uvida, a ne po nalogu vlastitih umjetničkih sklonosti i interesa. Taj marksistički stav demonstriran je i implicitnim prihvaćanjem stare sheme o materijalnoj bazi i duhovnoj nadgradnji, gdje se egzistencija shvaća kao primarno socioekonomska, a tek sekundarno psihološka kategorija.

Kaplan se svjesno pozicionira kao kroničar, portretist malomištanske Hercegovine koju od Mostara kao da dijele tisuće, a ne tek stotinjak kilometara. Uspijeva iz prividno ograničenog lokalnog narativa kojim barata izvući maksimalni efekt pronalazeći u dubravskom prodavaču bresaka osobine protagonist mnogo većih i razvijenih sredina.

'Svetkovina' nipošto nije bakljonoša tuđih narativa, između ostalog i zbog toga što su nositeljice njenih priča žene, preko čijih se leđa doslovno i metaforički prelama život koji rađaju (djeca), koji održavaju (obitelj) i svoj vlastiti, koji povremeno popusti pod teretom prva dva. No ove žene ne traže čitateljevu samilost ni razumijevanje, riječ je o naturalističkom narativu, gdje se junaci...

O ženskoj traumi koja uspijeva prosijecati i potamnjivati i najmajušnije momente svakodnevnih zadovoljstava pisala je Ivana Bodrožić i u prijašnjim djelima, a u novom romanu 'Sinovi, kćeri' autorica se iznova, prepoznatljivim pripovjednim sredstvima, ali s novim, kompleksnijim sklopom motiva, zaokuplja tematikom razmatranom u prethodnicima, onom drugosti i drugotnosti, identiteta i roda, bola i krivnje,...