Vlaho Bogišić : Rječnik zaljubljenika u Konavle
Kaže se da je kritičar dobro obaviješten čitatelj. Ako je čitatelj, kako pišući o djelima čije sadržaje iskustveno dijeli može izbjeći vlastitost, sebstvo pa i subjektivnost? Možda ih i ne treba izbjegavati, jer osobnost i subjektivnost ne znače nužno iskrivljeno prosuđivanje. Pritom ostaje kronično neodgovoreno pitanje do koje mjere pisati (i) o sebi kao dioniku iskustva o kojemu govori knjiga koja je predmet njegova iskaza, kako ne isključiti sebe a ne pretvoriti vlastiti iskaz, kako je postala jadna novohrvatska praksa, u solilokvij. Zbog svih ovih dvojbi najradije ne bih pisao o novoj knjizi Vlaha Bogišića, jer pisati o njoj teško mi je jednako kao što teško pišem o knjigama Matka Sršena, Davora Mojaša, Vedrana Benića i inih Dubrovčana koji kucaju bilom Grada. Bilom kojim otkucava i moje biće. Za početak, ne želeći biti plačljiv i dosadan, krećem netipično, pokušavajući se odrediti ne u ime općinstva, nego ovaj put u svoje osobno, spram Bogišićeva štiva. To mogu samo polazeći od kronotopa. Ali ne bahtinovski jedinstvenog, nego postmoderno dvojbena, što znači uvažiti koegzistenciju dva mjesta/vremena, onoga piščeva i onoga kritičareva, otvarajući Pandorinu kutiju bezuvjetne relativizacije osobnosti, a time i kvantni paradoks u polju aksiologije.
Za mene su Konavle mjesto manje vlastito od Poljica (ne konavoskih, nego onih iznad Omiša), Neretve, Dubrovnika jer i u bivšoj autonomnoj kneževini, povijesnoj nadogradnji drevne Narone i Gradu imam rodbinu koju barem donekle, poneke i jako dobro poznajem. Imam je i u Konavlima, ali za nju samo znam, osim jedne tetke nikada nisam susreo te ljude. Opet, Konavle su za mene isto što i Orašac, Lopud, Dubac, romantična mjesta mog djetinjstva i mladićstva. Za razliku od mog površnog pripadanja i kroničnog nepripadanja, za razliku od mene koji sebe doživljavam sinegdohom Dubrovnika, Bogišić je metonimija Konavala, a time i Grada. Sinegdoha je dio, u mom slučaju isprika, metonimija punina, u Bogišićevu slučaju sudbina. Ali, sinegdoha je figuralnija od metonimije i zato sebi uporno čuvam ovu, možda i izmaštanu artificijelnost kao zadnju branu padu u pripadanje. Za razliku od Bogišića, mada je Dubrovnik, i onaj duhovni i onaj materijalni, ako se to uopće i da razdvojiti na razini psihologije, gradivno tvarivo mene, on je istodobno toliko navlastit, toliko samosvojan i samodostatan, individualizirano biće čiju ljepotu i mrak čitav život teško podnosim. On je sveto mjesto, a svetosti nema pristupa. Najbliže svetom središtu dopiru samo svećenici i zato Bogišićeva knjiga ima u sebi nešto od autentične ritualnosti. Ona je posveta (po-sveta), dakle, vječito vraćanje svetome, vraćanje kao istodobno podsjećanje na numinoznu snagu i potrebu da se ne oskvrnemo lakomislenim prilaženjem. Da, jer sveto je opasno i jedino što približavanjem njegovu središtu možemo ugroziti svojim neoprezom jest naše vlastito biće.
Bogišić u sažetku (Abstract), zapravo implicitno programskom prologu, oprez gradi tezom o narativizaciji stvarnosti. Objašnjavajući da sve u Konavlima počinje u priči otvara u polju vlastite pripovjednosti prostor recepciji kao sukreatoru slobode, jer priča uvijek ima i završetak koji je, citiram, „do onoga tko je pripovijeda ili priču prati.“ Sloboda je u priči, međutim, uvijek omeđena naplavinama drugih, prethodnih pripovijesti, potvrđujući notorni Bakhtinov aksiom da medij pamti. Lakonska tvrdnja zlokobnijeg je značenja jer nas podsjeća da svaka sloboda ima svoje granice. Bogišić, kao i svaki mudar pripovjedač, u granicama traži slobodu koja se nalazi tamo gdje se čovjeku pričinja da je najsputaniji, u zaljubljivanju. U tom uvodnom poetičkom sažetku, nagovara nas da krenemo u riječi, čemprese i odrine, lorke i lempe, mavasiju i kopsicu, pandišpanj i mantalu kao put u pigmalionsku preobrazbu gdje idealna gospa ne nastaje jer već postoji i to, ne slučajno, u gramatičkoj množini, a preobrazbu može doživjeti samo putnik u riječi, stvari, krajolike, budeći se u snu kalderonovskog zaljubljenika u Konavle. Najautentičnija, najpouzdanija priča tradicionalno je, usuprot današnjem banalnom dobu plitkog racionalizma i racionaliziranog globalizma kao drugog imena za imperijalizam, mit na kome počiva drevna Helada čija su Konavle, kako napominje u uvodnim rečenicama knjizi Bogišić, granična zemlja. I upravo ta granica sprječava Heladu da umre, a time produžava naš život erosom snage jednoga Riemena, doduše ponešto i precijenjenog, obvezujući nas na plemstvo duha.
Domovina i granica izranjaju u Bogišićevoj knjizi temeljnicama Konavala, oba vrlo složena, u najmanju ruku višeznačna pojma, stoga i pojma semantički nepodudarna uobičajenim suvremenim značenjima. Svojeglavi i svoji, Konavljani domovinom nazivaju „nedjeljivost vlastite obiteljske baštine“, a svi drugi nazivi, atribuirani široj zajednici, od zavičajne do nacionalne i vjerske, tek su dodane, ne i usputne, značenjske vrijednosti u Konavlima. U jednoj se riječi, sažetoj u istoimenu natuknicu Domovina, susreću hrvatska leksička sličnost i konavoska razlika. Drugi pojam, granica, za razliku od prethodnog koji jamči postojanost jastva i njegovu neraskidivu prepletenost s mistvom, služi da bi istodobno odvajao i spajao. Konavle su mnogostruka granica koja spaja divljinu i pitomost prirode, zadanost prirode i volju čovjeka, političke entitete, vjerske denominacije, institucionalne vjere i tradicionalna vjerovanja, društvene mentalitete, povijesne cjeline, povijesti kao pripovijesti, tradicije, geografske prostore, brdske masive prirodno jedinstvene i administrativno razdvojene, epohe i tko zna što sve još.
Fragmentarnost je prednost Bogišićeve knjige jer omogućuje ono što zaljubljenici najviše vole, užitak vraćanja svojoj ljubavi koja im u svakom narednom susretu daruje nešto novo, novi detalj, novu nijansu, novu riječ, novi šapat.
Rječnik zaljubljenika u Konavle
Leksikograf po struci, i ništa manje po vokaciji, Bogišić je svoju knjigu nazvao romanom, točnije malim europskim romanom, ustrojivši je u niz kraćih poglavlja koja, s obzirom na to da su poredana abecedno, cjelinu knjige aromatiziraju slogom enciklopedije. I dok su Konavle ovdje roman ne žanrovski, nego simbolički, pokazujući da je to prostor koji svojom raznolikošću, kao i spomenuta književna vrsta, ona literarnim postupcima, prostor svojim raznovrsnim vizurama, onim geografskim, jednako kao i vizurama pamćenja, i dovršenje i tvarivo za raznolika narativna dovršenja, dotle su one i leksikografska lepeza, bivajući i romaneskno i enciklopedijski sažetkom u kojem se identiteti umnožavaju i isprepliću u onaj tako tipično europski mozaik suprotnosti čija su razlika privid, a sudbina uzajamnost.
Fragmentarnost je prednost Bogišićeve knjige jer omogućuje ono što zaljubljenici najviše vole, užitak vraćanja svojoj ljubavi koja im u svakom narednom susretu daruje nešto novo, novi detalj, novu nijansu, novu riječ, novi šapat. Lokaliteti, poslovice, bilje, gradovi, sela i zaseoci, naizgled apstraktni pojmovi koji preciznim slogom bivaju konkretizirani, ljudi poznati, oni anonimni, zaslužni djelom ili ikoničnošću svoje osobne sudbine, zanimanja, običaji, povijesni događaji, poganska božanstva, kršćanski običaji, mjesta vjere i vjerovanja, smješteni u kratke pripovjedne jedinice, jezgrovite i bremenite značenjima i nagovještajima, nisu tek opravdanje auktorovih uvodnih riječi, nego afirmacija zavičaja duše, srećom nimalo novakovski izgubljena. Konavle traju u pričama, a meni je osobno jako teško izdvojiti neku ili neke od njih. Jer svaka me vodila putovima vlastitih, sasvim specifičnih sjećanja.
Primjerice, kratka kao i sve ostale, natuknica ili poglavlje Tuđi o konavoskim spurjanima iliti nahodima kojih je, čini se, bilo u skoro svakoj kući, spaja velikog povjesničara Ivu Banca, Vojnovićeva Vuka i moje osobne dojmove iz djetinjstva i mladićstva kada sam, bilo zahvaljujući konavoskim svećenicima Niku Kusaliću, Marku Herendiji ili Mihu Demoviću kojima sam ministrirao ili pjevao u crkvenim zborovima, šalabajzao konavoskim lokalitetima. Nikada neću zaboraviti svoje čuđenje ljepoti ne samo krajolika, nego i ljudi, mahom visokih, kršnih, prirodno uznosita držanja. To zašto su žene bjelopute saznao sam od pokojne majke koja je i sama u mladosti noseći konavosku nošnju, brižno pazila, kao i sve pripadnice njenog spola u Konavlima, da je ne oboji konavosko jarko sunce. Tek sam kasnije saznao otkuda ljepota i uznositost – iz priča Vlahova dunda Rafa, a još ranije iz usta Vojnovićeva gospara Lukše koji nostalgično priznaje da autentična vlastelinska krv najgušće teče u konavoskim žilama!
Umijeće pisanja najteže je tamo gdje se piše jednostavno. Enciklopedijska forma poslužila je Bogišiću da uz pomoć jednostavnih iskaza iskaže gotovo sve o lokalitetu koji je svijet za sebe jednoga svijeta za sebe. Koliko je Dubrovnik poseban u odnosu na Hrvatsku i okolicu, toliko su Konavle posebne u odnosu na Dubrovnik. Svaki je odlomak u ovoj knjizi posveta toj posebnosti. Na mikrostilskoj razini ona je najsličnija maestralnom prosedeu Predraga Matvejevića, na makrostilskoj poziva se na legendarni Hazarski rečnik Milorada Pavića, auktora koji se kao lik pojavljuje, očito ne slučajno, u prvom poglavlju knjige. Svako poglavlje knjige završava nekim osobnim auktorovim osvrtom, crticom, prisjećanjem. Erudit je, dakle, bio iskren, ali ne i previše osoban. Onako, konavoski suzdržan. Osobno, duboko ga razumijem, vjerojatno više nego neki čitatelj iz drugoga podneblja. Taj će za razliku od mene uživati u literarnim kvalitetima djela, sluteći tajnu, nešto više od onoga što pruža sama priča.
Ima u Konavlima dodatak koji je srž, a to je sama zemlja, zapisana, ne „pritrujena“ poviješću i ta pripovjedna zemlja daje Bogišiću snagu koje više nema u pohlepom ogoljelu kamenu Grada, toj sezonskoj košnici nesvjesnoj da je pustinja. Nije to hamsunovska zemlja nastanjena rejmontovskim seljacima. To je kultivirani kraj i ljudi u kojima je, još od kada ih je davnih stoljeća Republika kupila od susjednih vladara, ratovala radi njih, ratovala i s njima, ali i crpila iz njihova umješna mara ne samo resurse, nego i snagu, do danas ostalo živo sjećanje na dugo trajanje povijesnog vremena. Kraj koji čuva onaj nevidljivi Grad, kojemu se pripada i zato nikada neću otići tamo svojim imenom i prezimenom, eventualno kao anonimni posjetitelj. Za razliku od mene, Bogišić se ne boji pripadati.
Rječnik zaljubljenika u Konavle
- Fraktura 11/2024.
- 224 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533587875
- Cijena: 19.99 eur
- Kupi knjigu!
Roman-mozaik 'Rječnik zaljubljenika u Konavle' Vlaha Bogišića sastavljen je od stakalaca u kojima se zrcali svijet nevjerojatne ljepote i životne snage, ali i bremenite težine i tragike, karakterističnih za život na granici. Utemeljen na autorovu enciklopedijskom, kulturnom i osobnom iskustvu, s literarnim pomakom, ovaj romaneskni prostor, od antike do današnjih vremena, naseljavaju znameniti i manje znameniti junaci.