James Suzman: Rad - Od prapovijesti do danas

2022. godine u medijima je snažno odjeknuo projekt četverodnevnog radnog tjedna koji je proveden u Ujedinjenom kraljevstvu i na koji se prijavila 61 tvrtka s ukupno 3300 radnika. Rezultati su objavljeni i čini se da je projekt bio uspješan. 92 posto sudjelujućih tvrtki odlučilo je četverodnevni radni tjedan zadržati kao normu i nakon probnog perioda. Uz to su prijavili veće zadovoljstvo svojih radnika u svim aspektima njihovih života, od fizičkog zdravlja, preko sna pa sve do privatnih obaveza. Produktivnost i konkurentnost tvrtki na tržištu pritom se nije značajnije mijenjala, a ako i jest ta promjena je najčešće bila u pozitivnom smjeru rasta.

Međutim, ovaj projekt nije izolirani slučaj, zadnjih godina možemo svjedočiti brojnim sličnim primjerima, u tolikom broju da bi se moglo govoriti i o postojanju čvrstog „pokreta“ za četverodnevni radni tjedan. Nešto slično provodilo se ili se provodi u Belgiji, na Islandu i Novom Zelandu, u Portugalu, Španjolskoj, Švedskoj, Finskoj i Japanu, a postoji snažan interes i u drugim zemljama, osobito u SAD-u i Kanadi. 32 sata umjesto sadašnjih 40, s tim da mnogi rade i prekovremeno, zvuči privlačno, pogotovo kada mnogo ozbiljnih studija stoji iza obećane produktivnosti i sreće. Pa tko ne bi želio raditi kraće, a biti plaćen isto? U čemu je onda problem, što se čeka? Zašto svi ne odemo kući već u četvrtak? Zar nije to prvi korak prema zamišljenoj utopiji u kojoj su zadovoljene sve neposredne potrebe?
 

Ove godine u rujnu na jednom čitanom stranom portalu izašao je članak s naslovom: „Zašto nikada nećemo imati četverodnevni radni tjedan i zašto je kraći radni tjedan užasna ideja“. Osim toga što se u njemu iznose ideje koje su vrlo jasno implicirane već u naslovu taj članak je indikativan i zbog još jedne stvari, u njemu se usputno razotkriva jedna, danas gotovo sveprisutna varijanta našeg odnosa prema radu. Autoru će jedan od glavnih argumenata protiv uvođenja četverodnevnog radnog tjedna biti kompetitivnost, pod pretpostavkom nama urođena kvaliteta koja nas neumoljivim bičem uvijek tjera da radimo više, jače i bolje ne bi li ostali konkurentni na borilištu vječnog natjecanja čiji sudionici nikad ne spavaju.

Taj glavni argument podbočen je pričom o nesumnjivoj uzročno-posljedičnoj vezi između rada, truda i uspjeha i tezom o „hedonističkom ergometru“ (hedonic treadmill) prema kojoj se bazno zadovoljstvo uvijek vraća na početni stadij nakon pozitivnih ili negativnih promjena u životu. Članak je ispresijecan reklamama koje navraćaju na vodič za uspješne lidere koji sadrži 5 točaka koje mogu biti od ključne važnosti za one koji u „ovom vremenu brze evolucije vodstva“ žele opstati.
 

Rad Suzman James

Ovaj konceptualni paket koji tvori specifičnu sliku rada upravo je predmet analize u knjizi "Rad: Od prapovijesti do danas" (Petrine knjige, 2024., prevela Svetlana Grubić Samaržija) antropologa Jamesa Suzmana. Suzman nastoji kroz četiri dijela prijeći preko otvorenih horizonata čovjekove konceptualizacije rada u nadi da bi ponudio elemente za preispitivanje onih njezinih „svetih“, uraslih mjesta.

Za početnu premisu uzima ekonomski problem koji se pod pretpostavkom ekonomskih teorija smatra temeljnom odrednicom ljudskog odnosa prema radu. U srži ekonomskog problema je oskudica resursa koja stvara potrebu za radom, a sve u svrhu zadovoljenja neograničenih ljudskih potreba. Suzman dakle polazi od zamišljene diskrepancije između ograničenih resursa i naših neutaživih želja koja nas drži u nekakvom obliku „prokletog“ stanja, goneći nas na sizifovski rad. Naravno, takva vrst sizifovskog posla u ovoj konstelaciji nikada neće biti priznata kao nemoguća bitka. Bjelodano je da bez nade u neku vrst konačnog zadovoljenja ne bi imala previše smisla.

Autor će se osvrnuti na optimistične projekcije Adama Smitha s kraja 18. stoljeća, a osobito Johna Maynarda Keynesa iz 20. stoljeća kojima oprimjeruje nadu u budućnosni izlazak iz ekonomskog vrzinog kola. Pritom Adam Smith, slavni ekonomist i filozof polaže nade u automatizaciju koja će „olakšati i smanjiti rad“, a njegov kolega, Keynes, sanja o pragu produktivnosti po čijem prelasku će biti zadovoljene sve naše osnovne potrebe zbog čega više nećemo imati potrebe raditi više od 15 sati tjedno. Taj prag je prijeđen, a evo i dalje radimo 40 ili više sati tjedno. Kako sad to?

Tu se otprilike, već na početku knjige, Suzman distancira od dominantnog tumačenja ekonomije i upušta se u povijesni pregled filozofije rada da bi retrogradno pokušao redefinirati početnu konceptualnu poziciju. Pošto je po vokaciji antropolog ne čudi što se oslanja ponajviše na saznanja s „domaćeg terena“, posebice iz područja socijalne i kulturne antropologije. Mnoštvu prvih, ranih antropologa nije bila strana ideja terenskog rada zbog čega imamo u većoj ili manjoj mjeri prilično uvjerljiv korpus etnografija o uvjetno rečeno starim kulturama i društvima koje su u glavnini ostale izraženo lovačko-sakupljački orijentirane.

Premda je mnogo mlađi, i naš suvremenik Suzman je također odradio „praksu“ u pustinji Kalahari među pripadnicima plemena Bušmana Ju'/hoansi. Danas je to privilegija koju nemaju mnogi, osobno svjedočiti „živom fosilu“ kulture i društvene organizacije s kontinuitetom od mnogo desetaka tisuća godina. U razdoblju u kojem je većina starih zajednica ideološki onečišćena kontaktom istraživača i nadiruće moderne kulture teško je pronaći savršeni, čisti uzorak koji bi bio onoliko izoliran koliko je potrebno da slobodno reproduciraju onaj način života koji su održavali godinama.

Suzman je imao sreće boraviti među Ju'/hoansijima i govornicima Hai//om dijalekta, pripadnicima etničke skupine San (Bušmani), koji su, za razliku od pripadnika etničke skupine Khoikhoi (poznatijih kao Hotentoti, što je danas uvriježeno pogrdan naziv jer dolazi od nizozemske riječi hottentot, u prijevodu mucavac) orijentiranih na nomadsko stočarstvo, lovci-sakupljači. Pretpostavlja se da su rana društva prapovijesnog čovjeka, već od Homo erectusa, prije gotovo dva milijuna godina, imala lovačko-sakupljački karakter. Štoviše, postoje i indicije da je više od 90 posto svoje povijesti čovjek proveo kao lovac-sakupljač što svjedoči o uspješnosti ovog načina održavanja. Stoga su ona društva koja su zadržala takav karakter prave riznice za istraživanja kakvoće ljudske konceptualizacije okoline i svijeta, ali i prozori u prilagodbene mehanizme koji su dio neke sasvim drugačije bihevioralne normale.

Autor prenosi zamjedbu o nepostojanju pretpostavke o oskudici među Bušmanima, oni su vjerovali da žive u obilju. Postoji li materijalni dokaz za takvo nešto? Pa postoji. Suzman brižljivo iznosi dokaze koji upućuju na to da je glad rijetka pojava među Bušmanima, da oskudice nema i da vrlo malo vremena, u odnosu na dionike modernog društva, provode radeći. Naravno, rad, ukoliko ga razmatramo količinski uvelike ovisi o onome što njegova definicija obuhvaća. Ponekad je granica između slobodnog vremena i rada vrlo tanka i propusna ovisno o kulturološkim očima promatrača, čak u tolikoj mjeri da je u nekih u potpunosti zamućena, pa i ne postoji, tako da je kontinuitet rada zadržan i u onim razdobljima mirovanja koje bi suvremeni čovjek proglasio čistim ljenčarenjem.

No ako poopćimo definiciju rada do krajnosti rasprava je završena, zaključno možemo reći da svaki čovjek koji diše i radi, neprestano. Autor je toga svjestan pa se spušta u prostore partikularnih tumačenja s značajnim razlikama koje su utjecajne na život. Savjesno stoga izvodi zaključak da je upravo povijesno uvjetovana razlika u konceptualizaciji rada opteretila modernog čovjeka i dovela ga na tanak led prepun frustracija i iscrpljenosti. Njegova su usta vječno gladna, a ako pogleda oko sebe ispada da nije uvijek tako bilo pa ne mora biti ni danas.

Detektiravši prijepor Suzman se upušta u povijesnu analizu razvoja konceptualizacije rada u složenom međuodnosu energije, uloženog truda i dobivenog rezultata. Pomalo iznenađujuće u samu srž svojeg istraživanja postavlja ideju entropije objašnjavajući njome stalnu potrebu živih bića za potrošnjom viška energije tj. radom. Drugi zakon termodinamike entropiju predstavlja kao mjeru neuređenosti sustava koja vremenom ima tendenciju rasta. Živa bića više doprinose porastu entropije koja je pod pretpostavkom tendencija cijelog svemira, a autor ide toliko daleko da u naizgled besmislenim utrošcima energije živih bića vidi svrhovitost u okviru navedenog fizičkog zakona.

Na stranu Suzmanovo bratimljenje s Schrödingerom na čiju se utjecajnu knjigu "Što je život?" i referira prilikom ove eksplikacije, nešto konkretniji je u izdvajanju i kontekstualizaciji velikih točki preokreta koje su posljedično promijenile naš pogled na rad i ugurale ga u neobičan suživot s plaćom. Prvo bijaše vatra kojom je ovladao možda (teško je pretpostaviti s obzirom na propadljivost dokaza) već Homo erectus prije jednog do dva milijuna godina. Potom čovjek uspije domesticirati biljke i životinje, prijeđe na sjedilački način života, postane poljoprivrednik i postupno oformi veća naselja i gradove. I na kraju, tijekom industrijske revolucije, otvara „pandorinu kutiju“ energetskog potencijala koja mu ulije nadu u konačno zadovoljenje potreba i problema koji isprva nisu ni postojali. Te potrebe i problemi negdje su usput pokupljeni, metaforički rečeno u procesu odvajanju žita od kukolja, spremanja viškova u hambare ili automatizacije proizvodnog procesa.

Iz Suzmanove perspektive izgleda da ekonomski problem nije imanentan čovjeku, ali je srastao s njime u tolikoj mjeri da se u njegovo postojanje kunu mnogi najveći svjetski umovi. Zašto se oblikovao na takav način? To je pitanje za „milijun dolara“, zna to i sam autor. Ipak se radi o povijesti ideja koje nastaju u složenom polju u kojem se presijecaju najrazličitije moguće silnice čineći složenu spregu između energije, kulture, biologije, društva i rada. No, Suzman nije ustuknuo pred izazovom. Hrabro se upustio u rasplitanje tog „gordijskog čvora“ oslanjajući se pritom na saznanja iz brojnih znanstvenih disciplina, primjerice fizike, evolucijske biologije, zoologije i posebice socijalne antropologije.

Valja istaknuti jednu vrlo zanimljivu struju tumačenja razložnosti ovakvog uobličenja konceptualizacije rada, a temelji se na distinkciji između rada čiji su rezultati neposredni, što je njegovo svojstvo u lovačko-sakupljačkim društvima, i rada čiji su rezultati vremenski odgođeni ili posredovani na neki drugi način, što je njegovo svojstvo u sjedilačkim, poljoprivrednim, a osobito u modernim društvima. Ta „cezura“ koja slijedi nakon rada primorava na pripremu, na plansko sagledavanje vremenske lente, čini nas prisutnima i u prošlosti, i u sadašnjosti, i u budućnosti. Upravo promjenu u razumijevanju i iskustvu vremena Suzman će istaknuti kao jedan od ključnih aspekata koji su utjecali na naš odnos prema radu, i to u obliku stalnog pritiska pod prijetnjom neuspjeha i propasti koji nas je možebitno posljedično sasvim približio ideji gomilanja i akumulacije dobara.

Ova knjiga prava je riznica ideja i pored navedenih u ovom osvrtu čitatelj može pronaći i samostalnim istraživanjem dodatno produbiti i mnoge druge koje Suzman vrlo maštovito, a ponekad i anegdotalno predstavlja u svom ambicioznom projektu. Projekt je to koji se može odvijati samo unutar polja istinski holističke antropologije koja širinom svojeg zahvata može izbjeći kratkovidnost „specijaliziranih“ disciplina. Baš zato treba s vremena na vrijeme pripaziti na digresije koje, uslijed svojeg opsega i slobodoumnog grananja, dekoncentriranom čitatelju lako mogu slomiti kičmu i otežati ponovno „namještanje“ na os teksta.

Možemo zaključiti povratkom na početak ovog osvrta i spomenutu reklamu za vodič za „sve one lidere koji drže do sebe“ u ovom teškom i hirovitom vremenu. U tom članku se krije zamka mehanicističkog i pozitivističkog odnosa prema radu koji u sebi sadrži potku neobuzdane kvantifikacije. Uvijek treba raditi više, uspjeh će zasigurno uslijediti. Istina, ali koja vrijedi za neki drugačiji sustav u kojem tržište rada nije prezasićeno fantomskim poslovima koji svoju vrijednost iscrpljuju u monetarnoj razmjeni i od uporabne vrijednosti krajnje otuđenom i samodostatnom kapitalu. Sve je to rezultat konceptualizacije koju teško možemo odvojiti od sebe, ona neprimjetno, kao da je dio kolektivnog nesvjesnog, oblaže sve naše složene mentalne operacije i usput deformira sustav vrijednosti na onaj način koji odgovara zahtjevima kapitalističkog stroja.

Alternativa je u „popuštanju čvrstog stiska kojim ekonomija oskudice drži naš poslovni život i umanjivanju naše zaokupljenosti ekonomskim rastom koja iz toga proizlazi“, piše Suzman, na što bi se moglo dodati i uviđanje izvanjskosti ekonomskog problema koji statistički poduprt postupno kida krila naše budućnosti. On često nije uopće problem nego utvara koja vreba iz kutaka noći. Iako je osjećamo ne možemo je verbalizirati, ona je uvijek tu i zbog nje se znojimo u krevetu dok lamentiramo o vlastitoj neučinkovitosti, nedovoljnom trudu, neuspjehu i beskorisnosti. Lamentacija prelazi u tiho jecanje, a negdje van, u tmini, novac rađa novac, bez opravdanja i bez potrebe da ikome za to odgovara.

Tjedna norma radnih sati je pitanje od drugotne važnosti, prvo se trebamo pomiriti s radom.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

James Suzman

Rad : Od prapovijesti do danas

• Prijevod: Svetlana Grubić Samaržija
• Petrine knjige 11/2024.
• 385 str., meki uvez
• ISBN 9789533960043
• Cijena: 27.00 eur
• Kupi knjigu!

Posao kojim se bavimo daje nam smisao, oblikuje naše vrijednosti, određuje nam društveni status i nalaže kako ćemo provesti većinu vremena. Ali nije uvijek bilo tako: u 95 posto povijesti naše vrste rad nije imao takvo značenje. Od početaka života na Zemlji do sve automatiziranije sadašnjosti, istaknuti antropolog James Suzman na revolucionaran način u knjizi 'Rad: Od prapovijesti do danas' prikazuje novu povijest čovječanstva kroz prizmu rada, dovodeći u pitanje naše ukorijenjene predodžbe o tome tko smo.