Dragan Jurak : Sveto pismo

Dragan Jurak: Sveto pismo

Neobičan je taj Dragan Jurak. Trebalo mu je dvadeset godina da nakon prve knjige, pjesničke zbirke „Konji i jahači“ iz 1994., objavi sljedeću, zbirku filmskih eseja „U zaklon! – Ideološka čitanka suvremenog filma”, da bi nakon nje napravio pauzu od šest godina i onda neočekivano počeo nizati knjigu za knjigom. Pronašao je, naime, formulu koja ga kao autora inspirira i potpuno zadovoljava, i na kojoj stoga ustrajava, a čiji je temelj osovina autofikcija – esejiziranje. Knjige sada raspoređuje na dva pola: na jednom je naglasak na esejiziranju (o književnim, filmskim i popularno-muzičkim djelima, velikim autorima, holokaustu, putovanjima, ljubavi…) pa ih službeno naziva zbirkama eseja - „Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone“ (2020.), „Ah!“ (2021.), „Katastrofe“ (2024.), dok je na drugom polu akcent na fikciji pa ih naziva romanima - „Peléov priručnik“ (2022.), i aktualno „Sveto pismo“ s kraja prošle, 2024. godine, povod i glavni predmet ovog teksta.

Sveto pismo Jurak Dragan

Zapravo, neovisno o tome kako su nominalno označene, sve navedene knjige objavljene od 2020. nadalje izrazito su hibridni tekstovi, hibridnost je njihovo glavno svojstvo. Fikcija, autofikcija, autobiografičnost, esej, metatekstualnost, intertekstualnost/intermedijalnost, metanarativnost – sve se to miješa u omjerima različitima od knjige do knjige, pri čemu je kod romana posebno bitna relacija fikcija – zbilja. „Peléov priručnik“ ima i elemente žanra detekcijskog trilera, ili je bolje reći detekcijske triler-drame te ima načelne srodnosti s recimo Antonionijevim „Blow-Upom“ i „Profesijom: reporter“, odnosno Coppolinim „Prisluškivanjem“, a i u „Svetom pismu“ radi se o nekoj vrsti detekcije – opisuju se pokušaji odgonetavanja sustava znakova, preciznije dvaju srodnih, a različitih pisama, glasovitih lineara A i lineara B pronađenih na Kreti početkom dvadesetog stoljeća. Taj sloj novog Jurakova romana nominalno je fikcijski, ali riječ je o fikciji zasnovanoj na povijesnim činjenicama.

Jurak je pronašao formulu koja ga kao autora inspirira i potpuno zadovoljava, i na kojoj stoga ustrajava, a čiji je temelj osovina autofikcija – esejiziranje. Knjige sada raspoređuje na dva pola: na jednom je naglasak na esejiziranju pa ih službeno naziva zbirkama eseja, dok je na drugom polu akcent na fikciji pa ih naziva romanima.

U toj fikciji sukcesivno se prati troje glavnih likova nazvanih po svojim funkcijama Arheolog, Profesorica i Navigator. No kako roman na svom kraju, kao još jedan element hibridnosti, sadrži leksikon u njemu prisutnih odnosno spomenutih likova iz stvarnosti, neovisno o tome jesu li označeni osobnim imenima li ne, tako se u tom segmentu nazvanom „Leksikon junaka i zlikovaca“ mogu pronaći i biografski podaci o engleskom arheologu Arthuru Evansu, otkrivaču kretskih, to jest minojskih glinenih pločica sa zapisima na pismima nazvanima linear A i linear B,  o američkoj filologinji i nastavnici Alice Kober koja je proniknula u gramatiku lineara B, te o engleskom arhitektu i kriptografu Michaelu Ventrisu koji je tijekom Drugog svjetskog rata bio navigator RAF-ovih bombardera, i koji je uspio dešifrirati linear B. Očito, Evans, Kober i Ventris romaneskni su Arheolog, Profesorica i Navigator, odnosno jasno je da su potonji likovi fikcionalizirani stvarni ljudi, u sferi arheologije i filologije itekako dobro poznati.

Jurak temeljnu strukturu gradi pravilnim izmjenjivanjima poglavlja o Arheologu, Profesorici i Navigatoru pisanima u trećem licu, s onima pripovjedača iz ja-perspektive, s tim da se ja-pripovjedač kurzivnim metanarativnim komentatorskim ekskursima javlja i u poglavljima o troje protagonista. Pripovjedač također, vrlo samosvjesno, povlači i par excellence metatekstualni potez – potaknut Paulom Schraderom i dijagramom „Prsten Tarkovskog“ iz njegove klasične knjige „Transcendentalni stil na filmu“, iznosi pred čitatelje dijagram iz bilježnice u kojoj je „sredinom prazne stranice“ povukao „dugu liniju“ da bi tako označio „dvije paralelne radnje“; na lijevoj strani smjestio je ono što naziva fikcijom, tj. poglavlja o Arheologu i Profesorici s ključnim opisno-interpretativnim natuknicama, a na desnu ono što naziva esejom, to jest poglavlja  o samom sebi i svojim promišljanjima, također s pripadajućim natuknicama.

No i jedna i druga poglavlja, i fikcijska i esejistička, svako od njih, na svom kraju bivaju locirana i datirana – tako će recimo treće poglavlje romana, fikcijsko, nazvano „Svijet i pismo“, biti potpisano s London, 27. 9. 1940., a osmo poglavlje, esejističko, „Oblik vaze“, sa Zg., 31. 12. 2022.  Godine se u fikcijskom dijelu kreću od 1901. do 1954., a u esejističkom u mnogo skučenijem rasponu od 2022. do 2023., dok su lokaliteti u fikcijskom dijelu gotovo isključivo (anglo)američki (London, Brooklyn, Los Angeles), a u esejističkom zagrebački, uz jednokratne dodatke Beča i Triera. Dakle fikcijski segment povijesno-dijakronijski je utemeljen pa ima veći vremenski i geografski raspon, dok je esejistički u svom aktualitetu izrazito zgusnut, takoreći do sinkronije. No s obzirom na to da su oba niza, i fikcijski i esejistički, vremenski i prostorno određena dokumentarističkim postupkom potpisivanja teksta, sugerira se da su oba jednako autentična, 'stvarna', čemu doprinosi također dokumentarističko umetanje ilustracija (najčešće fotografija).

Sve Jurakove knjige objavljene od 2020. nadalje izrazito su hibridni tekstovi, hibridnost je njihovo glavno svojstvo. Fikcija, autofikcija, autobiografičnost, esej, metatekstualnost, intertekstualnost / intermedijalnost, metanarativnost – sve se to miješa u omjerima različitima od knjige do knjige, pri čemu je kod romana posebno bitna relacija fikcija – zbilja.

Dakle, na jednoj razini dva paralelna niza se razdvajaju, ali na drugoj, dubljoj, bivaju povezana, čime se zapravo implicitno poručuje da su oba niza istovremeno i stvarnost i fikcija. A naslov cjeline, „Sveto pismo“, ne odnosi se samo na linear A i linear B, nego na svako pismo, to jest tekst, to jest sustav pisanih znakova, dakako posve samosvjesno referirajući se s (blasfemičnim?) pomakom na Bibliju kao temeljni tekst kršćanstva, djelomično i judaizma, na svoj način i islama, odnosno autor glavnim monoteističkim religijama čini se poručuje da nemaju ekskluzivno pravo na svetost, (demokratično) šireći semantičke potencijale svetog.

Jurakov prvi roman „Peléov priručnik“, moglo bi se reći, školski je primjer onog što se naziva postmodernističko poetikom. „Sveto pismo“ također ide tim smjerom, uostalom na početku je ovog teksta otprilike rečeno da je autor pronašao 'dobitnu formulu' i da je se drži. No „Sveto pismo“ ambiciozniji je roman, opsežniji, bogatiji, slojevitiji, intrigantniji. U esejističko-autofikcijskim poglavljima poznavatelji Jurakova opusa možda ne dobivaju ništa novo, premda je primjerice esej o Yasujiru Ozuu, gdje se fino podudaraju transcendentalnost stila japanskog klasika i iskorak u transcendentalno samog pripovjedača, koji se u ovom slučaju svakako podudara s autorom, izvanredan; međutim fikcijska poglavlja pravi su užitak za čitanje jer Jurak podrobnim minucioznim stilom gradi izuzetnu atmosferu. Pri tome je priča o Profesorici i njezinom pretvaranju vlastita omanjeg newyorškog (brooklynskog) stana u dokumentacijski centar i istraživalački laboratorij, kako bi predano nastavila Arheologov rad na dešifriranju dvaju pisama, vrhunac  romana, garniran Profesoričinim poznanstvom s mladom Patti Smith.

Otkapanje zakopanih svjetova, dešifriranje znakova prošlih i sadašnjih svjetova, znakova koji su „dolazili u jatima“ kako piše autor na jednom mjestu, intenzivnost posvećenosti tom prevođenju u doslovnom i prenesenom smislu, arhiviranje povijesno daleke prošlosti   i one bliske i osobne – primarne su teme i motivi novog Jurakova romana. Nesumnjivo potentnog štiva koje zavređuje radoznale i otvorene čitatelje sklone povezivanju erudicije i mašte, društvenog i intimnog, fikcije i fakcije. 

Dragan Jurak

Sveto pismo

• V.B.Z. 10/2024.
• 216 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789535207443
• Cijena: 19.90 eur
• Kupi knjigu!

Roman-esej intrigantnog naslova 'Sveto pismo' upravo s pismom počinje: otkrićem antičkih glinenih pločica koje je potrebno dešifrirati, i tako odškrinuti vrata u jedan izgubljen svijet, koji se polako isprepliće i prožima s onim našim. Dva toka, fikcijski i esejistički, teku usporedno i matematički uravnoteženo, nalik na dvostruku DNK zavojnicu, no, kao i obično u knjigama Dragana Juraka, počesto ih je zapravo teško razlučiti.