Dragan Jurak : Ah!
Dragan Jurak vrlo je specifičan kritičar. Njegove filmske, a zadnjih godina i književne kritike zapravo i nisu kritike u pravom smislu riječi. Umjesto deskriptivno-analitičkog pristupa, Jurak redovno bira esejizam zasnovan na impresijama i gledateljsko-čitalačkoj erudiciji, a za eksplicitnim vrednovanjem, što bi trebalo biti sine qua non kritike, poseže (iznimno) rijetko. Ali i njegov esejizam prilično je osebujan. Još od vremena filmskih mini-kritika objavljivanih prije kojeg desetljeća u Feral Tribunu isticao se nekim iskošenim pogledom, hvatanjem za detalj koji bi malo kome upao u oku te izvođenjem poante iz tog detalja, nekad više nekad manje uvjerljive, ponekad vrlo efektne, ponekad nategnute. Ali ono što je uvijek bilo prisutno u svim njegovim tekstovima jest sjajan osjećaj za ritam rečenice i rečenica, za ritam kao bitnog tvorca atmosfere, pa neće biti čudno kad se spomene da je Jurak zapravo pjesnik. Štoviše, nagrađivani poeta, ali nažalost i zaboravljeni.
Njegova prva i jedina pjesnička zbirka „Konji i jahači“ iz 1994. (u rukopisnom obliku dobitnica nagrade Goranova proljeća za mlade pjesnike) antologijskih je dometa, ali se u antologijama baš i nije često zaticala, dapače, u onoj gdje bi joj itekako trebalo biti mjesta, Šodanovoj stvarnosnog (odnosno 'stvarnosnog') pjesništva, nema joj ni traga (što je kasnije kao znatan propust primijetio i sam antologičar). „Konji i jahači“ bili su ljubavno pismo Americi, ponajprije američkom filmu, prvi uknjiženi izraz fascinacije američkom popularnom kulturom i umjetnošću jedne hrvatske generacije, rođene i odrastale u jugoslavenskom socijalizmu, u državi koja je umrla kad se mladost tog naraštaja već počela bližiti svom zalazu. Neki hrvatski pjesnici, a Jurak je, treba ponoviti, bio prvi od njih s ukoričenim stihovima, možda i najbolji, stvarnost svoje egzistencije neraskidivo su vezali uz stvarnost američke kulture na način vrlo sličan onom koji su prakticirali neki zapadnonjemački pjesnici i filmaši dvadesetak ili više godina ranije.
I zato ne iznenađuje da je jedna od ključnih osobnosti u jednom dijelu osobnog Jurakova svemira (i svemira cijele te generacije) upravo jedan od tih Zapadnih Nijemaca, ikonski autor Wim Wenders i posebno njegov slavni film „Pariz, Teksas“, ljubavno pismo Americi odaslano točno deset godina prije onog Jurakova, odaslano kao kruna te 'američke ljubavi' koju je režiser iz grada mode (Düsseldordfa) manifestirao još od kraja šezdesetih. A kruna Jurakova filmskog esejiziranja, onog koje se još moglo uklopiti u tradicionalnije esejističke vode, zbila se točno dvadeset godina nakon „Konja i jahača“, drugom njegovom knjigom „U zaklon!“ kojom se te 2014. suvereno pridružio obnovljenoj ideologijskoj kritici u Hrvata, snažno predvođenoj Mimom Simić i Srećkom Horvatom, tada novim imenima na sceni.
No kapitalan iskorak učinio je 2020. knjigom „Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone“, u kojoj je na u nas neviđen, asocijativno-sintetizirajući način prepleo esejiziranje na književne teme (uzgredno i one filmske, glazbene, povijesne, putopisne i dr.) s autobiografskim prisjećanjima i promišljanjima (sasvim drugačije od „Dnevnika jednog nomada“ Bekima Sejranovića, kod kojeg je čitalačko-kritički sloj bio jasno i čvrsto razdvojen od putopisno-autobiografskog). Na žalost, kao i „Konji i jahači“, i ovaj je Jurakov izvanredan domet ostao nedovoljno uočen, prepoznat i priznat, premda je dobio Nagradu 'Julije Benešić' za knjigu književnih kritika (koja to zapravo nije). Samo godinu poslije, autor nastavlja istim prekretničkim smjerom i polučuje istovrsnu knjigu, no ovaj put glavni predmet esejiziranja, pored autobiografskih stanja, nije književnost nego film. Odnosno vraća se umjetničkoj grani s kojom je stekao ime u javnosti, nakon što je zadnjih godina gotovo isključivo djelovao kao pratitelj literarnih zbivanja.
Ah!
Nova Jurakova knjiga privlači pažnju već samim neobičnim naslovom – „Ah!“. Stoji to Ah! na naslovnici iznad detalja oka Anne Karine iz filma „Alphaville“ Jean-Luca Godarda, a Anna Karina nije tu slučajno. Njezina turbulentna ljubav s Godardom, čija je muza godinama bila obilježivši većinu njegovih filmova iz najslavnijeg razdoblja karijere, Juraku je vrlo inspirativna, moglo bi se čak reći orijentirajuća, na neki način, u vlastitom ljubavnom životu. Slutnja toga, zapravo i više od slutnje prisutno je u „Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone“, gdje se među ostalim tematizira taj ljubavni odnos i povezuje s vlastitom erotskom situacijom. A kao u toj knjizi, i u „Ah!“ je (erotska) ljubav bitna tema, ljubav sama i ljubav u vremenu, a ono, vrijeme, ipak je najpovlašteniji autorov predmet. Prošlost, intimna i kulturna, osobna i politička, odnosno odnos prošlog i sadašnjeg (filmovi koje smo nekad gledali isti su, ali mi nismo, no samim tim ni ti filmovi više ne mogu biti isti, i ta izmjenjiva neizmjenjivost bitan je dio tajne života) središnji je Jurakov interes, ono što ga najviše intrigira.
Na primjer u tekstu Osuđenik na smrt je pobjegao, ili vjetar puše kako mu drago prepliće se više vremenskih razina – pripovjedač se sjeća kultne zagrebačke Kinoteke u Kordunskoj ulici osamdesetih godina u kojoj je gledao znameniti naslovni Bressonov film o zbivanjima iz Drugog svjetskog rata, dakle iz prve polovice 1940-ih, što mu zajedno sa sjećanjem na ulice, zgrade i artefakte kojima je tih osamdesetih hodao i kraj kojih je prolazio na putu do Kinoteke priziva sjećanje na priču budućeg tasta i budućeg djeda njegove djece, priču smještenu u 1941. kad je budući tast i djed bio ilegalac proganjan od ustaša na tom istom komadiću Zagreba; no u sadašnjem vremenu pripovijedanja, tast i djed već je prošlost i više ga nema. Osamdesetih je bio budućnost, kad su osamdesete postale prošlost on je postao sadašnjost, a danas je opet prošlost, ali ne samo on, kao što će daljnji tekstovi u knjizi pokazati, nego i obitelj (barem u etimološkom smislu zajedničkog obitavanja) čiji je prošireni dio bio. Autorova obitelj.
Već iz gornjeg može se naslutiti koliko je „Ah!“, kao uostalom i prethodna Jurakova knjiga, samoogoljavajuća proza, ili kako to urednica Diana Nenadić u odličnom predgovoru formulira: „Nastala je tako i knjiga izrazito autobiografski obojenih književnih eseja, svojevrsni dnevnik, reklo bi se – epski narativiziranog naslova, Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone (…), knjiga koja sabire autorovo eliptično ogoljavanje vlastita identiteta i intime kroz eseje o književnim i publicističkim djelima, sporadično i filmovima i glazbi (…). Sada je taj duhovni striptiz dobio i prvi nastavak – kako bi sam autor kazao – na njegovoj 'B-strani', u dnevniku gledanja filmova neobično kratkog, poetski jezgrovitog naslova“. I evo nas opet kod naslova, za koji je sam autor piscu ovog teksta rekao da je „osnovna ideja bila da (…) zvuči kao naslov zbirke poezije“ te da se kao takav nadovezuje na njegovu pjesmu Oh!, a u pojašnjenju da je ah! zapravo „prihvaćanje s mrvicom rezignacije“. Možda to i jest sukus svega onoga o čemu je u knjizi riječ – prihvaćanje vlastitog života, takvog kakav je bio i kakav jest, sa svim onim što se dogodilo, promijenilo, slomilo, novonastalo, prihvaćanje jer drugačije i nije moguće ako se želi opstati, ali prihvaćanje koje nužno sadrži tragove, i više od tragova, (rezignirajuće) melankolije.
Knjiga je strukturirana tako da se nepravilnim ritmom izmjenjuju kratka poglavlja označena engleskom riječju subject (u smislu teme, predmeta) te duža poglavlja naslovljena nazivima filmova ili tv-serija (uz kratka poglavlja, iza riječi subject ide i naslov filma ili ime režisera, scenarista, glumca, rijetko i nešto treće, što upućuje na predmet obrade). Kratka Subject poglavlja, po vlastitim autorovim riječima, zamišljena su kao pjesme u prozi koje se nadovezuju na njegovu, na neki način programatsku pjesmu Marlon u Kinoteci (poetski doživljaj filma „Potjera bez milosti“ Arthura Penna i mitske pozicije hollywoodske zvijezde koja oblikuje snove ljudi izloženih intenzivnom utjecaju američke kulture), dok duga poglavlja, kako je to sročeno na stražnjem dijelu ovitka knjige, „održavaju formu eseja“. I još: „Kraći i duži zapisi miješaju se u osobni dnevnik. (…) Duži autentičnost traže u autofabuli. Kraći u poeziji.“ Jezgrovito je to i točno rečeno - na djelu je svojevrsni dnevnik egzistencije čiji je esencijalni sastojak (i) umjetnost, dnevnik koji, moglo bi se reći, stapa autobiografsko, autofikcijsko i umjetničko, sinkopiranim ritmom povezano s uže poetskim segmentima (koji također nisu lišeni autofiktivnog), s tim da su ti segmenti najčešće jako daleko od standardnije shvaćene poezije, pa i poezije u prozi. Toliko su daleko da većinu njih većina čitatelja i neće doživjeti kao poetske, ali to je ionako manje važno, važno je da su dostatno sugestivni.
Po doživljaju autora ovih redaka, među Subject poglavljima možda je najbolje ono najdulje (i jedino dulje), naslovljeno „Subject: GIBSON (dragged across concrete)“, neka vrsta kratke priče u kojoj autor opisuje svoje čudno, mamurluku nalik stanje prilikom gledanja, zapravo pokušaja gledanja naslovnog filma S. Craiga Zahlera (u nas prevedenog kao „Dva lica zakona“) s Melom Gibsonom u jednoj od glavnih uloga. Priča je to o rastućoj tjeskobi pripovjedača koja dolazi do ruba panike, a onda je smiruje, posve neutralizira i nagna na povlačenje posjet osobi od povjerenja, smiruje je toplina njezina glasa, „nenašminkana lica; suhih toplih ruku“. I toplina čaja. Potom se pripovjedač odluči vratiti doma – „Javit ću se čim dođem, čim uđem u stan“. I završava priču: „Na povratku primjećujem kako je lijepa noć. Put uz cestu dug je tunel dvostrukog drvoreda. Stajem da se pomokrim u tom tunelu. Topli čaj“.
Među dugim tekstovima, možda su najbolji „Plodovi gnjeva“ (o klasičnom filmu ceste Johna Forda prema Johnu Steinbacku, te o autorovu ocu koji je kao i junak filma „na svojim leđima nosi(o) obitelj“), „Skriveno“ (o filmu Michaela Hanekea i njegovim konfiguracijama zbilje i konstituirajućim lažima, o kolektivnoj i osobnoj krivnji, o nacionalnoj i bračnoj krivnji, o vanjskom i unutarnjem napadu na obitelj, napadu koji dolazi iz prošlosti i sadašnjosti, o zahtjevnom odnosu djece i roditelja, što autora dovodi do pitanja – „Kako mene vide moja djeca?“, da bi sve metaforičko-metafizički zaključio pričom o zagonetnom podrhtavanju tla na dan kad je uselio u svoj stan na Jarunu, napustivši obitelj) te „Lovers Rock“ (o urbanom etnografskom filmu Stevea McQueena smještenom u crnačku zajednicu 1980. u Londonu, preciznije o jednom tulumu mladića i djevojaka karipskog porijekla koji u autoru knjige budi sjećanje na njegov prvi tulum u doba puberteta i na njegov najbolji tulum koji zapravo uopće nije bio tulum, te naposljetku zaključuje tekst, zaključuje priču razmišljanjem o ilegalnim tulumima u doba corone , zaključujući da je upravo gledanje filma „Lovers Rock“ u doba pandemije možda najbolji tulum ikada).
„Ah!“ Dragana Juraka nesumnjivo je ekstraordinarna knjiga. Kako piše Diana Nenadić u predgovoru – može se „promatrati na dvojak način: kao zbirka tekstova o filmovima u gledanje kojih se (asocijativno) umiješala autobiografija, ali i kao fragmentarna autobiografska proza isprovocirana filmom, točnije konkretnim filmovima s kojima se autor (…) susretao u omeđenom odsječku vremena – prvi put, drugi put, još jednom…“. Polazište te knjige, kao i autorove prethodne, jest „da način čitanja/gledanja odnosno doživljavanja i tumačenja knjiga/filmova uvjetuju okolnosti: životna dob, mjesto, ambijent, naslijeđeni ili stečeni/odabrani identitet(i), trenutačna egzistencijalna situacija i emocionalno stanje“. Autor je svjestan da zamijenivši obiteljski život samačkim, jednu vrstu ljubavi drugom, više nije onaj koji je bio: „Zato ni filmovi koje je već vidio (…) više ne mogu biti isti (…). Konačno, ni oni filmovi s kojima se tek nedavno susreo ne mogu se više gledati i procesuirati na 'stari' način, s takozvanom 'objektivnom' distancom“. Jer Jurak ukida tu distancu „(melankoličnim) upisivanjem sebe, epizoda iz vlastita života i obiteljske povijesti u doživljaj fikcionalnih svjetova s ekrana (…), dok se istodobno proširuje prostor u kojem je moguće, s odmakom, vidjeti samoga sebe i osvijestiti sam čin gledanja filma“.
Drugim riječima, knjiga je to koja se itekako bavi i uvjetima te prirodom recepcije umjetničkih djela, bitna i za teoriju odnosno estetiku recepcije, u nas i dalje, desetljećima nakon svoje svjetske afirmacije, ne previše razvijenu. Knjiga diskurzivne prirode koja tematizira dinamiku - neka još jednom riječ pripadne Diani Nenadić kad riječima već tako suvereno barata - „između onoga što se zbiva na ekranu i onoga što se događa ispred njega, jedinstvenu priču o 'rađanju gledatelja' kroz intimistički doživljaj filma, kakvu još nismo sretali među domaćim filmskim koricama“. I tek mali dodatak za sam kraj – nismo je kod nas sretali ni (mnogo) šire od filmskih korica.
Ah! : Dnevnik gledanja (filmova)
- Hrvatski filmski savez 10/2021.
- 212 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789537033682
Knjiga 'Ah!' Dragana Juraka, istaknutog filmskog i književnog kritičara, svojevrsni je dnevnik gledanja (filmova), prozni eksperiment neuobičajen u našoj filmskoj publicistici, prethodno uspješno primijenjen u njegovoj knjizi književnih eseja 'Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone', koja mu je donijela Nagradu Julije Benešić Društva hrvatskih književnika u 2020. godini.