Višnja Pentić : Prozori – ogledi iz filmske stvarnosti
U esejističku zbirku „Prozori – ogledi iz filmske stvarnosti“ (Disput, 2023) autorice Višnje Pentić (1982.) s naslovnice nas uvodi kadar iz trinaestominutnog dokumentarnog filma „Ljudi na točkovima„ Rudolfa Sremeca snimljenog 1964, premda bismo s obzirom na naslov knjige na koricama prije očekivali idiličan prizor iz Belanovih „Mediteranskih prozora“ (1960) čija je kritička analiza, ujedno i autoričina zaljubljenička posveta, također zastupljena u ovom izdanju. „Prozori“, autorski prvijenac istaknute filmologinje i filmske kritičarke mlađe generacije, otvaraju se na pejzaž široj publici uglavnom slabije poznatih, pretežno kratkometražnih dokumentarnih (u manjoj mjeri eksperimentalnih i hibridnih) ostvarenja s potpisom hrvatskih autora, profesionalaca i amatera.
Artikulirana i precizna, ali i nepretenciozna i živa, ova je knjiga vrijedan stručni doprinos proučavanju tradicije hrvatskog dokumentarnog filma, usto i poticaj (neprofesionalnom) čitatelju da potraži te celuloidne komadićke realnosti iz prošlih vremena, s bezvremenskim, točnije, ponovo vrlo aktualnim temama; treba napomenuti da je filmove obrađene u ovoj seriji eseja moguće pogledati na internetu.
Prozori
Pred čitateljem, bio on u tematiku otprije upućeni filmolog ili „samo“ znatiželjni filmofil, rastvaraju se sedamdeset i dva kritička prikaza kratkometražnih filmova koji su nastajali u razdoblju između 1945. i 1995. godine, mnogi od njih kao izrazito inovativna, čak i radikalna umjetnička djela. Riječ je o tekstovima koje je autorica objavljivala na portalu Dokumentarni.net, počevši od 2016. godine, a tijekom istraživanja povijesti domaćeg dokumentarnog kratkometražnog filma.
Interes za ovo područje, rekla je na promociji knjige, razvila je dok se kao selektorica programa hrvatskog kratkometražnog filma u zagrebačkom Multimedijalnom centru intenzivno bavila suvremenom kratkometražnom produkcijom. Namjera joj je bila reinterpretirati i rekontekstualizirati klasike, ući u dijalog s prethodno objavljivanim tekstovima o filmovima koji je intrigiraju, ali i detaljnije istražiti pojedina recepcijski zapostavljena ostvarenja unutar respektabilnih autorskih opusa ili pak stilskih tendencija kojima pripadaju. Još i više od toga, željela je osvijetliti marginu, naglasiti značaj kratkih formi čijim je autorima, darovitim zanesenjacima, upravo nedostatak financijskih sredstava i manjak vidljivosti osiguravao prostor slobode.
Primarno je, kako iznosi u predgovoru, odlučila pisati o autorima koji su djelovali isključivo kao dokumentaristi – Petar Krelja, Rudolf Sremec, Obrad Gluščević, Zlatko Sudović, Branko Marjanović, Branko Lentić. Nije međutim zaobišla ni autore specijalizirane za profesionalni igrani film, a koji su i u dokumentaristici ostvarili značajne rezultate, čak potpisali neke od ponajboljih domaćih dokumentaraca, kao što su Krsto Papić, Ante Babaja, Zvonimir Berković, Zoran Tadić.
Nezaobilazna je u knjizi Splitska škola filma; radi se o koherentnoj skupini entuzijasta koji su se 1960-ih amaterskim filmom bavili pod okriljem Kino kluba Split. Najistaknutiji su od tog naraštaja Ivan Martinac, Lordan Zafranović, Ranko Kursar, Ante Verzotti, Vjekoslav Nakić. Druga je u to vrijeme točka okupljanja filmaša amatera bio Kino klub Zagreb u okviru kojeg su snimali Mihovil Pansini, Vladimir Petek, Tomislav Gotovac. Kad govorimo o Zagrebu sredinom 1960-ih, kao važnu točku susreta autorica spominje i GEFF (Genre Film Festival), Međunarodni festival eksperimentalnog filma u organizaciji Kino kluba Zagreb, dok je treće mjesto povezivanja u ono doba bio Kino klub Beograd kojem su se u jednoj fazi pridružili Martinac i Gotovac.
Čitatelj/gledatelj suočava se u ovim tekstovima/filmovima s različitim društvenim grupacijama, od pripadnika ekonomske emigracije, do radnika zaposlenih u domaćim tvornicama, ali istodobno i na vlastitim imanjima, od seoskih obitelji u financijskim problemima do (naoko) privilegiranih urbanih pojedinaca mučenih egzistencijalnom nesigurnošću ili pak etabliranih umjetnika. Brojni od za ovu knjigu probranih kratkiša naprosto su u svojoj autentičnosti, pa i stilskoj inventivnosti hipnotični, u tih pet, deset, petnaest minuta, sabijeni su čitavi svjetovi.
Iz ovih tekstova (i filmova) u bljeskovima, jer i tekstovi su, baš poput filmova, relativno kratki, čitatelj saznaje mnogošto o jednom vremenu, o ondašnjim društvenim fenomenima i teškoćama, ali i o intimnim iskustvima pojedinaca što umnogome može povezati s današnjim okolnostima, pa možda i s vlastitim, privatnim prilikama. Eskalacija ekonomskog iseljavanja, iscrpljujuće dnevne migracije s periferije do radnog mjesta tijekom kojih se gubi i ono malo slobodnog vremena koje čovjeku preostaje u rascjepu između previše rada i premalo sna, mladi visokoškolovani ljudi utučeni prekarnošću, žene koje i prelako podliježu društvenim imperativima i ucjenama, sklop je problema koje dijelimo s protagonistima filmova, sa svojim prethodnicima, stoga je razina identifikacije visoka.
Ono što se doduše promijenilo, tvornice su u društvenom vlasništvu kojih više nema, ostaju maglovit moment iz kolektivnog sjećanja, u tom smislu zanimljiva je „Posveta ljudskom umlju i bezumlju“ Nikole Babića iz 1986. o trenutačnom sjaju i propasti megalomanskog projekta tvornice glinice Jadral nedaleko Obrovca.
Nije za ovu prigodu moguće načiniti cjelovit pregled tematski i stilski raznorodnog izbora filmova obrađenih u zbirci pa za početak svog impresionističkog osvrta izdvajam tekst o jednom od ovdje najpoznatijih naslova, „Specijalnim vlakovima“ Krste Papića iz 1972. Priča je to o vlakovima koji su prometovali na relaciji Zagreb – München odvozeći svakog utorka muškarce na rad u Njemačku, a iznad svega o ljudima koji ukrcavši se u jedan od tih vlakova momentalno gube identitet, od pojedinaca s imenom i prezimenom svode se u času na broj ugovora o radu. U isti tematski sklop emigracije i dehumanizacije uklapa se i u amaterskim uvjetima snimljen petominutni rad „Jesenice – Stuttgart itd.“ Miroslava Mikuljana iz 1970. kao i „Charter let broj…“ (1975) gdje Papić u formi intervjua izlaže turobne sudbine četiriju siromašnih djevojaka iz Dalmatinske Zagore koje se otpute u Australiju snatreći o koječemu što se neće ostvariti, primjerice o idili na farmi konja ili osjećaju sigurnosti u dogovorenom braku sa strancem.
Na prethodno se nadovezuje i prikaz već spomenutih Sremecovih „Ljudi na točkovima“, filma o radnicima iz ruralnih sredina koji svakodnevno gube sate putujući iz svojih sela na posao tko već kako može, vlakovima, autobusima, biciklima ili pješice, da bi ih nakon radnog vremena u tvornici čekao i rad na zemlji. Film je tematski blizak također u knjizi razmatranom klasiku „Od 3 do 22“ (1966) Kreše Golika, a autorica paralelu s Golikovim dokumentarcem o životu mlade radnice povlači i u analizi feminističkog portreta „Nezaposlena žena s djecom“ (1986), još jedne Papićeve društvene kritike u čijem je središtu nezaposlena visokoobrazovana žena i samohrana majka koju je sustav pregazio i prekrižio.
Iako nisu formalno izdvojeni, kao posebnu skupinu u „Prozorima“ uočavamo analize filmova čiji se autori zaokupljaju prostorom. Nalazimo među njima tekstove o filmskim posvetama dvama oprečnim mediteranskim gradovima, Rijeci i Splitu. Prvi je Babajin višestruko inovativan rad „Jedan dan u Rijeci“ (1955), u kojem pratimo kretanja nekoliko odabranih protagonista, dok je najvažniji u podjeli ipak, dakako, grad. Drugi je iz ove kategorije „Monolog o Splitu“ (1962) tada dvadesettrogodišnjeg Ivana Martinca, gdje tri odabrane lokacije, plaža Bačvice, Pjaca i groblje Lovrinac, kolažirane u sedmominutnu cjelinu, u „kardiogram“ odnosno „subjektivni dokument grada“ predstavljaju, podcrtava autorica, Mediteran, prolaznost života i smrt.
Treći je, također Martinčev, „Mrtvi dan“, sniman kišnog prvog siječnja 1965. godine, kao „filozofska refleksija o transformacijskoj snazi filmske slike koja, birajući elemente zbilje, postaje njezinim gospodarom te od nje čini platno za projiciranje subjektivnih fantazija: svijet se činom snimanja ponovo rađa, ali preobražen u nešto što posjeduje metafizičku dimenziju “. (61) Ovakvih potentnih pasaža u knjizi je puno, što je dodatni razlog da je se uzme u obzir za pažljivo iščitavanje. Bitno je ovdje reći da je autorici Martinčev opus i predmet znanstvene preokupacije, doktorirala je, naime, na poetici jedinog igranofilmskog ostvaraja ovog, kako ga naziva, „velikog mistika hrvatskog filma“.
Primjera vizualno sugestivne posvećenosti prostoru u knjizi je još: „Ljudi s Neretve“ kratki je „više turistički nego etnografski“ doks u kojem Obrad Gluščević „ekstremno egzotizirano“ prikazuje kraj gdje ljudi doduše žive u skladu s arkadijskom prirodom, ali i pod teretom primitivizma, zatrovani patrijarhalnim obrascima. Bulajić u svom nagrađivanom dugometražnom filmu „Skoplje '63“ (1964) mapira pak grad u ruševinama u mjesecima neposredno nakon potresa i izbliza bilježi razmjere kolektivne traume. Bogdan Žižić u razmaku od pola stoljeća snima dva filma o istom tragičnom prostoru – „Jasenovac“ (1966) i „Jasenovački memento“ (2016).
U knjigu je ušao i posljednji dokumentarac Zorana Tadića „Kašinska 6“ (1981) koji evidentira dan prije iseljavanja stanara iz kuće osuđene na rušenje, a snimljen je iste godine kao i kultni „Ritam zločina“. Ne iznenađuje da je novom čitanju izložen i „Splendid Isolation“, nekoć bunkerirani film-esej koji Petar Krelja, neumorni apologet poniženih i poraženih, snima 1973. na tri simbolički nespojive zagrebačke lokacije u radijusu od stotinjak metara, i to u Esplanadi, u nedalekom jeftinom prenoćištu i u poliklinici za reumatske bolesti u neposrednoj blizini. Gosti koji se zateknu u skromnom pribježištu u jukstapoziciji su sa sudionicima modne revije koja se u paralelnom trajanju odvija u luksuznom hotelu, kao i s pacijentima na terapiji u medicinskoj ustanovi nekoliko zgrada dalje, a za to vrijeme autor bilježi i privođenje prostitutki na ulici.
Spomenula bih na ovom mjestu i tekst o Kreljinom „Povratku“ (1975), potresnom filmu o napuštenoj djevojčici Milki, gdje autor u tek petnaest minuta, kroz situaciju odbačenog djeteta, izlaže sav jad jednog nesretnog života, ali i sustava. Izdvojit ću i ogled o Babajinim „Staricama“ (1976), njegovoj meditaciji o prolaznosti, čiju strukturu autorica vidi kao glazbenu kompoziciju.
Još jedna od iznimki u kolekciji tekstova o probranim kratkišima nadahnut je prikaz dugometražnog dokumentarca Tomislava Radića, kultne „Žive istine“ iz 1972, prvog oprimjerenja „filma istine“ u ovdašnjim okvirima. U tekstu čitamo kako je Radić, tada redatelj televizijskih dokumentarnih filmova, svoj dugometražni debi snimio u gerilskim uvjetima, bez produkcijske podrške institucija. Film koji se snimao pod radnim naslovom „Biografija“, poslodavcima s Televizije predstavljen kao reportaža, prati nezaposlenu glumicu koja se u razdoblju neuspješnog traganja za poslom spašava manekenskim gažama; za to je iznimno glumačko postignuće Božidarka Frait nagrađena Zlatnom arenom. Autorica zaključuje da je „Živa istina“ „autentično dokumentiranje jednog vremena, jednog društvenog miljea i jedne generacije u potrazi za smislom“ (…), „magnetičan dokument svoje glumice, i dokument jedne mladosti koja u svojoj definiciji odbija razlučiti istinu od fikcije, stvarnost od fantazije, ideale od realija i iskustva.“ (121)
Analitički zapisi Višnje Pentić blistav su rezultat istraživačke predanosti i učenjačke discipline, produkt strasti, ali i respekta za materiju. Tekstovi su to lijepo i jednostavno pisani, prohodni i informativni, i kao takvi, uz uredničku podršku Tomislava Šakića, objedinjeni u dragocjenu knjigu koja spontano uvlači u svoju suštinu. Na nama je da jedan za drugim rastvaramo prozore koji nam se nude, da priuštimo sebi višestruki hedonizam, čitajući zbirku, pa gledajući filmove, a onda opet čitajući.
„Prozori – ogledi iz filmske stvarnosti“ vrijedna su lektira za razne kategorije pasioniranih čitatelja i gledatelja, za ljude od struke, povjesničare filma, studente komparatistike i akademija, ukratko, za filmofile svih profila, ponajprije zato što ih je i pisao netko očito i nepopravljivo zaljubljen u film.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Prozori : Ogledi iz filmske stvarnosti
- Disput 06/2023.
- 212 str., meki uvez
- ISBN 9789532604597
'Prozori: Ogledi iz filmske stvarnosti' prva je autorska knjiga Višnje Pentić, zbirka esejističkih osvrta na dokumentarne filmove nastale tijekom "duge" druge polovice 20. stoljeća, u razdoblju socijalističke Hrvatske. Autorica predstavlja alternativnu estetiku hrvatskoga filma socijalističkog raz doblja, preispisanu (pri)povijest hrvatskog filma viđenu s rubnih pozicija dokumentarnog i amaterskog filma.