Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Franjo Nagulov • 28.12.2022.

Dragan Jurak : Peléov priručnik

Dragan Jurak: Peléov priručnik

Dragan Jurak (Zagreb, 1967.), javnosti je primarno prepoznatljiv kao filmski i književni kritičar, a manje je poznato da se na književnoj sceni pojavljuje kao pjesnik još u prvoj polovici devedesetih (nagrada „Goran“ za zbirku "Konji i jahači", 1994.). Jurak je ovogodišnji dobitnik V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman koji je potom objavljen i predmetom je ovog osvrta.

Peléov priručnik Jurak Dragan

"Peléov priručnik" razmjerno je kratki roman podijeljen u dva dijela: Ispisano i Pitanje atribucije, a odražava, pored autorova neupitnog spisateljskog talenta, erudiciju koja znatno premašuje okvire književnog i filmskog medija. Ono što je pritom bitno navesti jest autorova sposobnost nenametljivog integriranja širokog interesnog dijapazona u tekst koji utoliko ne trpi uočljivu autorsku „želju za dokazivanjem znanja“. Autor je, dakle, vješto balansirao između uvijek izazovnih krajnosti koje, osobito kod teoretičara i kritičara umjetnosti, mogu predstavljati zamku.

Ukratko, neimenovani protagonist, ujedno i pripovjedač, književni je kritičar koji živi kao podstanar i piše za kulturni mjesečnik „Sok i vjeverica“. Na poštanskom sandučiću stoji ime izvjesne Snježane Gambirože za koju ne zna je li uopće prethodna podstanarka ili vlasnica stana. Jedan dan, međutim, stiže mu pošta: nenaslovljena knjiga bijelih korica koju klasificira kao „dnevnik praćenja“, a na kojoj nema osnovnih podataka o publikaciji. Tek na sljedećoj stranici stoji da je posrijedi zapisnik uhođenja, prisluškivani razgovori, presretnuta elektronska korespondencija, hakirani hardovi, i drugi materijali. Kao sastavljač zapisa naveden je Eusébio Armando Batistuta Pelé. Pseudonim je, dakako, sastavljen od imena ili prezimena četiriju slavnih nogometaša: Eusébija da Silve Ferreire (1942. – 2014.), Diega Armanda Maradone (1960. – 2020.), Gabriela Omara Batistute (1969.) i Edsona Arantesa do Nascimenta (1940.). U trenutku izlaska knjige (i pisanja ovog teksta) dvojica su od navedenih nogometaša mrtvi, a dvojica živi (Pelé je, nažalost, kritično), pa budućim čitaocima romana ostavljam na maštu krije li se u toj egzistencijalnoj simetriji kakvo skriveno značenje.

Protagonist se daje u temeljitu višednevnu analizu zapisa s ciljem utvrđivanja identiteta autora, ali i izdavača knjige i ta predana, na mahove minuciozna analiza uvelike podsjeća na detektivsku istragu. Naposljetku uspijeva utvrditi neke od činjenica, no polazišna pitanja pritom manje-više ostaju neodgovorena. Izdavač se u konačnici javlja protagonistu koji, a da toga možda i nije potpuno svjestan, postaje marketinško sredstvo, prezentator jednog proizvoda o kojem, usprkos prethodnim naporima, zna veoma malo, da bi napokon, ni sam ne zna zašto, pristao na izdavačevu namjeru autorstvo knjige pripisati samom sebi.

I dok je naglasak prvog dijela knjige na karakteristikama objekta istrage, drugi dio nešto je koncentriraniji na metatekst: na bilješke, naime, koje protagonist-istražitelj ispisuje o knjizi, pritom (ne)svjestan sustvaralaštva kao krajnjeg efekta njegove opsesivne želje za utvrđivanjem činjenica. „Preuzimanje“ autorstva u ovom je slučaju moguće promatrati kao krajnji rezultat procesa reverzibilnog onom koji u znamenitom eseju "Smrt autora" (1967.) razlaže književni kritičar i teoretičar Roland Barthes (1915. – 1980.). Utisak je da Jurak na taj način možda i cinično korespondira Barthesovoj tezi koja je u znatnoj mjeri utjecala na suvremenu interpretaciju književnog teksta, a možda i digitalnom dobu koje baš briga što je teoretičar iz zlatnog doba pisaćih strojeva mislio o autoru i njegovoj (be)smrtnosti. Drugo bih „možda“ mogao prihvatiti kao stečeni cinizam kritičara suočenog s marginalizacijom kritičke misli u korist afirmacije marketinški uslovljenog panegirika. Ovdje se, međutim, otvaraju još barem dva pitanja: kako o nesigurnosti autorskog identiteta u odnosu na postmodernistički palimpsest, tako i, barem donekle, uzaludnih nastojanja za postizanjem autorske originalnosti u vremenu kada je „sve već rečeno“.

Na svim je mogućim ispitima protagonist utoliko, rekao bih, pao, no Jurak je taj pad uobličio u proizvod koji intrigira, posebice stoga što grafička i mikrostilistička rješenja podržavaju „uzaludnu detektivsku istragu“ s ciljem utvrđivanja autorstva kao primarnim. Korice su Jurakova romana bijele boje, a na prednjoj strani ime autora i romana otisnuti su kao jedva vidljivi vodeni žig. Šteta pritom što kao vodeni žig nije otisnuta i bilješka „Dobitnik V.B.Z.-ove književne nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2022.“, no to već s Jurakovom dovitljivom konceptualnošću nema veze, barem ne izravne. Potraga za identitetom autora, uz navedeno, odražava znatiželju kao jednu od temeljnih karakteristika ljudske prirode koja se svako toliko primijetiti može i u čitalačkim krugovima.

Stoga ne čude dodirne točke „Knjižice“ i njenog neznanog autora s Viktorom Olegovičem Pelevinom (1962.), slavnim piscem na čije se priče protagonist osobito referira. Naime, u vremenu identitetskog ogoljenja uvelike potaknutog društvenim mrežama svaki je oblik introvertiranosti, rekao bih, gotovo ravan djelovanju pod pseudonimom i rezultira upravo tragikomičnim identitetskim upitnicima. Roman se tako dotiče „teorija“ o stvarnom identitetu velikog postsovjetskog pisca koji je, u krajnjoj liniji, „možda i žena“. Ključ poigravanja s relacijom autorstva i identiteta, naposljetku, proizlazi iz kritičkog kuta gledanja, onog backgrounda koji upozorava (ili bi to trebao činiti) na estetski kriterij kao prvi i posljednji pri vrednovanju umjetničkog djela.

Realistički efekt dovitljivo je, što podsjeća na novoobjavljeni krimić „Strano tijelo“ Franje Janeša (Hena.com, 2022.), postignut i uvođenjem stvarnih imena i pojava u medij fikcije. Tako pri spomenu Viktora Pelevina kao prevoditeljicu navodi Irenu Lukšić. Pri „reklamiranju“ djela o kojem ne zna gotovo ništa, a u tobožnjem dogovoru s izdavačem (o kojem također ništa ne doznaje, čak i telefonskoj komunikaciji usprkos), protagonist gostuje kod Barbare Kolar (kod koje gostuje i Danijela Martinović) u mozaičnoj emisiji „Kod nas doma“, koja se radnim danom emitira na prvom programu Hrvatske televizije u poslijepodnevnom terminu. Pri sistemu eliminacije mogućih imena izdavača Knjižice spomenuti su, recimo, Serdarević, Pandurić i Čegec. Svemu tome, uz brojne intertekstualne i intermedijalne poveznice (Tarantino, Bukowski, Carver, Bowie, Murakami, Carrere, Márai i dr.), valja dopisati naznaku teze o smrti televizije, a možda i smrti ili rehijerarhizaciji svjetova u korist interneta kao novopečenog medija primarne egzistencije. Također valja uputiti i na, premda usputne, kritičke natuknice usmjerene prema suvremenoj, postjugoslavenskoj i počesto revizionističkoj historiografiji. Spomenu Tuđmana i Domovinskog rata u emisiji „TV kalendar“ Hrvatske televizije tako dopisuje (ne nužno i suprotstavlja) spomen Topuskog i Podgore kao važnih toponima partizanske povijesti.

Strukturu knjižice, pak, možemo promatrati i kao ilustraciju (ili hommage) postmodernističkoj difuznosti književnih žanrova i vrsta pokrenutoj, dakako, decenijama ranije. To opravdava pojavu pjesama koje istražitelja zbunjuju, ipak ne do mjere da ne konstatira kako je posrijedi nevješto pisana poezija. Iako i u tom korpusu, bitno je napomenuti, ima dojmljivih trenutaka. Dokument umetnut u Knjižicu čini još jednu važnu referencu: onu na njemačkog pisca, filozofa i filmskog redatelja Alexandera Klugea (1932.), kao i na eksperimente koji su nacisti vršili nad logorašima. Dovoljno je, kao podreferencu, spomenuti naputak nacističkog liječnika Augusta Hirta (1898. – 1945.) pod nazivom „Tehnička uputstva za usmrćivanje subjekata.“ Hirt je predvodio, ako je to uopće moguće tako nazvati, projekt skupljanja „kolekcije židovskih kostura“, u nastojanju da antropološki potvrdi monstruoznu nacističku dogmu o rasnoj inferiornosti židovske populacije.

Naposljetku, ono što bi moglo zasmetati jest utisak da je krajnji zaključak o potpunoj identitetskoj nebitnosti autora kompromisno rješenje koje proizlazi iz mogućeg nedostatka ideje za raspetljavanje gordijskog čvora (što je, primjerice, Janešu pošlo za rukom). Postoje također repetitivni trenuci koji mogu uputiti na „nedostatak sadržaja“ ili „požurivanje procesa“. Brojna pitanja, brojne nedoumice koje pripovjedač pritom iznosi sasvim sigurno sadrže zalihosne elemente i, bez obzira što mogu upućivati na struju svijesti, valjalo je povesti računa o njihovoj mjestimičnoj redukciji.

Utisak da se svima u procesu objavljivanja knjige žurilo mogu pojačati i tipfeleri koji se pojavljuju na više mjesta, posebice kada je posrijedi bilježenje refleksa jata („slijedeće“ umjesto „sljedeće“ na stranicama 11, 70 i 88 ili „osvjetljeni“ umjesto „osvijetljeni“ na stranici 102, primjerice). Taj propust, međutim, nezahvalno bi bilo pripisati autoru romana koji doista nije dužan i ne bi trebao stvaralački proces dodatno opterećivati zahtjevnom lektorsko-korektorskom obradom. Pretpostavljam da navedenih nekoliko zamjerki ipak neće znatno nauditi pozitivnoj recepciji ovog solidnog djela koje upućuje na iznimne, za sada ne i posve iskorištene Jurakove spisateljske kapacitete.

Dragan Jurak

Peléov priručnik

  • V.B.Z. 09/2022.
  • 164 str., meki uvez
  • ISBN 9789535205418

Dragan Jurak pjesnik je i esejist te – etablirani književni i filmski kritičar. Njegov romaneskni prvijenac 'Peléov priručnik' slojevita je posveta čitanju kao profesiji, hobiju i iznad svega strasti, knjiški spomenik knjizi. Ova postmodernistička slagalica citata, referenci, lažnih tragova i interpretacija bez konačnoga rješenja ipak je duboko uronjena u takozvani stvarni život, svakidašnjicu koja presudno određuje čitatelja, i njegovu potragu za ne uvijek jednoznačnim odgovorima.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –