Franjo Janeš : Strano tijelo

Franjo Janeš: Strano tijelo

Sedamdeset i deveta knjiga biblioteke Verbarij nakladničke kuće Hena.com jamac je, usudim se reći, nepatvorenog čitalačkog užitka. Roman Franje Janeša "Strano tijelo" koji u sebi sadrži žanrovske elemente krimića, misterije, horora, egzistencijalizma, možda i crne komedije, čini uzbudljivu cjelinu  koja, usprkos multižanrovskim nanosima, niti na trenutak ne asocira na recepcijski neprobavljivi literarni bućkuriš, još manje na očiti pokušaj autora da nas uvjeri u svoju elokventnost. Naprotiv, djelo je lišeno upadljive stvaralačke pretencioznosti, kako na sintaktičkoj, tako i na kompozicijskoj razini. Zavarati ne treba atipična strukturiranost poglavlja, kao ni upute za čitanje koje ostavljaju mogućnost različitih pristupa poput, primjerice, kocke (faktora sreće ili nesreće). Moram reći kako pomalo strahujem pred mogućnošću da baš taj aspekt pri budućim prikazima knjige bude istican kao forte ovog vrlo dobrog naslova. U budućnosti, nadam se, i predloška za film/seriju. Bilo kako bilo, uvodne upute za čitanje knjige, a one su i najave pomiješanih poglavlja, moguće je shvatiti kao napomenu da iscrpljeni prostor stvaralačke spisateljske originalnosti nalaže kompenzaciju u vidu originalnih čitalačkih pristupa.

Strano tijelo Janeš Franjo

Roman se sastoji od šest dijelova (nazvanih krugovima), od kojih svaki krug sadrži šest poglavlja. Moguću simboliku broja šest ovdje, međutim, ne bih isticao, utoliko što je ne smatram interpretativno značajnom. Galeriju likova čine predstavnici različitih dobnih, rodnih/spolnih i socijalnih skupina, a školska podjela na „glavne“ i „sporedne“ likove nije dobrodošla: mogli bismo, bez previše diskusije, zaključiti da je gotovo svaki lik koji se u knjizi pojavljuje ujedno i protagonist. Bio to poduzetnik Toni Šestan, srčani bolesnik koji je „preko reda“ dočekao transplantaciju, njegova asistentica Sabina Hervatin, Amir Spahić čija supruga Aida, zahvaljujući Šestanu, nije dočekala svoj red za „novo srce“. Ili možda Nika i bivši joj školski drug Kristijan (Kiki) koji će se naći u raljama organiziranog kriminala.

Pa ipak, centralni bi lik priče mogla biti Agna, Nikina prijateljica i Kikijeva djevojka, ona čijom smrću manje-više sve počinje i završava. Bilo bi to na tragu jednog od najčešće postavljanih pitanja davne 1990. godine: „Who killed Laura Palmer?“ Što bismo, u ovom slučaju, čitali kao: „Tko je ubio Agnu Kolarec?“ Agna je, naime, jedno jutro pronađena pregažena u blizini napuštene kuće očevih roditelja na putu prema Rimovcu. Završava u komi, a potom i umire. Policija sve pripisuje nesreći i obustavlja istragu kojoj se, prije svih, posvećuje njena majka. Agnino srce završava u Šestanovim prsima i tu se naoko posve nepovezani likovi polako počinju nalaziti u istoj fabulativnoj petlji s kojom, praktički do posljednje stranice romana, nismo načistu. Što, uzmemo li kriminalistički žanr kao onaj polazišni, može biti samo dobro. Istinabog, česti obrati nisu baš svaki put kompatibilni sa željenom neizvjesnošću, no trenuci nekompatibilnosti ne tiču se izravno središnjeg pitanja djela. 

U romanu je moguće registrirati više angažiranih slojeva. Onaj prvi već smo spomenuli, a odnosi se na danas osobito aktualnu korumpiranost zdravstvenog sistema koji dozvoljava, sukladno položaju (ne)moći, inverziju prioriteta. Nije slučajno da je žrtva inverzije pripadnica upropaštene radničke klase, a da je onaj tko je profitirao na račun žrtve ujedno i onaj tko je profitirao na račun spomenutog upropaštenja. Nije, također, slučajna ni megalomanska strast materijalnog i zdravstvenog profitera prema kulturi trenda koja se ogleda i u sportu. Šestan je tako ne samo vlasnik trgovačkog lanca, već i hokejaškog kluba koji bi trebao rasturiti jednu tradiciju. Ovdje je možda valjalo pripaziti: KHL Medveščak, tradicionalni objekt rasturanja, u međuvremenu je u izvanliterarnoj zbilji zbog nagomilanih dugova prestao postojati. Njegovo je rasturanje provedeno iznutra, forsiranjem financijski uslovljenih neodrživih razina koje su rezultirale neminovnom propašću.

Slutim da je, osim kritike pozerstva novokomponiranih tajkuna, autor suptilno ciljao drugi primjer ubijanja simbola bogate tradicije zagrebačkog sporta. Bit ću i ja (ne)dorečeno zagonetan: nije pak nego lopta. Nije gol nego koš. Nisu bjelančevine nego vitamini. Njih devet, ako se ne varam. Tu je zatim i demaskiranje, kako piše, transideološkog mita o učiteljima koji malo rade i zato nisu potplaćeni, objašnjeno sažeto navedenim stavkama prosvjetarskog posla koji podrazumijeva i rad u školi i rad kod kuće, neovisno o pandemiji. Taj detalj mogao bi obradovati učitelje koji čitaju suvremenu literaturu. Angažman, koliko god diskretan, primjetan je i u rodno-spolnom pitanju. Nezainteresiranost policije za slučaj koji je proglasila „nesrećom“ vjerujem da nije potrebno posebno klasificirati. Egzistencijalizam i etički upitnik osobito su naglašeni u fragmentu koji opisuje Agnine roditelje pred odlukom da se njihovu kćer isključi s bolničke aparature. Također, i u kontekstu ubojstva kao odgovora na patrijarhalno podržano, rodno/obiteljsko nasilje koje, usprkos svojoj egzistencijalnoj opravdanosti, rezultira osudom od strane osobe koja je navedenim činom neposredno zaštićena. Navedeni čin pritom bez imalo sumnje moguće je opisati i kao čin ljubavi: naime ljubav, kao i mržnja, katkad rezultira ubojstvom.

No, ono što bi osobito moglo intrigirati ovdašnje čitalaštvo odnosi se na paranormalni aspekt priče potkrijepljen konspirativnim, pseudoznanstvenim teorijama koje na Balkanu nalaze plodno tlo. Na prvom mjestu, za radnju od krucijalne važnosti, tzv. sjećanje je srca. Moguće je to povezati s memoarima Claire Sylvije u koautorstvu s Williamom Novakom  ("A Change of Heart", 1997.), kao i s istraživanjima psihologa Garyja Schwartza, ali i svjedočanstvima domaćih pacijenata prenesenih u dijelu medijskog mainstreama. Teorija, kao što je naznačeno, nije znanstveno potvrđena, a autor nema intenciju promovirati je kao neupitnu istinu koju znanost iz tko zna kakvih razloga želi prikriti od očiju javnosti. Naprosto, ovdje je riječ o aspektu fantastike koji doprinosi razvoju fabule, kao i ukupnoj sadržajnoj intrigantnosti djela. Empatija je, međutim, ono što će naposljetku tuđe srce ili strano tijelo u Šestanovim prsima učiniti njegovim, a tu nema mjesta za konspirativnost. Stoga završne stranice romana predstavljaju hommage ljudskosti koja, na dobroćudnom dijelu spektra psihofizičkih stanja, ne poznaje alternativu.

Druga je teorija ona koja se odnosi na entitete kolokvijalno nazivane duhovima ili, iz pozicije nauka abrahamskih religija, dušama. Njihovo prelaženje u „višu“ sferu postojanja ili njihovo zadržavanje na granici svjetova uslovljeno remetilačkim čimbenikom „ovog“ svijeta, jedna je od rado obrađivanih tema u domeni (znanstvene) fantastike, horora i misterija. Ni tu teoriju, nužno je naglasiti, autor na adaptira sa svrhom njenog promoviranja. Prije da je teorija upotrijebljena kako bi naglasak bio stavljen na dualizam prirode i ljubav, makar to patetično zvučalo, kao njen kohezijski faktor. Tome valja dopisati podcaste self-help sadržaja koje konzumira spomenuta Sabina Hervatin, posvećenica poslu (i šefu) koja je, međutim, suočena s kroničnim nedostatkom samopouzdanja. Spomenuti Hervatin, a ne spomenuti kritiku (ili ismijavanje) korporativnog jezika bio bi ozbiljan propust. Jezik podređenih članova korporativne obitelji, kao u Sabininu slučaju, obilježen je eufemizmima. U romanu su, domišljato i duhovito, njeni eufemizmi pri komunikaciji sa šefom dešifrirani fusnotama. Pa kada je Šestan zatekne kako drijema za stolom, ona progovara: O Bože… Oprostite… Ja… Fusnotni prijevod na zabranjeni jezik ravnopravnih glasi: Kurac, kurac, kurac!

S obzirom da galeriju likova dijelom čine pripadnici tzv. Z generacije, valja upozoriti na zabilježenu faktografiju iz domene popularne kulture (poput K-Popa) ili pojedinih komunikacijskih obilježja. Zgodno je, recimo, primijetiti da Šestan kao pripadnik X generacije (rođen je 1976.) piše/govori „okej“, dok Z-ovci poput Nike i Kikija pišu/govore „oke“. Priznajem, da nemam iskustvo rada u prosvjeti, tu bih uočenu distinkciju pripisao tipfeleru. Naravno da se to može odnositi i na spominjani programski jezik Python koji je, premda nastao još 1990., danas dominantan u nastavi informatike za osnovne i srednje škole (barem prema meni poznatim saznanjima). Janeš, dakle, vodi računa i o kulturološkim specifičnostima generacija kojima likovi pripadaju, što za posljedicu rezultira njihovom uvjerljivošću. Pitanje lezbijstva, pak, izvedeno je usputno, unutar zone prijateljstva dvaju spomenutih Z-ovaca, što bi valjalo shvatiti kao optimističnu poruku: tu generaciju, koliko je god podcjenjivali zbog „nedostatka“ života obilježenog opredijeljenošću za alternativni realitet društvenih mreža (alternativni, doduše, iz rakursa Boomera, X-ovaca i Y-ovaca), svoju evoluciju potvrđuju razbijanjem roditeljskih rodno uslovljenih stereotipa. Toliko da su kadri kanonski humor prilagoditi svojstvenoj im detabuiziranoj seksualnosti.

Tek tu, za ilustraciju, upozoravam na spojler. Nika, lezbijka, upisala je FER. Na samom kraju romana završava teško ozlijeđena u bolnici. Posjećuje ju Kristijan kojeg pita hoće li takva ikad naći djevojku. Na što Kristijan odgovara: Hodat ćeš s najzgodnijim trebama s FER-a. S obadvije. Tu su još neki tradicionalniji mladenački štosovi poput opisa Kikija kao Isusa koji pretvara vino u bambus. Dobro je da su spomenute dosjetke ujedno pažljivo dozirane, tako da nema govora o autorskom nastojanju da pod svaku cijenu demonstrira duhovitost. Ona je, kao i manje-više svi opisani (i neopisani) elementi knjige, prisutna u mjeri koja potvrđuje Janešov iznadprosječni prozni senzibilitet.

Posljedica je toga roman "Strano tijelo" koji bi, s obzirom na kvalitativni doseg, morao odjeknuti među čitalačkim krugovima u Hrvatskoj i regiji.   

Franjo Janeš

Strano tijelo

• Hena com 07/2022.
• 272 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789532593709
• Cijena: 18.45 eur
  Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro

Roman 'Strano tijelo' Franje Janeša jedinstveno je komponiran: svaki od šest dijelova, ovdje nazvanih krugovima, sastoji se od šest poglavlja koja možete čitati redoslijedom koji odaberete. Galerija mlađih likova i uglavnom njihovih roditelja, svih odreda jezično duhovito i mekim uhom individualiziranih, precizno je postavljena i dovedena do završnice pune obrata i nasilja.