Árpád Kollar : Dol, napisao Estragon

Imate li i vi nezajažljivu potrebu u zadnjih par dana stare godine posložiti ladice, ormare, odaslati zadnje mailove, zaključiti poslove, završiti prijevode?

Imate li i vi, dok sve to pokušavate, osjećaj da je pomalo besmisleno i često nemoguće? Jer već za 24 sata, koliko Staru godinu dijeli od Nove, iz svih će ušuškanih završenosti proklijati potreba da se priča, projekt ili prijevod nastave, pa ćemo ispočetka.

Ali tek kad dovršimo ono što smo započeli.

Tako tekst koji sam započela prije više tjedana ide ovako:

„Kad bih rekapitulirala ovu kalendarsku godinu u knjigama i čitateljskim iskustvima, zaključak bi bio da su mi izlasci iz zone komfora donijeli najviše. Izaći iz zone komfora može se na razne načine, ali ovdje konkretno mislim na upuštanje u književnosti u kojima nisam doma, čiji izvorni jezik ne čitam i ne govorim, čiji uži kontekst razumijevam vrlo široko. Jedno takvo vrijedno iskustvo bilo je predstavljanje romana "Obiteljski rječnik" Natalije Ginzburg na Festivalu svjetske književnosti 2024., u razgovoru s Anom Badurinom koja je roman izvrsno prevela, a drugo je bilo pomno čitanje knjige-slikovnice mađarskog pjesnika, pisca i prevoditelja Árpáda Kollara. Bili su to novi jezični tereni, s dovoljno poznatoga da se s više znatiželje nego bojazni upustim u avanturu, i s nepoznatim koje se posložilo na krasne načine i omogućilo mi uvide do kojih iz zone ugode ne bih došla.“

Dalje se taj tekst htio nastaviti u esej – moj format između kritike i preporuke – u koji sam htjela uključiti a) važnost čitanja prijevodne književnosti s mađarskog govornog područja, osobito književnosti za djecu i mlade, b) presudnost uloge prevoditeljice kao najvrjednije posrednice, c) važnost čitanja umjetnički pomaknutih tekstova, d) ključnost jezika u pričama, ali i važnost ilustracija, i e) ključnost osluškivanja poezije, u pjesmi i u prozi.

Ambiciozno.

Dol, napisao Estragon Kollár Árpád

I nije da ne bih mogla to napisati, ali trebalo bi mi još barem tjedan dana preslagivanja.

A već je 30.12.2024.

Osim ako ne posegnem za formatom 5-razloga-zašto. Čitatelji(ce) vole jasnu strukturu i predvidljivost, brojevi su sami po sebi pouzdani i konkretni, a petica je čarobni balans između detaljnosti i sažetosti.  Slijedi, dakle, ravno 5 razloga zašto i sebi i djeci trebate čitati knjigu naslova "Dol, napisao Estragon", koju nije napisao Estragon, već mađarski pjesnik i prevoditelj Árpád Kollar, a na hrvatski ju je prevela Lea Kovács.

Estragon je poeta bez pjesama koji živi u dalekom Dolu. Neprilagođen je i kukavica (što je možda i dobro, jer „hrabrost je naporna stvar“). Želi postati svjetski slavan, ali nitko ne razumije ni njega ni njegove pjesme. Estragon ima mnoge ideje i neuroze, njih barem onoliko koliko je kratkih poglavlja u ovoj knjizi (devet). Ima i živopisne prijatelje, od kojih svaki ima neki svoj poseban talent: Zjenica se najbolje na svijetu zna dosađivati, Origan nije sposoban napraviti manje od 100 palačinki, Lujo sve popravlja isključivo ljepljivom vrpcom, a Krčmar i Vila znaju (svaki po jedan) recept za svjetsku slavu.

Árpád Kollar ispisao je svoga pjesnika s puno dijaloga i unutrašnjih monologa, u kratkim, afirmativnim rečenicama koje potpuno prirodnim tonom iznose fantastične apsurde, ali i fantastične istine, poput:

Ti se uopće ne razumiješ u poeziju. Misliš da je poezija samo ono što se rimuje, ha?

Ili onu najsrcedrapateljniju:

Ali njegovi roditelji nisu htjeli psa. Jer psa treba hraniti, šetati, cijepiti, timariti, naprašivati. I liječiti, kad mu se suhi klas zabode u šapu.

Osim priče o Estragonu i prijateljima te njihovim dolskim zgodama i nezgodama, ova se naizgled dječja knjiga može čitati i kao priča o poeziji: kroz devet poglavlja pratimo pjesnikovo nastojanje da napiše pjesmu, sve načine na koji se život upleće u njegovo pisanje, i sve razloge zbog kojih poeziju (ne) vrijedi pisati. Pomalo je i kao kuharica, u kojoj ima recepata i s konkretnim i s apstraktim sastojcima. Recimo, recept za Estragonov špinat puno je bolji i jasniji nego u mnogim stvarnim kuharicama, a moram spomenuti i svježu žemlju: nema recepta, samo okusi i Estragonova predanost da u nju zagrize. (A ja ne mogu pročitati žemlja a da ne pomislim na Heidi, koja je u otmjenoj kući u koju je dospjela svaki dan nakon doručka skrivala žemlju da ponese djedu).

A po pitanju metaforičke kuharice: pratimo li naslove svakoga od devet poglavlja, dobit ćemo dobar pregled koraka koje treba poduzeti da se skuha ono što je našem bespjevnom pjesniku najviše potrebno – a to je pjesma. Zanemarite što Terry Eagleton, Jorge Luis Borges i Branko Vuletić kažu da vam treba za dobru pjesmu, nego potražite neki od Estragonovih sastojaka: kava (jer treba se probuditi), prosvjetljenje (jer treba analizirati dosad napravljeno, i vidjeti kako odatle dalje), grm (jer taj će uvijek spremno slušati što si napisao), vijak hrabrosti (čim ga poližeš, više te nije strah)… i još ponešto.

Veliki Maurice Sendak rekao je da on ne piše za djecu, već on jednostavno piše, i onda netko kaže da je to za djecu. Tako piše i Árpád Kollar. On zna da su djeca čudni ljudi, koji razmišljaju na drukčiji način. Zato se ne libi u svoje tekstove dodati tonove i tjeskobe koje su naizgled nespojive s djecom. Zašto bi sva literatura za djeci bila vesela, lagana i smiješna? Pa i djeca imaju probleme, umora su, dosadno im je, i odavno znaju da je svijet čudno mjesto. Vjerujem da ovakve knjige pisce za djecu mogu podučiti kako bez predrasuda i pojednostavnjivanja, hrabro, bez cenzure i podcjenjivanja pristupiti mladim čitateljima.

"Dol, napisao Estragon" izgledom podsjeća na omanju knjigu, i doista je po tehničkim standardima više ilustrirana knjiga za djecu nego slikovnica: jer slikovnice ne bi trebale imati poglavlja niti ovako veliku količinu teksta. Međutim, ima nešto što joj ipak daje slikovničku dimenziju, a to je tip ilustracija unutra: veoma su narativne, a to nije tipično za ilustriranu knjigu, već upravo za slikovnicu. U ilustriranoj knjizi slike su samo popratne, dekoracija, dok ovdje one dopunjavaju priču, interveniraju u tekst, i obrnuto, koriste se tekstom kao elementom slike. Autor ilustracija je grafički dizajner i umjetnik Norbert Nagy, inače izdanak vibrantne mađarske scene vizualnih i likovnih umjetnika i umjetnica: imena kao što su Kinga Rofusz, Mariann Márai, Rozi Békés i Laszlo Herbst svakako vrijedi dalje istražiti. Osobito ovdje upućujem na format beztekstualne slikovnice ili tihe knjige, kao što je primjerice "Otthon" Kinge Rofusz, priča o preseljenju, dolasku i odlasku, o domu.

Od korica preko unutrašnjosti, knjiga je vizualno organizirana poput raskupusane teke, scrapbooka koji pisac nosi uokolo da zapiše motive bez reda, ubaci djetelinu s tri lista da je spreša i sačuva, a tu su i nasumične poruke koje vlasnik bilježnice bez reda ostavlja sebi i drugima. Puno je nespojivih detalja unutra, i puno teksta u ilustraciji: ceduljica koje su zbog skučenosti morale biti i prevoditeljski izazov.

Ilustracije Norberta Nagyja imaju nešto što se u slikama u književnosti za djecu i mlade prerijetko viđa – a to je suptilan i pametan humor. Jasno vidimo na koji je način pjesnik današnjice čuđenje u svijetu: raskuštranko u bademantilu ili u hipsterskoj adidas-duksi, ima oštro guščje pero zataknuto za remenom, jer kako inače? Humor je i u stripovskim intervencijama koji se miješaju s hiperrealističnim detaljima u interijeru i eksterijeru. I na kraju, nešto što je na ilustracijama Norberta Nagyja spektakularno - a to je osvjetljenje. Kao na platnima talijanskih renesansnih majstora: sjene mu nisu tako duboke i dramatične, ali svjetlo izbija iz neočekivanih izvora i stvara filmsku dinamiku. Pogledajte samo duplericu u poglavlju Estragon i linija: brdo, selo, sijeno, bijeg dvojice pred razularenog gomilom, ali svjetlo je ipak od svega toga najdramatičnije.
 

Pjesnikinja Louise Glück u svome eseju Edukacija pjesnika kaže da je najvažnija strast za jezikom: to je osnovni znak spisateljske inteligencije ili poziva, i može ići u dva smjera. Prvi je oduševljenje teškim, velikim, zanimljivim riječima, a drugi je smjer onaj kad uzimate najjednostavniji vokabular, ali istražujete fascinantne mogućnosti konteksta. Kod Estragona ima pregršt primjera i jednog i drugog. Od pojedinačnih riječi, tu je hrabrovanje (period nakon lizanja vijka hrabrosti), fićufićk (za koji ni Estragon ni zjenica ne znaju što je), crvost (kukavička), bojelizac (nije bitno što je točno, bitno je da napada).

A što se fascinantnih mogućnosti konteksta tiče, njih je napretek u ovoj prozi koja je puna dinamike i ritma, aliteracija i igara riječi i višestrukih značenja. Najviše ih je u poglavlju koje se, prikladno, zove Estragon i dosada, kad ekipa, na žalost voća i povrća u susjedovu vrtu, igra nogomet osebujnom loptom „koja udara i pulsira krvavo-crvena kao volovsko srce“, „koju su šile ptice šivalice, krojili rakovi jednakonošci, a zaobljavali kotrljani“, koja „juri kao kuglasta munja“. Kakve slike, i kakav pregršt stvarnih životinja i pojava.

Koje je trebalo prevesti, jer ne smijemo zaboraviti da na hrvatskom ne čitamo Árpáda Kollara, nego Leu Kovács. Pjesnici su ti koji oduvijek testiraju moć granica, moć prijelaza, promiču zdravi apsurd barem toliko koliko i zdrav razum. A prevoditeljice rade to isto, samo maestralno unatraške i u štiklama (ili na štulama, ako je to prije vaš izbor).

Zato treba čitati ovaj tekst, jer je pjesnički razigran, jezično nesputan, i takvim pristupom stvara svjetove na koje konvencionalnim rutama nikad nećemo nabasati. Ne pazi na pridjeve, ne tapka oko tabua, ne zanimaju ga zamjenice (dobro, u mađarskom je to rodno lako), slobodan je sadržajem i formom – i svjestan da su obzori onkraj ograda, uvijek.

U Hrvatskoj nam je jako potrebno više prijevodne književnost za djecu i mlade koja dolazi iz neanglofonih područja. Ne samo radi djece i mladih, da sagledaju drukčije, i vide druge svjetove, već i da osvježimo metodologije i repertoare naših pisaca i spisateljica, pauziramo vječno kruženja istih tematskih tvari. Jer koliko god reciklaža bila pohvalna u prirodi, fatalna je za dobru književnost.

Aha, i o tome se može pisati!

Aha, o tome se piše već dva desetljeća?

Aha, nisam baš izmislila toplu vodu, u Finskoj, Danskoj i Litvi ta je tema aktualna već 15 godina.

Bilo bi pretjerano reći da mađarska književnost zadnjih desetak godina doživljava procvat u Hrvatskoj, jer govorimo o 4-5 naslova godišnje. Ono što ne bi bilo pretjerano jest reći da je ta književnost prisutnija u širem medijskom diskursu i na platformama na kojima za nju mogu čuti i ljudi izvan knjižne struke. Dobar primjer je Interliber 2024. na kojem je Mađarska bila Zemlja u fokusu. Ono što također zamjetno svima koji prate kretanja na polju književnosti za djecu i mlade jest pojačana prisutnost takvih autorica i autora među naslovima prijevodne književnosti. Odlični prozori u neanglofoni svijet su klasik Magde Szabó iz 1965. g. "Znatiželjni kraljević Lala" (Srednja Europa, 2024.) koji je svoj hrvatski prijevod dočekao ove godine kroz važan suradničko-mentorski projekt. Roman su preveli Klara Beštak, David Pölhe i Magdalena Sivrić u sklopu seminara iz književnog prevođenja s docenticom i prevoditeljicom Kristinom Katalinić, koja je prijevod i redigirala. Kristina Katalinić prevela je ove godine još jednu divnu dječju knjigu s mađarskog: "Sirenu s naočalama" autora Mátyása Dunajcsika, priču o djevojčici koja sa svojim ocem živi na malom svjetioniku na kraju svijeta, gdje sluša odličan jazz i durbinom pradjeda Sinbada promatra horizont.

Ovo je knjiga na kojoj se radilo godinama, a ne bi je bilo da nije postojao uporan i kontinuiran angažman prevoditeljice Lee Kovács, u svim fazama njezina puta do hrvatskih čitateljica i čitatelja. Svi dionici knjižnog svijeta znaju da nije lako prodati nešto neobično i drukčije, nešto nekomercijalno. Manje se prodaje poezija od proze, još se manje prodaje prijevodna poezija od domaće poezije, manje se prodaju neanglofoni autori, manje se prodaje nelektirna i nerazvikana književnost za djecu.

Ova je knjiga sve to nekomercijalno - a prevoditeljici je ipak uspjelo pronaći jakog nakladnika u Hrvatskoj koji će se u taj rizik upustiti. Lea Kovács sigurno bi mogla napisati pjesmu ili priču o načinima prezentacije i strategijama uvjeravanja - pa ću to prepustiti njoj. I to bi bio samo prvi dio priče. Drugi bi bio o strategijama kojima se služila da pretoči ovaj zahtjevni, rječotvorni i svjetotvorni tekst na hrvatski.

Prateći književnu scenu u Hrvatskoj, a posebno onu koja se tiče prijevodne književnosti, mogu odgovorno reći da ta scena kod manje zastupljenih jezika i književnosti postoji zahvaljujući isključivo prevoditeljima koji čitaju, nude, prevode. Svi smo već floskularno čuli da bez prevoditelja ne bi bilo svjetske književnosti, da bismo živjeli u provincijama koje graniče s tišinom, ali u slučaju nama tako geografski bliske, a jezično daleke mađarske književnosti istinski je tako.

Ovdje se želim zadržati u nominalnim okvirima književnog polja za djecu i mlade, i to je jedni razlog što ne odajem dužnu čitalačku počast Xeniji Detoni i Viktoriji Šantić, koje su također zaslužne za to što na hrvatskom čitamo vrhove mađarske književnosti. Ali moram napomenuti da je Lea Kovács autorica i novog prijevoda klasika književnosti za najmlađe Eve Janikovszky, "Da sam ja odrastao" (Katarina Zrinski, 2024).

I jedna ekskluziva: od iste prevoditeljice, a u izdanju VBZ-a, dolazi nam u 2025. novi prijevod još jednog klasika koji se, kako ona kaže, s pravom čita i obrađuje u školama i danas - Ferenc Molnár: "Junaci Pavlove ulice". Osobno se jako tome veselim, jer će prijevod opet doći u fokus, pa makar i razgovarali o tome jesi sad Junaci ili Dječaci, i što će nam pobogu još jedan prijevod, sve vam je to isto!, citiram situaciju iz jedne zagrebačke knjižnice.
 

Zaključno, kao dopunski broj na pet razloga, moram reći da je ovo knjiga koja je autoricu ovih redaka potaknula na barem dva daljnja čitanja. Prvo je Beckettova drama "U očekivanju Godota": vratila sam se provjeriti kakav je lik bio njegov Estragon i je li sličnost s dolskim Estragonom slučajna ili namjerna. Drugo je zbirka eseja "Proofs and Theories", spomenute američke pjesnikinje i esejistice Louise Glück, za koju mnogi nismo čuli dok 2020. nije dobila Nobelovu nagradu za književnost. Umjesto o pjesniku, ona govori o piscu, jer smatra da riječ pjesnik/pjesnikinja treba koristiti oprezno: to je naziv za težnju, a ne zanimanje. I neobična je to težnja, jer „baš je čudno u životu htjeti toliko toga što je nemoguće postići“.

Kao što je nemoguće pospremiti, a da ne napraviš daljnji nered.

Poneku sam svoju ladicu ipak pospremila, a nada mi je da sam odškrinula neku buduću vašu.

Sretna vam i začitana nova, sa željom da istupite u poneki naizgled nekomforan prostor, isplati se.

* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.