Svojevrsnom stilskom vježbom, Jacob gradi samostojno funkcionalan svijet, opipljiv, prirodan, uvjerljiv. Radi to poigravajući se nadahnuto bogatim i kompleksnim jezičnim registrima. Autor upotpunjuje složenu fresku francuskog društva, dok se u podtekstu prepušta urnebesnoj kritici malograđanštine, ljudskih slabosti i zabluda.

Literarni mikrokozmos Zorana Malkoča glasan je i kakofoničan, kadrovi široki, pejzaži razvedeni, scene masovne i pijane od švenkanja, a poneku intimniju sliku, jer ima i takvih, valja promatrati duže, pažljivije, zbog fine nijansiranosti karaktera i odnosa.

Nigdje na vidiku nema Gandhija, kako bi nenasilno izbavio robove iz njihovih lanaca. Ne preostaje ništa drugo, nego uzeti vlastitu sudbinu u vlastite ruke i udariti ondje gdje najviše boli, kada više ne postoji ništa što bi mogao izgubiti. Potpuna rezignacija kao put prema spasenju, koje ne izaziva više nikakve emocije jer je njegova cijena bila previsoka.

Tokarczukova nas stavlja u drukčiju poziciju, njen zakon je onaj kantovski 'moralni zakon u meni', no ona za razliku od Kanta ne vidi nikakvo zvjezdano nebo nad sobom niti čitateljima, već nas proziva kao licemjere, u dilemi da li je prekasno za spas, jesmo li zakasnili na vlak za proverbijalne sretne krajeve, ili ćemo se kolektivno podaviti u vrtlogu licemjerja.

Upravo u tom trokutu maskulativnih odnosa do izražaja dolazi Cognettijeva spisateljska vještina, sposobnost da složene ljudske odnose uhvati u trenutku, raščlani, ali ne i pojednostavi, razbijajući uvriježeno mišljenje kako su najkompleksniji zakutci ljudske unutrašnjosti rezervirani za odnose majki i kćeri. Očevi i sinovi, pokazuje Cognetti, mogu razviti jednako kompetitivne i jednako oštećujuće...