U knjizi se otkriva jedna ličnost u cijeloj svojoj punini, van kutija i kategorija. Koja se bori za vlastitu slobodu od takvih sputavanja i slavi individualizam žene, jedinstvene i neponovljive. Zbog toga je ova zbirka, koliko god bila podređena svojoj inspiraciji, istovremeno i prepjevavanje sukusa koji je produkt dugotrajnog procesa u kojem se vidi priprema, studioznost i posvećenost cilju.

Ono što može (i ne mora) biti problem, sukladno horizontu očekivanja, autorov je 'povratak' u komfornu stvaralačku zonu, pri čemu je riječ o posezanju za poetičkim obrascima kakvi, s izuzetkom prvijenca i nedavne zbirke pjesničkih proza ('Knjiga praznika'), mogu biti protumačeni kao 'igra na sigurno'. Iz tog proizlazi sljedeća nedoumica: ima li uopće smisla proizvoditi 'homonimne zbirke' jednu za drugom?

Čitamo u 'Djevojčici' intimističke zapise o ženskom rastu i razvoju u periodu od posljednjih pedesetak godina, znači, ispovijed žene rođene desetak godina prije prijelomne '68, čija se prva polovina života svodi na kronologiju neugodnosti od kojih mnoge dok su se događale nisu bile osviještene, a kamoli klasificirane kao poniženje ili nasilje, tek kao bizarnost ili eto, nevažan incident.

Kristian Novak je vrhunski pisac jedne male književnosti koja vrvi od prosječnosti do te mjere da se u moru književne makulature financirane kojekakvim državnim i paradržavnim fondovima teško vidi prava vrijednost. On svoje i dvojbe svih nas smješta u žanr, a da pritom nimalo ne gubi na visokoj intelektualnoj razini svoga pisma. Spojiti žanrovski prosede, propitivanje o društvenoj etici i romanopisanje...

Građa i sadržaj Šnajderovog romana povijest je jednoga grada, u ovom slučaju pisanog velikim slovom, ali ne u imperativu raguzejske numinoznosti koja pišući Grad, niječe gradskost, a time i povijesnost, ili barem ozbiljnu, relevantnu povijesnost svemu onkraj zidina koje za njihove stanovnike, sve rjeđe i sve sustalije nažalost, život znače. Veliko G, slično onom grafemu kojim slobodni zidari...