'Vražji okot' je pravi i upravo sjajni primjer tzv. postmodernističkog prepisivanja. Postmodernizam, naime, smatra kako su svi tekstovi povezani te jedan nužno proizlazi iz drugog; u tom je smislu svaki tekst zapravo prerada nekog ranijeg. Margaret Atwood Shakespearea 'isponova priča' vrlo složeno: ne samo da su sve spomenute oluje u 'Vražjem okotu' usko povezane suptilnim ali čvrstim vezama, nego se sve one...

Roman 'Moja majka' odražava iskustvo ljudske razapetosti između oprečnih sila, između religijskog i svjetovnog, mističnog i racionalnog, između zla i svetog, erotske žudnje i vjerskoga zanosa. Svojom, naizgled pornografskom temom, koja je obrađena na jezično i misaono, ali i emocionalno suptilan, filozofsko poetski način, Bataille manifestira oprečnost na kojoj je sazdan svijet.

Potpunim izostankom imenovanja i geografskih toponima i likova svoju političku satiru Žižović uspjeva učiniti i univerzalnom, prispodobivom ne samo u istoj mjeri našoj ukupnoj političkoj sceni koliko i pojedinim njezinim dijelovima (autorova rodna Istra i grad Zagreb) već i širim europskim okvirima (uz znakovitu završnu napomenu da je roman napisan u Trstu).

Sve religije i temelje na pronalaženju smisla u patnji, no Gecovim (ili Majerovim) putnicima ni bog neće pomoći, kako god da ga zovu. Jednako kao što “utovareni” samo čekaju iskrcavanje u Rumunjskoj, tako i čitatelj jedva čeka iskrcavanje na kraju knjige jer empatiju suptilno preusmjeravamo na pripovjedača, sve dok konačno ne uđemo u njegovu kožu.

Magija ovih tekstova na čitatelja djeluje principom koji je, prije obrnut nego prevladavajući u književnosti – principom „odčaravanja“, a ne „očaravanja“, no nipošto ne bez literaturi neophodnih „slikarskih pozadina“, plastičnosti opisanih priloga, vjerno oslikanih dijaloga.