Iskustvo prve ljubavi zajedničko je valjda svim pripadnicima prve vrste, kao i s njime povezani strahovi. Djece na pragu odraslosti kao i njihovih roditelja osupnutih činjenicom da su iz središta priče pomalo gurnuti na rub životne pozornice. Takve su minijature svakodnevice izvrsno oblikovane u prvom dijelu stripa, kad otac vodi unutarnji sukob i postavlja si pitanja kakva bi svaki otac postavio.

Ostavljam dvojaku mogućnost literarne kategorizacije djela, osobno bih bio skloniji govoriti o zbirci kratkih priča. Potreba da zbirka kratkih priča ipak bude roman pritom vjerojatno proizlazi iz marketinških pobuda, mada praksa potvrđuje da i postmodernističke zbirke kratkih priča, čak i na postjugoslavenskom prostoru, mogu postići kanonski status.

Tankoćutniji čitatelj oprostit će autoričino stilističko vrludanje svojstveno nekako više tipu postmodernističkog eklekticizma, a manje stvarnoj tekstualnoj potrebi. Može li književnost oblikovati izgubljenog čovjeka čitatelji će već sami procijeniti izležavajući se negdje na nekoj pješčanoj plaži ili skapavajući na užarenom asfaltu.

Ono u što možemo biti sigurni jest da je ovo zanimljiva čitanka osobnog kanona mržnje koja se u svojoj otvorenoj strukturi čitatelju može razotkriti i kao serija zabavnih stilskih vježbi i kao nekonvencionalna studija o fenomenu mržnje u likovnoj umjetnosti. U središtu svega jedan je vrlo snažan autoritet koji se ne libi zauzeti idejni prostor svojeg rada, ni po potrebi odviše oštro odbaciti neke...

Za razliku od Magrisove kulturološke freske, ovdje je riječ o puno intimnijoj, osobnoj priči Helene Sablić Tomić, iako je (pod)naslovljena gotovo identično: 'Dunavom'. Umjesto kroz biografiju kontinenta, protičemo kroz biografiju autorice koja je istovremeno i dirljiva posveta rijeci. 'Kartografija ljubavi' nije klasična dnevnička proza, no pripada onome što bi se moglo nazvati autobiografskim atlasom.