Tin Lemac : Slika, refleksija, znak

Tin Lemac: Slika, refleksija, znak

Osvrt na stilističku studiju "Slika, refleksija, znak" Tina Lemca podnaslovljenu Uvod u stilističko razmatranje nekih aspekata poetske morfologije nije zgorega započeti parafrazirajući recenzenticu Remziju Hadžiefendić Parić. Ona, naime, tvrdi da će knjiga ostati zabilježena kao bitan dio autorova opusa, pridajući joj značaj i zbog malobrojnosti ovdašnje stilističke (napose lingvostilističke) literature. Stilistika, znanstvena disciplina koja objedinjuje elemente teorije književnosti i lingvistike, u odnosu na ostale discipline znanosti o književnosti i lingvistiku, nedvojbeno oskudijeva vrijednom literaturom, a razloge tome mogli bismo tražiti upravo u graničnoj prirodi predmeta o kojem je uvodno riječ. Stoga je svaka nova stilistička studija važan trenutak, osobito kada govorimo o stvaralački sveprisutnoj poeziji koja samim tim nalaže čitalačku zrelost, što znači i interpretativnu ozbiljnost potkrijepljenu nužnim teorijskim alatima, kao i usvajanjem primjera analitičke interpretacije poetskog teksta.

Kontekstualno ili ne, ali tu potrebu nužno je naglasiti upravo zbog sve veće prevlasti tzv. impresionističke („matoševske“) kritike temeljem koje kvalitativna gradacija tekuće produkcije postaje diskutabilna. Premda je dakle riječ o znanstvenoj literaturi, kao moguću korist ove knjige (ako to i nije njen primarni zadatak) moguće je detektirati smjernice za opisnu interpretaciju temeljem koje, čak i bez egzaktno iznesene zaključne ocjene, čitalac-posrednik može pretpostaviti estetički domet interpretiranog teksta. U tom je smislu ponuđeni interpretativni niz, kojim autor praksom potvrđuje postavljene teze i definicije, dobrodošlo čitalačko/kritičko pomagalo: uz uvjet, dakako, nužnog minimuma teorijske osviještenosti bez koje, budimo pošteni, kritika biva osuđena na manje-više puko nizanje utisaka.

Slika, refleksija, znak Lemac Tin

Studija se temelji na stilističkoj ekspertizi triju konstitutivnih jedinica/razina pjesničkog jezika: (pjesničke) slike, refleksije i znaka, pri čemu je razvidna autorova tendencija da navedenim slijedom razmatranih fenomena uputi na evoluciju (pjesničkog) jezika – od lirskih začetaka zabilježenih u (pred)antičkoj literaturi (slika) do postmodernizma, s naglaskom na „domaće“ pjesništvo označiteljske prakse (znak). Stoga je logično da autor polazi od povijesti istraživanja pjesničke slike pozivajući se na autoritete (Cecil Day-Lewis, Jan Mukařovský, Miroslav Šutić) temeljem čijih spoznaja opisnu poeziju (karakterističnu za ranu fazu evolucije pjesničkog jezika) predstavlja kao žanr, ističući njenu retoričko-poetičku stranu (dodao bih i ritmičko-retoričku, osobito u onim tekstovima čija je žanrovska pripadnost, promatrano iz sinkronijske perspektive, granična). Sukladno navedenom, tako se dotiče i terminološke evolucije spominjući podjelu na obavijesni i pjesnički jezik (Mukařovský), zatim jezičnu sliku (Viktor Vinogradov i Herbert Seidler) temeljenu na semantičkoj inkompatibilnosti i sintaktičkom povezivanju (János S. Petőfi, Harold Weinreich), kao i utemeljenost „jezika slike“ u trojstvu ritma, zvuka te značenja (Jacques Garelli).

Govoreći o teorijskim preduvjetima za stilističko definiranje pjesničke slike, autor polazi od Jakobsonova tretiranja pjesme kao metafore, pritom izvodeći podjelu pjesničkog stila na tradicionalni (fokus na subjektu), moderni (fokus na metafori), avangardni i postmoderni stil (fokus na tekstu). Naravno da ne propušta upozoriti na moguću nedoumicu apropos „avangardnog“ i „postmodernog“ stila zbog, kako je poznato, sadržajno-semantičke širine termina „avangarda“ i „postmodernizam“; prvi objedinjuje niz stilski heterogenih pravaca (od ekspresionizma do futurizma ili dadaizma), a drugi niz postupaka kojima je determiniranost žanrovsko-poetičkih granica dovedena u pitanje (decoupage, kolažiranje, citatnost, interdiskurzivnost; dodao bih i intermedijalnost, transmedijalnost, patchwork i dr.). Za potrebe se realizacije spomenutih teorijskih pretpostavki autor oslanja i o istraživanja Charlesa Morrisa, jednog od pionira semiotike (znanosti o znakovima i simbolima).

Razmatrajući slikovne jedinice, autor slikovnost definira kao stilističku kategoriju, a zatim uvodi sintagme „opisnog“ i „slikovnog“ stila temeljem kojih je moguće izvršiti jednu od grubih podjela pjesničkog stila; tu podjelu potkrepljuje analizom pjesama Ševa Matije Petra Katančića (opisni stil) i Otmjena dosada Dragutina Domjanića (slikovni stil), ponovno upućujući na evoluciju pjesničkog jezika u smjeru postupnog „uvođenja“ sredstava transfera značenja – prvi primjer, naime, potpisuje predstavnik tzv. prosvjetiteljstva, a drugi predstavnik moderne u hrvatskoj literaturi. Nadalje, polazeći od opreke „subjekt – svijet“ autor uspostavlja/konstatira stilistički model slikovitosti, pri čemu područja slikovitosti dijeli na „lirski subjekt“, „lirski objekt“ i „lirsko ti“. Također upućuje na značaj kategorija prostora i vremena te vrši njihovu klasifikaciju. Prostor (čiji se iskaz naziva spacijativ) dijeli u šest (fizički, kozmički, prirodni, ktonski, telurni, celestijalni), a vrijeme (čiji se iskaz naziva temporativ) u pet kategorija (sadašnje, buduće, društveno, povijesno, mitološko).

Studija se temelji na stilističkoj ekspertizi triju konstitutivnih jedinica/razina pjesničkog jezika: (pjesničke) slike, refleksije i znaka, pri čemu je razvidna autorova tendencija da navedenim slijedom razmatranih fenomena uputi na evoluciju (pjesničkog) jezika – od lirskih začetaka zabilježenih u (pred)antičkoj literaturi (slika) do postmodernizma, s naglaskom na „domaće“ pjesništvo označiteljske prakse (znak).

Područja slikovitosti potkrepljuje interpretacijama pjesama Vesne Parun i Josipa Pupačića; slikovito predočenje kategorija prostora pjesmama Antuna Gustava Matoša, Nikole Šopa, Vladimira Vidrića, Ivana Gorana Kovačića i Drage Gervaisa; oslikovljene kategorije vremena, pak, primjerima iz pjesničkog opusa Vesne Parun, Miroslava Krleže, Matoša i Vidrića. Nadalje, autor razmatra i ulogu/značaj sinestezije po slikovnost (ili slikovitost) pjesničkog jezika, ističući kako se u njemu ostvaruje metaforom, metonimijom, usporedbom, hipalagom (spajanjem značenjski udaljenih riječi), alegorijom, kontrastom i personifikacijom. Slikovnost temeljenu na svakoj od navedenih figura/postupaka interpretativno potvrđuje analizom pjesama Antuna Branka Šimića, Vladimira Nazora, Vidrića i Gustava Krkleca.

U poglavljima o povijesti istraživanja refleksije i uspostavi na refleksiji temeljenog stilističkog modela, dotičući se razlike između misaone i osjećajne lirike (Milivoj Solar) te razlike slike i pojma (Olga Freidenberg), refleksiju naposljetku definira kao pojmovno predočavanje predmetnog svijeta u pjesmi, a zatim postavlja navedeni model ponovno polazeći od opreke „subjekt – svijet“. Prema navedenom modelu refleksija je grubo podijeljena na „subjektnu refleksiju“, „refleksiju svijeta“ i „metapoetsku refleksiju“ s pripadajućim potkategorijama. Subjektna je refleksija pojmovno ravnopravna intimističkoj samorefleksiji, metapoetskoj refleksiji nisu dopisane precizne potkategorije, dok je refleksija svijeta podijeljena na univerzalijsku (religijsku i filozofijsku) te društveno-političku refleksiju (svijet kao politički koncept). Navedene (sub)kategorije interpretativno su potvrđene analizama pjesama Sonje Manojlović, Nikole Šopa, Danijela Dragojevića, Slavka Mihalića i Anke Žagar.

Završna poglavlja studije koncentrirana su na povijest istraživanja pjesničkog znaka i označiteljske poezije kojoj su kao karakteristike dopisane intertekstualnost, interdiskurzivnost i označiteljska igra. Autor ne propušta spomenuti uvođenje pojma semkonkretizma (semantičkog konkretizma) i pojavu Malešove generacijsko-poetički prijelomne zbirke "Tekst" (1978.), dotičući se pjesnikova teorijskog zapažanja aktivacije označiteljske razine teksta, kao i opaske Zvonka Kovača o „nepostojanju stila“. Pozivajući se na Milanjino grupiranje ključnih predstavnika pjesništva označiteljske prakse, kao i uspostavljajući (mogući) model stilističke analize temeljen na klasifikaciji signifikativa (znakovnog iskaza definiranog promišljanjem jezika pjesme), autor zaokružuje studiju interpretacijama pjesama Maleša, Ivana Slamniga, Žagar i Milka Valenta. Interpretacije pjesama spomenutih autora uvažavaju tipove signifikativa kao nižih jedinica kojima se ostvaruje tzv. označiteljski lanac pjesme, dok spomenuta označiteljska igra počiva na fonološkim, leksičkim, sintaktičkim i diskursnim zasadama. Time autor, nastojeći pozicionirati pjesništvo označiteljske prakse kao jedno od središnjih stilističkih interesa, potvrđuje daljnju aktualnost lingvostilistike i njoj „pridruženih“ znanstvenih disciplina među kojima, kao što je naznačeno, posebno mjesto zauzima semiotika.

Zaključno, "Slika, refleksija, znak" teorijski i interpretativno potvrđuje važnost analitičke interpretacije kakva, kao što je i uvodno naznačeno, u polju književne kritike (naročito kritike poezije) sve češće biva zanemarena, čega se na jednom mjestu u knjizi dotiče i autor. Bilo bi zanimljivo vidjeti poglavlje o „prednostima“ i „nedostacima“ impresionističke u odnosu na analitičko-opisnu kritiku, premda bi se ono naoko činilo kao digresija kakvu znanstveni diskurs obično ne trpi. Ovu knjigu, imamo li u vidu moguću koliziju analitičke kritike i čitalačkog horizonta očekivanja (osobito u domeni tzv. novinske kritike), utoliko valja prihvatiti i kao priručnu studiju – rad koji teorijski osviještenim čitaocima pomaže poboljšati čitanje koncentrirano na tvarnost i kakvoću jezika: čitanje koje, izvan strogih stilističkih krugova, postaje sve rjeđe. Takav razvoj situacije, ne treba isticati, teško da ide u prilog poželjnoj kvalitativnoj gradaciji tekuće proizvodnje, što posljedično nerijetko rezultira marketinški potpomognutim recepcijskim primatom prosjeka – uvijek, naravno, na štetu literature koja zaslužuje superlativni recepcijski predznak.

Osim toga, knjiga je zgodan podsjetnik na „svevremenost“ lingvostilističkog pristupa koji, usprkos davnoj kanonizaciji, ne gubi na aktualnosti. Ono što može predstavljati problem pri čitanju ovog izdanja nepostojanje je kazala imena za koje, barem u znanstvenoj literaturi, možemo reći da je neophodno. Valja upozoriti i na čestotno nezanemarivu pojavnost tipfelera koji su se očito počeli pojavljivati i u književnoteorijskim naslovima. U podjelu se odgovornosti oko nastalih propusta ne upuštam, no važno je upozoriti na njih: šteta što takve banalnosti kvare pozitivan utisak o knjizi koja je sadržajno korisna i poučna.

Tin Lemac

Slika, refleksija, znak : Uvod u stilističko razmatranje nekih aspekata poetske morfologije

• Jesenski i Turk 11/2023.
• 116 str., meki uvez
• ISBN 9789532229783

U celini gledano, 'Slika, refleksija, znak' predstavlja istraživački intrigantan napor revitalizacije i aktuelizacije stilističkog pristupa književnosti koji je zasnovan na prihvatanju savremenih znanja lingvistike i nauke o književnosti, i koji kao takav otvara mogućnost daljeg istraživanja i promišljanja kompleksnog i zahtevnog područja razumevanja lirskog pesništva.