Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Franjo Nagulov • 27.12.2023.

Julijana Adamović : Oče, ako jesi

Julijana Adamović: Oče, ako jesi

Za novi roman Julijane Adamović, bez pretjerivanja, možemo reći da je jedan od važnijih trenutaka domaće književne produkcije u 2023. godini. Autorica koja je čitalačku pažnju, pored ostalog, privukla zbirkom priča "Kako su nas ukrali ciganima" (2008.) i romanom "Divlje guske" (2018.), ovim ostvarenjem nedvojbeno se potvrđuje kao ime čija pripadnost suvremenom proznom kanonu ne bi smjela doći u pitanje.

Patetici skloniji prikaz mogli bismo započeti tvrdnjom da je sretna književnost koja u svojim redovima ima Julijanu, a da hrvatska književnost, nemojmo smetnuti s uma, ima dvije Julijane – Adamović i Matanović. Time bismo, međutim, sugerirali privid iznimne bitnosti (domaće) beletristike u ovdašnjoj sredini, premda poznavaoci „književnih prilika“ u nas ne mogu sa sigurnošću tvrditi jesu li i u kolikoj mjeri značajni literarni doprinosi bitni čak i dijelu aktera tzv. književne scene.

Julijana Matanović tako je, ne bez razloga, ove godine istupila iz strukovnog udruženja čijom je bila dugogodišnjom članicom. Za rad Julijane Adamović, nagradama usprkos (Kiklop, HAZU-ova nagrada za najbolji roman i dr.), nisam načistu je li kritički popraćen u mjeri u kojoj zaslužuje, usprkos spomenu davno privučene čitalačke pažnje i njenim uglavnom pozitivnim odjecima. Ovaj prikaz utoliko nije pogrešno uzeti u obzir i kao pozivnicu na čitanje dosadašnjeg autoričina opusa, uz napomenu kako vjerujem da će i njezin novi roman (zasluženo) konkurirati za pokoju književnu nagradu, čak i pored mogućih manjih (primarno jezičnih) nelogičnosti koje znatnije ne umanjuju zavodljivu estetičku dimenziju.

Strategija patchworka za koji se autorica odlučila doprinosi utisku pokušaja prostorno-vremenskog rekonstruiranja koje, s obzirom na postupno utvrđivanje novih činjenica, ne može biti linearno.

Oče, ako jesi Adamović Julijana

Prva opaska na koju valja ukazati žanrovska je hibridnost djela, pri čemu prevladava žanr metapovijesnog romana koji, prije svih, u domaćoj književnosti popularizira Nedjeljko Fabrio ("Vježbanje života", 1985.), premda se kapitalna žanrovska ostvarenja pojavljuju i ranije (primjerice Supekov "Heretik", 1968.). Metapovijesna je matrica Adamovićkinog ostvarenja žanrovski nadograđena elementima kriminalističkog, psihološkog, pa i socijalnog i angažiranog romana, što u konačnici rezultira formiranjem literarne pozornice na kojoj su uprizoreni međuljudski odnosi često put uslovljeni neznanjem, a potom iskustvom tradicije i iz tradicije proizašlih stereotipa.

Promotrimo li roman kao metapovijesno djelo, uvidjet ćemo da su protagonisti obuhvaćeni rađanjem i umiranjem država kojima je pripadao panonski (manjim dijelom hercegovački) prostor (Austro-Ugarska, Kraljevina Jugoslavija, FNRJ i dr.), zaključno s 1988. godinom, viješću o smrti generala Ljubodraga Đurića i završetkom potrage Damjana Kneževića za biološkim ocem koja je, naposljetku, rezultirala uvidom u život njemu naoko nevažnih ljudi.

Roman se razvija upravo na osnovi Kneževićeve istrage, a strategija patchworka za koji se autorica odlučila doprinosi utisku pokušaja prostorno-vremenskog rekonstruiranja koje, s obzirom na postupno utvrđivanje novih činjenica, ne može biti linearno. Posljedica je takve strategije književni puzzle koji, međutim, ne odgovara na polazišno pitanje. U nekim drugim slučajevima jamačno bismo mogli govoriti o propustu, a ostavljanje pitanja neodgovorenim pripisali bismo stvaralačkoj liniji lakšeg otpora, budući da je nastalo sadržajno-semantičko pletivo nemoguće logički razmrsiti (osim ukoliko se ne zovete Franjo Janeš i ne napišete "Strano tijelo"). U ovom slučaju, međutim, čitalačka koncentracija, zajedno s Kneževićevom, s polazišnog pitanja prelazi na pitanje rekonstrukcije života i djela Pala Nađa, jugoslavenskog Mađara koji utjelovljuje svu silu (ponajviše negativnih) karakteristika panonskog čovjeka čija je egzistencija beziznimno smještena u doba ratova i poraća.

Nađ, antijunak ove priče, kao takav je istovremeno i žrtva i nasilnik, čime Adamović podsjeća na tragičnu prirodu nasilja kao najčešće socijalno upisane karakteristike. Njegov otac počinit će suicid (slika očeve cipele u valovu za svinje jedna je od ekspresivnijih kojoj sam svjedočio posljednjih godina), njegova će majka postati pijanica i sadistica, a njegove žene žrtve kumulativnog prijezira majke i sina, čak i nakon što se u njihovu selu pojavi „Prorok“ pod čijim će utjecajem starica ponovno „spoznati“ boga. Palova djeca, pak, ponajbolje će iskusiti očevu podvojenu prirodu (od borbe za život do dehumanizacije unutar porodičnih okvira), mada ne u mjeri u kojoj su to iskusile njihove majke. Govorim, dakako, o djeci koja su ga imala priliku upoznati.

Palovo ratno iskustvo, ništa manje važno, podsjeća na tanku granicu između „bivanja nerodnim herojem“ i „narodnim neprijateljem“, a način na koji je po svršetku Drugog svjetskog rata stekao status kategorije koju sam naveo prvu može podsjetiti i na novija (po)ratna iskustva kojima smo neposredno svjedočili. Rasplet Kneževićeve istrage tako daje naslutiti da mataharijevska okosnica Pala kao političkog bića (ili, bolje rečeno, bića preživljavanja) nije u potpunosti lišena njegova voljnog momenta. Koga je u tom smislu Pal naposljetku zaštitio, a kome je naudio ostaje dvojbeno, čak i pored njegovih sugestija (pa i pisanih bilješki) koje možebitno navode na konkretniji zaključak. Ovako ostajemo pri tome da „biće preživljavanja“ (kao česta podvrsta političkog bića), neovisno o iznimnim namjerama/postupcima, ne bira sredstva kako bi se, zvuči poznato, u danom trenutku našlo „na pravoj strani povijesti“.

Sve navedeno Pala, međutim, ne čini manje tragičnim od njegovih potvrđenih i potencijalnih žrtava. Drugim riječima, spirala nasilja i prijevare upisana je u kolektivno iskustvo panonskog čovjeka kojem, bez obzira na poziciju, ovako ili onako podliježu svi. Stoga ne treba čuditi ukoliko, već pri prvom čitanju, lik Pala Nađa neodoljivo podsjeti na jednu ili više stvarnih osoba iz neposrednog okruženja, pogotovo u onim područjima u kojima se „još uvijek ratuje“.

Autorica ne zauzima stav, ne propituje i ne osuđuje, što objašnjava i česte promjene pozicije pripovjedača. Iskustvo žrtve i nasilnika (koji je također žrtva) prepušteno je čitaocima na promatranje.

Važno je istaknuti da autorica ne zauzima stav, ne propituje i ne osuđuje, što objašnjava i česte promjene pozicije pripovjedača. Iskustvo žrtve i nasilnika (koji je također žrtva) prepušteno je čitaocima na promatranje, a takva strategija, izvedbenoj zahtjevnosti usprkos, u konačnici rezultira gdjekad zapanjujućom uvjerljivošću potkrepljenom završnim paradokumentarnim fragmentima (sudske presude, pisma i dr.) koji iznova podsjećaju na metapovijesnu matricu romana: na pojedinčevu osobnost, naime, pored genetskih predispozicija utječu kriteriji o kojima je pisao Hippolyte Taine (rasa, sredina, trenutak).

Čitajući spomenute fragmente, samim se tim ne možemo ne zapitati bi li Palov odnos prema ženama (i djeci) bio drukčiji da su drukčije bile njegove životne okolnosti (od promjena država i rata do odrastanja obilježenog bijedom i porodičnim traumama). Mislim da nije potrebno istaknuti kako navedene okolnosti ne amnestiraju Palove postupke, čak i onda kada su potaknuti načelno pozitivnom namjerom (pokušaj da opismeni posljednju od svojih žena).

U dijelovima romana u kojima uloga pripovjedača pripada (ne samo Palovim) ženama možda se i ponajbolje ocrtava tragična narav ruralnog patrijarhata (katkad izmještenog u urbani prostor): naime, žene-žrtve, iz njihovih se unutarnjih monologa može razabrati, nerijetko de facto prihvaćaju submisivnu poziciju koja im je, kao „prirodno stanje stvari“, usađena odgojem. Njihov otpor, onda kada se pojavljuje, rezultat je nagona za preživljavanjem (borba s glađu) i produljenjem vrste (borba za djecu).

To se posebice odnosi na Jerolimu, spomenutu Palovu posljednju suprugu, Hercegovku koja je u Vojvodinu dospjela bježeći od krajnje bijede i s praktički jednom-jedinom željom – da do kraja života bude sita. Njeno prihvaćanje submisivnog položaja u braku s Palom, vjerojatno i radikalnijeg no u slučaju bivše mu žene Eržebet (koju je povremeno gušio u istom onom valovu za svinje), ponajbolje ocrtava ognjištarsku kulturu ratnog i poratnog sela koja podrazumijeva svedenost digniteta žene na pun želudac. Njeno odrastanje u Hercegovini (koje opisuje sama Jerolima kao pripovjedačica) i njen život s Palom (koje kao pripovjedačica opisuje njihova kći Marija) oslikavaju sav užas prihvaćanja krajnjeg rodnog disbalansa kao jedinog im poznatog stanja koje eventualno isključuje skapavanje od gladi. I iz majčine i iz kćerkine perspektive svaka je anomalija samim tim normalna (ili barem prihvatljiva): i masnice na licu Jerolime, i groteskni Palovi pokušaji da ženu nauči pisati.

Potonje pritom podsjeća na tadašnji nedostatak znanja o problemu disgrafije, zbog čega je Pal ženu promatrao kao intelektualno potkapacitiranu. Zbog toga ju je nerijetko kažnjavao, osobito tokom boravka u Bežanijskoj kosi gdje je Pal kraće vrijeme radio kao službeni vozač visokog funkcionera Kostića. Tek uzgred, predrasude temeljene na neznanju uvjerljivo su prikazane i na primjerima menstruacije te muške (dječačke) masturbacije, ali i doživljavanja abortusa kao subverzivnog čina koji (iskustvo Palove majke Borbale) podsjeća na zapise Nade Sremec ("Nismo mi krive. Kako živi narod", 1940.).

Kostićeva promjenjiva pozicija u ondašnjoj političkoj hijerarhiji (kao i Đurićeva, uostalom), podsjeća na kontinuitet dramatičnih političkih trvenja koja nisu prestala niti u periodu druge Jugoslavije, osobito njene FNRJ-ovske faze. Vera K. (kako se Veru Kostić naziva sve do kraja romana) pritom vodi dnevnik koji će joj, tobože ne bi li je zaštitio, Pal naposljetku ukrasti, što navodi na mogućnost ispravnosti ranije navedenog Kneževićeva zaključka, ali i podsjeća na još jednu ovdašnju tradiciju – onu kontinuiranih političkih spletki i prevrata koje po sebi možda ne odudaraju od kakvih „sretnijih“ političkih tradicija, no u kombinaciji s neukroćenim nacionalizmima svoje narode i narodnosti periodično počaste krvoprolićem.

Upravo u bilješkama Vere K. (K. umjesto Kostić svakako valja uzeti u obzir i kao referencu na Kafkinog Jozefa) nalazim uvodno spomenutu manju jezičnu nelogičnost, možda tek nedoumicu, zbog neznatnog ubacivanja ekavice koju, vjerujem, nije nemoguće racionalno protumačiti. Recimo da je Vera K. ekavka koja u dnevniku koristi jekavicu, zbog čega joj se, tu i tamo, zalomi pokoja „pogrešna“ riječ. Dozvolit ću si to protumačiti pomalo poetički: kao „gramatičku metaforu“, subliminalno odaslanu poruku o nacionalističkim podjelama koje nisu trajno premošćene dekadama u početku ambiciozne, a kasnije tehnokratima predvođene socijalističke mimikrije.

Neka su od naoko ključnih pitanja u knjizi, naposljetku, ostala neodgovorena, što odgovara semantici romana obilježenog i jednom protežnom metaforom – onom sata marke Helma čija nas „neuništivost“ podsjeća na nenadoknadivu prednost vremena nad čovjekom i njegovim „kruzima koji se šire“. Pored nesreće, sat je jedina konstanta koju čitalački u romanu "Oče, ako jesi" Julijane Adamović možemo potvrditi. Sve ostalo podložno je promjenama ili, da budemo precizniji, propasti: od država i društvenih uređenja do uzaludne potrage nesretnika za srećom.

Doduše, potonja potraga možda i nije posve uzaludna, no tek uz uslov trajnog odlaska, pri čemu nije riječ o tzv. unutarnjoj migraciji, već o odlascima u Njemačku i Kanadu koji su, mada on sâm nije nikamo otišao, strahovito obilježili Palov život. 

– PODCAST: Julijana Adamović – Oče, ako jesi –

Moderna vremena · PODCAST: Julijana Adamović – Oče, ako jesi
Julijana Adamović

Oče, ako jesi

  • Fraktura 11/2023.
  • 264 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533586472

Kada se 1965. mladi rezervist Damjan Knežević prilikom spašavanja ljudi iz potopljenog sela domogne vrijednoga ručnog sata iz Drugoga svjetskog rata i hrpe dokumenata, vjeruje da je pronašao trag svoga oca. Slijedeći više od dvadeset godina tragove iz dnevnikā i papirā, tragat će za svojim ocem... Julijana Adamović ispisala je vrlo dojmljiv roman o Panoniji – crnoj zemlji koja rađa i pokapa. 'Oče, ako jesi' atipična je obiteljska saga, velik roman o ženama i muškarcima, o političkim funkcionarima, o običnim ljudima, no nadasve o sinovima koji ostaju bez očeva i cijeli ih život traže umjesto da krenu svojim, drugačijim, putem.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –