Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vesna Solar • 18.12.2023.

Olga Ravn : Zaposlenici

Zaposlenici iz naslova nagrađivanog romana danske pjesnikinje i prozaistice Olge Ravn nisu samo ljudi nego i humanoidi. Oni zajedno rade na svemirskom brodu Šest tisuća, vrlo daleko od Zemlje. Njihovi su poslovi jasno određeni, sve je podređeno proizvodnji i sve funkcionira dobro dok na brod ne donesu niz predmeta s obližnje planete. Iako nije jasno što su ti predmeti zapravo, pa čak ni to jesu li živi ili ne, oni počinju djelovati na posadu. To je djelovanje tako duboko da Baza šalje specijalno izaslanstvo koje provodi niz razgovora s ljudima i humanoidima. Cilj tih razgovora poboljšanje je proizvodnje, a to onda znači i shvaćanje utjecaja neobičnih predmeta na posadu.

Moglo bi se reći kako se čitav roman sastoji od tih razgovora, no to nije sasvim točno. "Zaposlenici" se naime sastoje od niza svjedočanstva članova posade broda Šest tisuća, koja su tek „uokvirena“ uvodom i završnim iskazom izaslanstva Baze. Tako u romanu zapravo i ne postoji dijalog, kojeg bi razgovor podrazumijevao, nego samo monolog, odnosno niz pojedinačnih, u načelu fragmentarnih svjedočanstva, koja su označena brojem. No brojevi ne idu po redu, pa tako, recimo, sve počinje svjedočanstvom 004, da bi uslijedilo ono pod brojem 012, a broj 002 se javlja kasnije. To znači da cjelina tih svjedočanstva ne postoji; čitav je roman tek skup ispremiješanih dijelova i takva isprekidana struktura izuzetno je važna za tumačenje "Zaposlenika". Ona s jedne strane unosi napetost u pripovijedanje, a s druge sugerira kako cjelinu zapravo i nije moguće sastaviti.

Neki su od mnogih vrlo pozitivnih osvrta na djelo opisivali roman kao „majstorsku romanesknu slagalicu“. To svakako stoji, ali treba naglasiti kako se slagalica ne može dokraja složiti, baš kao ni vjerojatno najpoznatiji takav roman, "Školice" Julia Cortázara. A nemogućnost sagledavanja cjeline u romanu, kao i cjeline samog romana ključno je za "Zaposlenike". Mnogo toga naime nedostaje u toj „slagalici“ i mnogo toga čitatelj ne saznaje niti to može zaključiti na temelju svjedočanstava.

Zaposlenici Ravn Olga

U prvom redu, ne znamo točno ni kako je sve počelo, a nije posve jasan ni kraj romana. Tu se samo djelomično radi o ecovskom „otvorenom djelu“; u "Zaposlenicima" se prvenstveno otvaraju mnoga pitanja koja omogućuje upravo isprekidana i nekoherentna struktura. To se može činiti neobičnim za djelo koje, barem u načelu, pripada znanstvenoj fantastici. Za taj je žanr naime karakteristična čvrsta fabula u kojoj se nekako objašnjava što se događa u romanu. Tako su građeni, recimo, "Sanjaju li androdidi električne ovce" Philipa K. Dicka i "Nemesis" Isaca Asimova. No, u "Zaposlenicima" konačnog objašnjenja nema, a napredna tehnologija tek je svojevrstan okvir za postavljanje problema. Iako taj romanima ima neke osobine SF-a, on uvelike prelazi granice žanrovskog djela.

Neki su od mnogih vrlo pozitivnih osvrta na djelo opisivali roman kao „majstorsku romanesknu slagalicu“. To svakako stoji, ali treba naglasiti kako se slagalica ne može dokraja složiti, baš kao ni vjerojatno najpoznatiji takav roman, "Školice" Julia Cortázara.

"Zaposlenici" se doduše događaju u budućnosti, ali bave se tematikom koja ne može biti suvremenija. Djelo naime na vrlo imaginativan i uznemirujući način postavlja pitanje što znači biti čovjek. Postavljanje radnje u buduće vrijeme i na svemirski brod čini osnovu svojevrsnog ogoljavanja tog pitanja. To je pripovjedni postupak kojim se često služe SF djela, poput "Teško je biti bog" A. i B. Strugackog ili "Solarisa" Stanislawa Lema. Ako više ne vrijedi većina odrednica koje definiraju čovjeka na Zemlji, što je onda čovjek uopće? Zadržava li on svoju bit i izvan matične planete? U romanu Olge Ravn zaposlenici su podijeljeni na dvije grupe: ljude i humanoide. Sama činjenica da dio posade čine ljudi govori o tome kako i u tom romanu ljudska bit preživljava odvajanje od matične planete, ali nije jasno u čemu se ona sastoji. Supostavljanje ljudi i humanoida to pitanje dovodi u središte same radnje.

Ljudi su u "Zaposlenicima" oni koji su rođeni i koji će umrijeti. To ih onda definira kao žive. I sve se čini relativno jednostavnim – čovjeka definira život – dok jedan od humanoida ženskog roda u svom svjedočanstvu ne ustvrdi da je smatraju „suviše živom“. Humanoidi naime nisu obični roboti; oni su uzgojeni iz biomase, posjeduju programe koji određuju njihove osobine i njihovo ponašanje, a izgledaju kao ljudi. Na prvi se pogled ne može razlikovati čovjek i humanoid. Pitanje je što ih onda zapravo razlikuje? Taj problem se već javljao u SF djelima, poput već spomenutog romana "Sanjaju li androdidi električne ovce" Philipa K. Dicka, no u djelu Olge Ravn osobito je zaoštren pojavom neobičnih predmeta.

Upravo su predmeti doneseni s planete Novozemlje pokretači fabule. Čini se da dotada na brodu Šest tisuća nije bilo većih problema, no predmeti izazivaju neočekivane reakcije kod ljudi i kod humanoida. Rezultati te interakcije čine samu radnju "Zaposlenika" i dvojaki su. S jedne strane, ljudi se pod utjecajem predmeta počinju sve više sjećati Zemlje, svojih nekadašnjih života te propitivati sadašnji život na brodu. Oni se, ukratko, počinju sve više ponašati kao ljudi. S druge strane, humanoidi pod utjecajem predmeta počinju prerastati vlastite programe i činiti stvari koje ne bi trebale biti moguće, poput zločina. Oni, dakle, postaju sve sličniji ljudima. Postaju svjesni da su u proizvodnji superiorni ljudima te se javlja i misao o pobuni, što onda navodi Bazu da donese drastične odluke.

"Zaposlenici" se doduše događaju u budućnosti, ali bave se tematikom koja ne može biti suvremenija. Djelo naime na vrlo imaginativan i uznemirujući način postavlja pitanje što znači biti čovjek. Postavljanje radnje u buduće vrijeme i na svemirski brod čini osnovu svojevrsnog ogoljavanja tog pitanja.

Granica između humanoida i ljudi sve je nejasnija. Predmeti tako s jedne strane dovode do oštre polarizacije posade na humanoide i ljude, pri čemu se svaka grupa drži za sebe. S druge strane dolazi do smanjenja jaza između njih jer se humanoidi ponašaju sve ljudskije, što uključuje i propitivanje vlastite biti. Tako se u jednom svjedočanstvu pita je li netko čovjek ako ga se naziva čovjekom: „Bih li mogao postati čovjekom kad biste me čovjekom nazvali?“  Može li se problem ljudskosti svesti na naziv? No konačno približavanje humanoida ljudima događa se na samom kraju romana. Tada nekoliko humanoida donosi odluku koja za njih znači smrt. I upravo se u toj točci, u smrti, doista susreće bit ljudi i bit humanoida te se pitanje o tome što znači biti čovjek samo dalje usložnjava. Jasnog odgovora, dakako, nema.

No, neka vrsta odgovora u romanu ipak postoji, i to od samog početka: biti čovjek znači raditi. Na brodu Šest tisuća ni ljudi ni humanoidi nemaju imena. Razlikuju se po svojoj funkciji, pa se tako spominje Kadet broj 21 i kapetanica. Svemirski brod na kojem se sve događa postoji samo zato da bi omogućio proizvodnju. Čitatelj doduše ne doznaje što to zapravo brod proizvodi, kao što nije jasno što to zaposlenici zapravo rade. Upravo je u tome stvar: nije važno što oni rade, važno je da rade, da su zaposlenici. Život ljudi i humanoida svodi se na rad. To onda znači i da se njihova bit svodi na rad. Jedan humanoid svjestan je da je „stvoren da radi.“ Ali što je s ljudima? Ne znamo što se događalo prije nego su neobični predmeti doneseni na brod, ali nakon toga u Svjedočanstvu 159 kaže: „Rad mi nije bio dovoljan. Izgubila sam samu sebe.“

Zaposlenici čiji se život u potpunosti iscrpljuje u radu i koji se potpuno poistovjećuju sa svojim radnim mjestom – to ne zvuči kao nešto što se događa u dalekoj budućnosti, nego upravo sada. U engleskom izdanju roman ima podnaslov A workplace novel of the 22nd century, čime se sugerira da sve treba tumačiti kao priču o tome što se događa na radnom mjestu. Sama pak struktura Zaposlenika u kojoj izaslanstvo provodi niz razgovora s posadom uvelike podsjeća na uobičajenu praksu suvremenih tvrtki. One provode takve razgovore sa svojim zaposlenicima da bi povećali produktivnost, a jezik romana također uvelike imitira jezik kasnog kapitalizma. To sugerira da, iako je smješteno u budućnost, djelo zapravo govori o sadašnjosti i o problemima suvremenih zaposlenika.

Umjetnost tako postaje ključna za shvaćanje biti čovjeka. Priča o svemirskom brodu Šest tisuća neće nam ništa objasniti, ali će nas potaći da se zapitamo o ključnim problemima suvremenog čovjeka i suvremenog radnog procesa, u kojem čovjek gubi samog sebe.

U jednom je intervjuu Olga Ravn objasnila kako joj je inspiraciju za roman pružilo nezadovoljstvo njezinim tadašnjim radnim mjestom. Sve to govori da su "Zaposlenici" zapravo oštra kritika današnjeg razvijenog kapitalizma, u kojem je bitno samo povećati proizvodnju, a čovjek uopće ne postoji izvan svog mjesta u radnom procesu. Sterilan i neplodan brod Šest tisuća samo su suvremena radna mjesta dovedena do svojih krajnjih konzekvencija. Tvrdnja iz romana da „on nije čovjek; on je kolega“ može se vrlo lako primijeniti na većinu suvremenih odnosa.

Sve to upućuje kako "Zaposlenike" treba tumačiti i shvatiti kao kritiku suvremenosti, kao upozorenje na probleme koji se često previđaju jer se smatraju „normalnim stanjem stvari“. Čini se da je i na brodu Šest tisuća to smatrano „normalnim“ sve do pojave predmeta. Tajanstveni predmet koji imaju ključan utjecaj na one koji s njima dođu u dodir također su jedno od općih mjesta SF-a, poput monolita iz "2001.: Odiseja u svemiru" Arthura Clarka.

No, u romanu Olge Ravn ti se premeti doimaju poput postmodernističkih umjetničkih djela. Pojam umjetnosti u romanu uopće ne postoji; pa zaposlenici samo rade! Zna se da su ih članovi posade donijeli s planete Novozemlje oko koje brod kruži, no ništa drugo o njima ne saznajemo. Ipak, prije početka samog romana navodi se zahvala autorice Lei Guldditte Hestelund na, kako se kaže, „umjetničkim instalacijama i skulpturama bez kojih ova knjiga ne bi postojala“. "Zaposlenici" su nastali na temelju jednog vrlo neobičnog umjetničkog djela. I možda upravo povezivanje neobičnih predmeta iz romana i konteksta nastanka samog teksta ukazuje na mogući odgovor o biti čovjeka.

Ako se predmeti koji izazivaju tako intenzivne reakcije ljudi i humanoida shvate kao neka vrsta umjetničkih djela, onda njihovo djelovanje na posadu broda više nije tako tajanstveno. Pojava umjetnosti u životima zaposlenika dovodi do tvrdnje da rad nije dovoljan, do svijesti o tome da ljudi nisu samo zaposlenici, do propitivanja vlastitog života, pa i do ljudskih reakcija humanoida. "Zaposlenici" su kratak, mračan i iznimno dojmljiv roman. Stoga bi se mogla povući interpretativna paralela između čitanja tog djela i pojave neobičnih predmeta na brodu. I "Zaposlenici" naime izazivaju dubok emocionalan odgovor, koji može dovesti do propitivanja kako vlastite biti tako i svijeta u kojem živimo.

Umjetnost tako postaje ključna za shvaćanje biti čovjeka. Priča o svemirskom brodu Šest tisuća neće nam ništa objasniti, ali će nas potaći da se zapitamo o ključnim problemima suvremenog čovjeka i suvremenog radnog procesa, u kojem čovjek gubi samog sebe.

A to postižu samo izvrsna književna djela, što roman "Zaposlenici" Olge Ravn doista jest.

Olga Ravn

Zaposlenici

  • Prijevod: Edin Badić
  • Hena com 07/2023.
  • 160 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789532594218

'Zaposlenici', roman finalistice Booker Internationala Olge Ravn neobičan je niz svjedočanstava pojedinaca čiji je jedini smisao postojanja njihov posao. Mameći nas na čitanje kolažiranjem različitih sudbina, Ravn rasijeca samu srž kapitalizma koji u svom najgorem obliku uništava ljudskost i empatiju. Koketiranje sa SF-om, pak, tek je izlika za razmatranje stanja čovjeka u suvremenome svijetu i jedne od mogućih vizija budućnosti.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –