SF se gotovo uvijek pretvara u monolog s engleskim naglaskom pa su disonantni glasovi poput Žiljakovog nužan i dobrodošao korektiv totalitarnoj hegemoniji anglosaksonske monokulture. Žiljak je jedan od rijetkih autora sposobnih iz disonance, otpora i kritike napraviti čitljivu, spektakularnu prozu koja s veseljem koristi ikoničke žanrovske 'besmislice', a da pri tome istovremeno ne pristaje i na ideološke...

Uvijek se pričalo da SF buja za vrijeme krize. Kao, kriza je pa SF reagira, ekstrapolira se sadašnjost u nekakvu budućnost. Kod nas je to izostalo. Nisu nastale nekakve velike distopijske stvari.