Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 21.09.2018.

Aleksandar Žiljak : Ndanabova djeca

Aleksandar Žiljak: Ndanabova djeca

Ndanabova djeca Žiljak Aleksandar

Prošlo je pet godina otkako sam zadnji put pisao o prozi Aleksandra Žiljaka. U tih pet godina Žiljak je izbacio pet novih knjiga (dvije zbirke priča i tri romana), dio kojih je preveden na druge jezike, uredio desetak brojeva žanrovskog časopisa „Ubiq“, napisao veći broj priča za raznorazne "naručitelje", preveo nešto žanrovske proze i održao niz tematskih predavanja po konvencijama diljem Hrvatske. Od svega navedenoga malo je što, ako išta, došlo do općekulturne javnosti i tomu se više nije potrebno čuditi. Riječ je o staroj priči koju zaista nema smisla pričati ispočetka, malo zato što je već postala smiješna, a malo zato što nema vidljivog učinka. Dok čekamo da općekulturna javnost otkrije Aleksandra Žiljaka nakon jedva dvadesetak godina djelovanja na književnoj sceni, stignemo napisati riječ ili dvije o njegovom najnovijem romanu.

Roman "Ndanabova djeca" apokaliptička je parabola koja se, koristeći popularne žanrovske obrasce, bavi društvenom, ekološkom i moralnom degradacijom čovječanstva u 21. stoljeću. Osnovna je postavka romana jednostavna. Globalna epidemija smrtonosnog virusa u kratkom vremenskom roku s lica zemlje eliminira značajan postotak populacije nakon čega, da preživjelima ne bude previše dosadno, golema čudovišta neznanog porijekla kreću u razračunavanje s preostalim tragovima civilizacije. Pred potpunim kolapsom civilizacije stoji elitna jedinica maloljetnih pilota biomehaničkih paukova koja će, kako zdrav razum nalaže, iz tog sraza izaći vidno promijenjena.

Anglosaksonska popularna književnost za mlade već godinama forsira slične narative pa se polje dostupnih distopijskih modaliteta, izabranih junaka i moralnih kompromisa dobrano suzilo, no Žiljakov tretman maloljetnih junaka u distopijskom okruženju nadilazi uobičajene strategije anglosaksonskog pisma. Dok veći dio distopijske fikcije ne uspijeva isplivati iz paradoksa nastalog iz kritičkog impulsa opterećenog autokratskim vizijama i bizarnom mješavinom vitalizma i viktorijanske seksualnosti, Žiljakova proza ne gaji nikakve iluzije o strukturama moći, prirodi ratovanja i hormonima maloljetnika. I dok prosječni američki autor jednim okom uvijek gleda u smjeru tržišnih indikatora pa i najmanju naznaku oštrice otupljuje do neupotrebljivosti, da se slučajno ne zamjeri nekoj od brojnih interesnih skupina, Žiljak je malo karakterom, a malo realitetom kulture u kojoj djeluje, oslobođen takve potrebe.

Osim što Žiljakovu prozu čini življom i bližom ljudskom iskustvu, oslobođenje se manifestira i u jetkom odnosu prema militarističkim idejama (časni veteran okićen medaljama prokazuje se kao pamfletna figura za regrutaciju novaka – od medalja se i časti, naime, nakon rata slabo jede), u krajnjem cinizmu prema kolektivističkim ideologemima i u izvrtanju  uobičajenog žanrovskog motiva ljubavnog trokuta s neodlučnim junakom/junakinjom u panseksualni orgijastički kaos daleko primjereniji hipotetskoj situaciji kraja civilizacije. Žiljak se, također, poigrava i s idejom odabranog junaka. Umjesto eshatološke figure pomazanika, Žiljakovi junaci odabrani su nerazumljivim hirom golemoga pauka, pri čemu je odabir kratkoga vijeka i uglavnom donosi bol, patnju i smrt u mukama. Unatoč hiperboličnoj situaciji dodatno potaknutoj hommagem japanskim meka i kaiđu žanrovima, "Ndanabova djeca" pripovijedaju inteligentnu i mračnu pripovijest u kojoj se odražavaju i prošlost, i sadašnjost, a dobrim dijelom i budućnost čovječanstva.

Ne forsiram usporedbu s anglosaksonskom prozom slučajno. Kako je Darko Macan odavno primijetio SF je, poput filozofije, neprekinuti dijalog autorā kroz cijelu dijakroniju pa je Žiljakova komunikacija s prethodnicima i razumljiva, i očekivana, i bez nje se malo što da pravo razumjeti. No, SF se, za razliku od filozofije, gotovo uvijek pretvara u monolog s engleskim naglaskom pa su disonantni glasovi poput Žiljakovog nužan i dobrodošao korektiv totalitarnoj hegemoniji anglosaksonske monokulture. Nije Žiljak jedini primjer disonantnog glasa žanrovske proze (malo je koji domaći autor zaista prigrlio dominantne srednjestrujaške modele), no jedan je od rijetkih autora sposobnih iz disonance, otpora i kritike napraviti čitljivu, spektakularnu prozu koja s veseljem koristi ikoničke žanrovske "besmislice", a da pri tome istovremeno ne pristaje i na ideološke besmislice. Ta dimenzija spektakularne situacije obrubljene kritičkom oštricom bitnija je no što se čini na prvi pogled. SF, jasno, nema primat u kritičkom odnosu prema svijetu i životu, ali jedno je meditirati nad Danteom i zdvajati nad grijesima čovječanstva, a drugo teleportirati se po Zemlji i mlatiti s čudovištima. U dobi kad prvi put prilazimo književnosti, ovo drugo je daleko prihvatljivije. Ako uz to ide i priča koja pokazuje više od jedne dimenzije ljudskih odnosa, tim bolje.

Žiljak je jedan od rijetkih autora sposobnih iz disonance, otpora i kritike napraviti čitljivu, spektakularnu prozu koja s veseljem koristi ikoničke žanrovske "besmislice", a da pri tome istovremeno ne pristaje i na ideološke besmislice.

Irbis Žiljak Aleksandar

"Ndanabova djeca" s jedne se strane naslanjaju na val distopijskih narativa, a s druge se nadovezuju na Žiljakove tematske preokupacije barem od "Irbisa" naovamo. "Ndanabova djeca" nisu bez slabih točaka, posebno u tretmanu "sporednih" likova, u relativno liberalnom odnosu prema pripovjednom vremenu, pomalo naprasnom uvođenju političkih makinacija i krajnje sumnjivo motiviranom pojavom kako "zlih" čudovišta tako i "dobrih" paukova (otvara li se to prostor nastavcima?), ali riječ je o sitnim nesklapnostima koje ne narušavaju ni cjelinu ni bit romana. Riječ je o zabavnoj, pametnoj prozi kakva bi se trebala naći u svačijoj ruci.

Kad smo već kod toga.

Tu i tamo bi valjalo preispitati onu staru maksimu što se prenosi s koljena na koljeno, a po kojoj se knjiga ne sudi po koricama. I dok se s one zdravorazumske strane toj maksimi nema što zamjeriti, ne bi škodilo povremeno promisliti imaju li takvi truizmi ikakvog doticaja s realitetom ekonomije knjige. Blagoglagoljivo romantičarenje od slabe je pomoći u rješavanju nekih specifičnih problema hrvatske knjige kojih se dio manifestira u „Ndanabovoj djeci“. „Ndanabova djeca“ izdana su u tristotinjak primjeraka, u tvrdo ukoričenom izdanju, po cijeni od 170 kuna po primjerku. I nije sad problem što takva cijena u startu odbija potencijalne kupce, niti što potire tradiciju iz koje tekst izrasta, koliko je problem što se pokušava naplatiti nešto što ne postoji.

Gledamo li na književnost kao na specifično kodiranu informaciju, tada je njen fizički oblik krajnje nepotreban. Gola se informacija brže, bolje i lakše prenosi digitalnim putem. S obzirom da još uvijek ustrajemo na vezi između književnosti i fetišizma, svjesni da kupac knjige ne želi samo puku informaciju već traži i dodatnu vrijednost koju digitalni artefakti ne mogu pružiti, ne čini se isuviše mudrim potpuno zanemariti estetsku dimenziju objekta.

Oprema „Ndanabove djece“, od dizajna, prijeloma, odabira fonta, kvalitete papira i sl. ni na koji način ne opravdava izraženu cijenu, pogotovo kad se ovo izdanje usporedi s nekim drugim izdanjima u istom (ili čak nižem) cjenovnom rangu. Nije tu riječ o zanatskom neznanju („Zagrebačka naklada“ u svom pozamašnom katalogu ima daleko ljepših knjiga) koliko je riječ o nemaru prema kupcu od kojega se, čini se, već u startu odustalo. Što to čini knjizi koja proizlazi iz popularne tradicije i obraća se najširoj mogućoj populaciji ne treba posebno naglašavati.

Ako je već kupac-pojedinac, zbog hirovite naravi i poslovično slabe platežne moći, zanemariv faktor, isto se ne može reći za model državnog otkupa. Model državnog otkupa u pravilu ne mari za dizajn, koliko mari za renomiranost izdavača, autora i tvrdi uvez, a kako su u slučaju „Ndanabove djece“ sva tri faktora zadovoljena, jasno je zašto se pri izradi knjige išlo linijom manjeg otpora. I dok će knjiga zahvaljujući knjižnicama prije ili kasnije pronaći put do čitatelja, ostaje otvorenim pitanje dugoročnog učinka takvog odnosa prema knjizi i kupcu. Nije ta filozofija, doduše, od jučer pa se zapravo i može reći da smo već u fazi kusanja posljedica, no sve dok država nekritički (ili lutrijski – dođe na isto) otkupljuje što god da joj se ponudi neće doći do bitnog pomaka. U uhodanom sistemu impuls za promjenom ne dolazi iznutra. Bio on uhodan ili ne, riječ je o sistemu u kojemu su i knjiga, i autor, i kupac na gubitku. Za monumentalnu, višestoljetnu strukturu hrvatske književnosti tri krajnje nebitna aktera, zar ne?

Aleksandar Žiljak

Ndanabova djeca

  • Zagrebačka naklada 08/2018.
  • 272 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789532522136
  • Cijena 170.00 kn

Roman 'Ndanabova djeca' Aleksandra Žiljaka apokaliptička je parabola koja se, koristeći popularne žanrovske obrasce, bavi društvenom, ekološkom i moralnom degradacijom čovječanstva u 21. stoljeću. Globalna epidemija smrtonosnog virusa u kratkom vremenskom roku s lica zemlje eliminira značajan postotak populacije nakon čega golema čudovišta neznanog porijekla kreću u razračunavanje s preostalim tragovima civilizacije.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –