Rade Jarak : Put na Solaris

Rade Jarak: Put na Solaris

Iza spisatelja rođenog u Dubrovniku 1968. desetak je objavljenih romanesknih ostvarenja, među kojima i SF roman "Strašni" (2009.), zbog čega bi izlazak njegova novog romana iz oblasti naučne fantastike, siguran sam, kod dijela čitalaca mogao izazvati interes. Urednik knjige Matko Sršen "Put na Solaris" najavio je kao prvi „remake“ u suvremenoj hrvatskoj književnosti (pretpostavljam da se teza odnosi na predmet obrade), istaknuvši kako je Rade Jarak na svoj način prepričao „možda najbolji SF film svih vremena“, pritom misleći na istoimenu ekranizaciju naučnofantastičnog romana "Solaris" Stanisława Lema, onu Andreja Tarkovskog tj. drugu od ukupno triju koje su mi poznate (pored prve, također sovjetskog redatelja Borisa Nirenberga i treće, holivudske adaptacije u režiji Stevena Soderbergha). Čak i ako na stranu ostavimo to što Stanisław Lem nije bio zadovoljan nijednom od triju ekranizacija (jer film Andreja Tarkovskog iz 1972. bez daljnjeg je remek-djelo), utisak je da se Jarak prihvatio zadatka na koji nije bio kadar ponuditi dovoljno uvjerljivo rješenje.

Put na Solaris Jarak Rade

Razočaranje je tim veće što prva polovica romana, ona koja sadržajno slijedi film, biva iznevjerena srljanjem u distopiju za koju teško da je moguće pronaći opravdanje. Tome je tako ne samo zbog mjestimično neuvjerljive izvedbe, već i zbog autorove sklonosti približavanju Soderberghovoj viziji Solarisa prema kojoj je poljski pisac bio osobito kritičan: ljubav kao moguće rješenje kozmičke nepoznanice s kojom se čovječanstvo decenijama bezuspješno suočavalo dramatično odudara od Lemove središnje teme – suočavanja čovjeka s novom, potpuno nepoznatom izvanzemaljskom inteligencijom, zbog čega je romanu, parafraziram, naslov "Solaris", a ne "Ljubav u svemiru". Pa ipak, tema ljubavi u Jarkovu ostvarenju nije primarni problem, koliko je to spomenuta tranzicija u ovozemaljsku distopiju koja može podsjetiti bilo na Kafkin "Proces", bilo na Orwellovu "Hiljadu devetsto osamdeset četvrtu", Huxleyjev "Vrli novi svijet" ili možda Gilliamov film "Brazil", no uz kudikamo skromniju izvedbu koja katkad graniči s infantilnošću.

Psiholog Kris priprema se za svemirsku misiju, odlazak na postaju u orbiti planeta Solaris prekrivenog oceanom koji, kao i u izvorniku, pokazuje znakove inteligencije. Prije odlaska posjećuje ujakovo imanje, sastaje se s ocem i Olegom Golemjedevom koji ga upozorava na vlastito iskustvo boravka u spomenutoj misiji. Razlog su njegova odlaska zbunjujući izvještaji trojice preostalih naučnika na postaji: psihologa Gribaryjana, mikrobiologa Stouta i fizičara Palumba. Po dolasku u postaju Kris saznaje da je Gribaryan izvršio samoubojstvo, a pretraživši datoteke na njegovu računalu otkriva da se na postaji događa neobjašnjivi fenomen materijalizacije sjećanja članova posade, čemu će posvjedočiti onda kada se pojavi Khira, bivša supruga koja si je ranije oduzela život.

Skretanje s filmskog/literarnog predloška zbiva se u trenutku kada sa Zemlje po Krisa dolazi brod, nakon kojeg ga lišavaju slobode i suočavaju s optužbama koje su u velikoj mjeri rezultat dramatičnih promjena na matičnoj planeti: od pandemije virusa do uspostave autokratske svjetske vlade. U drugoj polovici romana pratimo Krisov odnos s nekolicinom likova poput radnice Hamide i susjeda Borovića koji s događanjima na Solarisu nemaju veze, te manje sa spomenutim Stoutom čija je misija na mističnom planetu okončana nešto poslije Krisova odlaska.

Trenutak je Krisova gubitka slobode, dakle, prijelomna točka Jarkove knjige: sve što slijedi s filmskim predloškom uglavnom nije direktno povezano. To naravno ne bi bio problem da je nadgradnja izvedbeno uvjerljivija, što ovdje, nažalost, nije slučaj. Krisovo hapšenje i suđenje koje slijedi, osim što podsjeća na Kafkin "Proces" ili sudske procese Kardasijanskog carstva u "Zvjezdanim stazama", ostavlja utisak nerazrađenosti – kao da je posrijedi kroki na temelju kojeg bi valjalo kreirati potpunu sliku transformacije čovječanstva s kojom se suočava onaj koji je tokom transformacije izbivao. Njegov zastupnik Gerardo de facto ne krije nespremnost da brani nevinost svog klijenta kojem pojašnjava kako je priznanje krivice jedini način izbjegavanja drakonske kazne.

No, ono neuvjerljivije tek slijedi po Krisovu izlasku iz zatvora. Opis grada u kojem je od njegova zadnjeg boravka prošlo ukupno više od trideset godina (što zbog boravka na postaji i dilatacije vremena, što zbog odsluženja petogodišnje zatvorske kazne) ukazuje na rast siromaštva, a ono se neuvjerljivo ogleda u slikama eksterijera koje kao da su transponirane iz daleke prošlosti. Zgrade, kolibe, javni prijevoz i sve na što Kris nailazi uslijedi uglavnom besciljnih, siromaštvom uslovljenih lutanja sugeriraju dvije mogućnosti: ili je autor tako naznačio da je Krisov boravak na Solarisu iluzija, ili je došlo do nesnalaženja pri pokušaju prikazivanja rastućeg siromaštva i diktature slikama koje podsjećaju na sovjetske radničke gradove u hladnoratovsko vrijeme, obilježene bezličnim stambenim zgradama, zabranjenim zonama kretanja i posvemašnjim zagađenjem.

Osim toga, kriza energenata i virusna pandemija koji su doveli do prevrata na Zemlji teško da idu pod ruku s civilizacijom koja je naučila putovati nadsvjetlosnom brzinom. Takva me naivnost neodoljivo podsjeća na pilot epizodu Star trek: TOS naslovljenu The Cage iz 1965., u kojoj smo mogli posvjedočiti tome da međuzvjezdani brod poruke prima putem telefaksa. Zvjezdane staze ne spominjem slučajno: Kris prema Solarisu putuje brodom koji pokreće warp pogon, što je preuzeto iz terminologije Roddenberryjeve franšize. Dobra je strana tog slučaja Jarkovo razumijevanje principa warp pogona koji se temelji na iskrivljavanju prostor-vremenskog kontinuuma, a o čijoj teoretskoj izvedbi piše profesor Lawrence Krauss u popularno-znanstvenom hitu "Fizika Zvjezdanih staza" izvorno objavljenom 1995., kao i uvjerljivo pojašnjenje spomenute vremenske dilatacije.

Sirotinja koja se tako grije na drva ili mazut, kao u Krisovu slučaju, sirovinu prikupljaju u amper (kanta, op.ur) koji se istovremeno koristi i kao prijevozno sredstvo, usput odlazeći u samoposlužne kafiće i bivajući legitimirani od strane tzv. robopasa koji obavljaju policijski posao. Scena u kojoj Kris posjećuje preprodavača loživog ulja na letećem amperu teško da može proći i kao pokušaj satire, još manje kao element spekulativne fikcije. Jednako neuvjerljiv pokušaj satire, ako je o satiri riječ, nalazimo u sceni iz zatvorske bolnice, kada medicinska sestra koju uzbuđuju astronauti kani zavesti Krisa.

Nadalje, prikaz hibridnog sistema kojem čovječanstvo robuje dijelom je realiziran na već mnogo puta viđen način: navođenjem velikih natpisa/billboarda kao jednog od sredstava indoktrinacije koji u ovom slučaju slave poduzetnike čija uloga u knjizi, međutim, nije detaljnije pojašnjena. Neke od parola glase: „Sretni smo jer nemamo ništa!“, „O vama brinu privatnici!“ ili „Cijepljenje je preporuka svjetske vlade!“. Potonja parola izvjesno razotkriva motiv nelogičnog skretanja s „filozofije Solarisa“ u distopiju: posrijedi je, sasvim izvjesno, autorova potreba razračunati s fenomenima vremena u kojem živimo, a pri čemu je pitanje pandemije i cijepljenja jedno od onih na kojem se posljednjih godina diljem svijeta lome koplja.

Ne ulazeći u to sugerira li parola autorov stav prema pandemiji i vakcinaciji, ostaje čuđenje zbog čega je uopće kao polazište za takvu kritiku odabran klasik Andreja Tarkovskog koji je, kao i književni mu predložak, primarno koncentriran na ontološka pitanja božanske prirode, nepoznavanja izvanzemaljskog života i ljudske svijesti. Nešto uvjerljiviji prikaz bešćutnosti indoktrinacijskih mehanizama uočljiv je pri spomenu Centra za resocijalizaciju, institucije u koju odlaze zatvorenici po odsluženju kazne, nakon čega ih se preraspodjeljuje u djelatnosti koje su nerijetko u neskladu s njihovom stručnom spremom.

Pored navedenog, zasmetati bi mogla i neujednačena razrada likova: ta se konstatacija prije ostalih odnosi na nerealizirani Khirin potencijal. Od samosvjesnog bića koje spoznaje da nije čovjek i da ne može egzistirati izvan Solarisa ili njegove orbitalne postaje za očekivati je više od pretežno klišeiziranih izljeva ljubavi i samosažaljenja, osobito nakon što se distancira od Krisa. Arhetipski su likovi poput radnice Hamide ili susjeda Borovića trebali dočarati pomirenost žitelja Zemlje sa spomenutim novonastalim okolnostima, a od Stouta i Palumba pasionirani bi ljubitelji naučne fantastike mogli očekivati nešto više naučnog, pa i filozofičnog u dijalozima na temu Khirine (ne)ljudskosti.

Naime, po dolasku na postaju Kris uviđa da njihova zbunjujuća izvješća nisu rezultat ludila, već opservacija nastalih entiteta i nastojanja da naučno proniknu u bit njihova postojanja. To što će Palumbo kasnije anihilirati Khiru ne sugerira ludilo, već potrebu da zaštiti sebe i svoje kolege, osobito nakon što je Gribaryan izvršio suicid. Takav postupak poteže važna etička pitanja koja su u romanu praktički ostala netaknuta. Čak ni Krisovo ravnodušno prihvaćanje okončanja naučne karijere i teškog života ne djeluje uvjerljivo: vrhunski psiholog, po odsluženju zatvorske kazne degradiran u pomoćnog cvjećara, uglavnom je zaokupljen druženjem s ljudima iz neposredne blizine i teškim egzistencijalnim prilikama. Jedina je svrha njegovog povremenog lamentiranja o Solarisu, čini se, potreba za čvrstom semantičkom poveznicom između prve i druge polovice djela koju mimo toga, ni uz najbolju volju, nije moguće utvrditi.

Među referencama/aluzijama kojih u knjizi ne nedostaje (Foucault, Mishima, Borges, J. S. Bach i dr.), istaknuo bih onu na Lynchov film "The Elephant Man" iz 1981., kada Khira, uslijed Stoutovih i Palumbovih komentara kojima joj rezolutno negiraju ljudsku prirodu, uzvraća rečenicom istovjetnom onoj Josepha Merricka: „Ja sam ljudsko biće.“ Vrijednost je aluzije, naime, u poticanju na preispitivanje recepcije čovjeka/ljudskosti podložne promjenama. Nije teško zamisliti, čak i bez prethodnog gledanja Lynchova filma, ljude devetnaestog stoljeća kojima spomenuta Merrickova rečenica zvuči tautološki, pa i prijeteće. Uostalom, antropologija tog doba u velikoj je mjeri počivala na rasističkom stereotipu (o čemu primjerice piše Sven Lindqvist u knjizi "Istrijebiti svu gamad" iz 1992.), a nekritička implementacija darvinizma dovela je do zastranjenja poput eugeničkih pokreta koji su utjecali na genocidnu prirodu nacističke ideologije (od programa T4 do holokausta).

O tome čini li nužno te isključivo biologija čovjeka čovjekom mnogima je i danas pretenciozno ili čak uvredljivo raspravljati (naročito konzervativnoj većini), no naučna fantastika pruža nam priliku postavljati pitanja tako da kao povratnu informaciju ne dobijemo podsmijeh. Utoliko je šteta što Khirina reakcija nije potaknula raspravu koja bi imala potencijal prometnuti se u možda i ključni trenutak ovog, naposljetku, skromnog ostvarenja. 

Rade Jarak

Put na Solaris

• Jesenski i Turk 07/2023.
• 192 str., meki uvez
• ISBN 9789533810096

Prepričavši na svoj način možda najbolji SF film svih vremena ('Solaris' Andreja Tarkovskog, koji je snimljen prema istoimenom remek-djelu Stanislawa Lema), romanom 'Put na Solaris' Rade Jarak je stvorio prvi remake u suvremenoj hrvatskoj književnosti. (Matko Sršen)