Boris i Arkadij Strugacki : Ponedjeljak počinje u subotu
„Na Odjelu vječne mladosti nakon duge i neizlječive bolesti umro je model besmrtnog čovjeka.“
Izdavačka kuća Hangar 7 još jednom je dokazala svoju neobično snažnu propulzivnost izvukavši iz okrilja širokih skuta žanrovske književnosti roman "Ponedjeljak počinje u subotu" braće Strugacki i umetnuvši ga na policu biblioteke Arakis koja broji već deset naslova manje ili više poznatih djela znanstvenofantastične književnosti. Međutim, mislim da su Arkadij i Boris Strugacki svima poznatiji kao pisci jednog drugog romana, "Пикник на обочине" u izvorniku ili "Izlet pored puta" (Zagrebačka naklada, 2021., u prijevodu Žarka Milenića), po čijem je predlošku Tarkovski režirao svoju meditaciju "Stalker", a po kojoj su poslije iz ukrajinskog GSC Game Worlda razvili video igru S.T.A.L.K.E.R.: Shadow of Chernobyl. U toj seriji naknadnih prijevoda u drugi medijski kontekst "Izlet pored puta" izgubio je štošta od originalne strukture, ali mu je posred čela udaren pečat kulturne prijemčivosti čiji je nosivi stub zapravo ideja fantastičnog mjesta koje odlikuje misteriozna uzročnost, a koja u sebi čuva obećanje svemogućnosti.
Takav locus omnipotens, imena Zona, privlači kulturne obrade možda i zbog neke drevne jeke koju izaziva, jeke obećanja o blaženstvu ispunjenih želja. To je ono što generalno odvaja djela braće Strugacki od uvjetno rečeno zaborava u okviru nišne recepcije po ključu žanrovske, znanstvenofantastične književnosti.
Ponedjeljak počinje u subotu
Uzmemo li obzir tu premisu "Ponedjeljak počinje u subotu" krasi ista odlika. Protagonist Saša Privalov, programer iz Lenjingrada, na putu je prema dalekom sjeveru Rusije. Negdje blizu izmišljenog sela Solovec pristaje povesti sa sobom dvojicu muškaraca koji ga potom, zbog potrebe za programerima, pozovu da radi s njima u lokalnom znanstvenom institutu. Ispostavi se da se radi o Istraživačkom institutu za bahorničarenje, auguriranje i škapoljarenje (pohvale Žarku Miletiću na prijevodu, zvuči odlično…doduše trebalo bi ga osobno kontaktirati za objašnjenje bahorničarenja i škapoljarenja, ako ga ima). Iz navedenog imena je jasno da se ovdje radi o mekoj, da ne može mekšoj znanstvenoj fantastici koja je tematski orijentirana prema pitanjima iz provenijencije humanističkih znanosti. Time se zapravo napisano otvara prema širem čitateljstvu, nespremnom možda toliko na rigoroznu znanstvenu punktualnost i metodu, koliko na grozničavi san u kojem se nađe Privalov. Privalov se tijekom boravka na institutu upoznaje s načinom rada brojnih odjela, što je dinamički prikazano u obliku svojevrsne struje svijesti provučene kroz filter pripovjedača koji ne introspektira toliko koliko ekstrospektira, gleda zapravo pred sobom struju svijesti jednog znanstvenog instituta koji je predstavljen kao ustanova kaotične strukture u kojoj je istraživački aspekt u najmanju ruku neobuzdan.
Stoga se tu, na repertoaru znanstvenog kurioziteta nalaze broje figure i motivi iz narodnih bajki, mitova i legendi poput Babe Jage, Košćeja Besmrtnog, zmaja, vampira, Merlina, džinova, hekatonhira i sklepanih božanskih osoba (Savaot Baalovič Odin) te osnovne metafizičke enigme, poput mogućnosti apsolutnog znanja, vječne mladosti ili smisla života općenito. Svaki od navedenih specifikuma conditio humana ima na institutu sebi dodijeljen odjel koji u toku djela izvodi najčudnije moguće zaključke. Proizlazi da su braća Strugacki institut kao zonu tj. locus omnipotens zamislili u obliku čudnog amalgama znanosti i magije, čarobnjaštva i znanstvene metode. Zapravo bi bilo točnije reći da je nasilno stvoreni košmar u kojem se ne zna tko pije, a tko plaća, u svojoj srži u funkciji subverzivnoj, tonalno naglašeno satiričkoj prema uvriježenom načinu rada znanstvenih instituta.
O tome svjedoči i podnaslov romana, Bajka za mlade znanstvene radnike, u kojem se razotkriva i uputa za idealnog čitatelja, ali i temeljni stav prema znanosti uopće. Kritička usmjerenost prema jednoličnoj i neobazrivoj kreativnosti znanstvenog uma iz čije perspektive granice morala, pa čak i utilitarnosti bivaju toliko zamućene da se nekakav osjećaj napretka i smjera jednostavno gubi u besmislenoj birokraciji koja brodi pod slaboumno optimističkom krilaticom: sve ide, primjećuje se na svakom koraku ovog romana. Primjerice, možda je i najviše izražena u epizodi opisa eksperimenta kojeg provodi Vibegalo, a koji se tiče stvaranja modela idealnog, savršenog čovjeka. Vibegalo tek provodeći eksperiment, čija je hipoteza beskrajno komična, uviđa da je njegov idealni čovjek ustvari idealni konzument bez duhovnog potencijala koji je neprestanom konzumacijom spreman i u mogućnosti ispuniti svoju rupičastu željnu narav, svojstvenu zaista ljudima, ali konzumacijom apsolutno svega jer čovjek to i jest, biće koje uvijek i neutaživo želi sve. Time na kraju u opasnost dovodi čitav svijet: "Zamišljao sam ogromna otvorena usta u koja se, bačeni magičnom snagom, slijevaju životinje, ljudi, gradovi, kontinenti, planeti i sunca…" (156).
"Znanost u pravom smislu ovdje nije obezvrijeđena ili minorizirana u usporedbi s ostalim jednako plemenitim ljudskim nastojanjima nego je spuštena u istu ravan s laiku mnogo bližim magijskim tipom mišljenja koje odlikuje, usudio bih se reći rječnikom Luciena Lévyja-Brühla, participation mystique, prema kojem se subjekt jednostavno identitetski ne može odvojiti od kolektivnog simboličkog života. Radi se o instinktivnom principu projekcije na objekte koji tako reći u sebi čuvaju dijelove čovjekova identiteta čineći ništavnima tvrda razgraničenja između naravnog i nadnaravnog, kao i između pojava i stvari. Takav tip kolektivnog odnosa, u kojem se individualnost praktično nikada ne disocira u potpunosti, čini se svjetlosnim godinama daleko od sustavne diferencijacije pojava i opredmećenja svijeta svojstvenog znanstvenim disciplinama.
Slično se stvari odvijaju i na institutu, kao u nekakvom nezaustavljivom bunilu isprepliću se mitski, književni i znanstveni motivi, jedni s drugima vezani osobama ekscentričnih čarobnjaka koji su zapravo znanstvenici i znanstvenika koji su čarobnjaci: "Činjenica je da najzanimljiviji i najelegantniji znanstveni rezultati često imaju svojstvo da se neupućenima doimaju zamućeni i turobno neshvatljivi. Ljudi koji su daleko od znanosti u naše vrijeme očekuju od nje čudo i samo čudo i praktički ne mogu razlikovati pravo znanstveno čudo od trika ili nekakvog intelektualnog salto-mortalea. (…) ali to oduševljava najugledniju javnost koja nema pojma u kojoj je mjeri znanost utkala i pobrkala pojmove bajke i stvarnosti." (162). Zbrka i nered osnovne su karakteristike romanesknog svijeta braće Strugacki koji su u nekoj mjeri uzrokovani i postupnim distanciranjem znanstvenika od svijeta. Ali takvu je sudbinu doživjela i filozofija. Neće proći mnogo do trenutka kada će znanost biti vrednovana gotovo isključivo po stupnju gole praktičnosti svojih zaključaka.
Roman je preplavljen anakronom komikom koja suvremenog čitatelja neće natjerati da se baš previja od smijeha. Pretpostavljam da je tomu tako zbog mnogobrojnih aluzija na onodobni socijalistički svijet Sovjetskog Saveza (1964-65) jer inače ne znam kako bih objasnio stalno svoje češkanje po glavi, sigurno ne svjesnim afinitetom autora prema nadrealističkom načinu pisanja. "Ponedjeljak" se nama ipak nadaje prvenstveno kao nadrealistička noćna mora s natruhama dobrog i britkog humora i važnih pitanja koja postavljaju filozofski nadareni pisci koji se ne libe metafikcionalno udariti i po vlastitom zanatu, primjerice u komičnoj epizodi Privalovljeva putovanja kroz futurističke svjetove znanstvenofantastične književnosti.
Međutim, mnoge dobre, čak i izvrsne polemičke točke koje otvara tekst ugušene su prekobrojnim besmislicama (čitaj mogućim aluzijama na specifični kulturno-povijesni kontekst) dok je narativni aspekt tj. aspekt priče sveden na funkcionalni minimum. Radnja je praktički zatvorena u prostornu zonu u kojoj se sve odvija pomaknutom logikom i već s početka udara u neprobojan zid ustajalosti. Čak i spomenuta epizoda Privalovljeva putovanja kroz vrijeme, ali kroz vrijeme futurističkih književnih svjetova, smiješna do bola (likovi se pojavljuju poluodjeveni zbog parcijalnih opisa njihovih autora), nekako uza sav svoj potencijal ostaje visjeti kao fusnota u kakvom idejnom katalogu.
Zbog rastrzanosti, skokovitosti i hiperbrze dinamike nizanja motiva stječe se dojam kao da je tekst pisalo više ljudi (!). Dvostruka misaonost možda je ovaj roman i učinila prerazvedenim za uobičajeno pozornog čitatelja, koji ipak u većini slučajeva nije dvoglav. Negdje sam pročitao da je "Ponedjeljak počinje u subotu" bio najčitanije djelo braće Strugacki u bivšem Sovjetskom Savezu, tu bi se možda pronašao odgovor na to jesu li prekobrojne besmislice zapravo zakrabuljene aluzije na onodobna zbivanja, no kako bilo, već će netko upućeniji u ondašnje prilike, potencijalno dvoglav, dati konačan odgovor i usput se možda dobro nasmijati. Također sam u nekoj najavi naišao na usporedbu s "Harryjem Potterom", što je zločinačka dezinformacija, jeftini pokušaj približavanja djela sažvakanog zubima vremena senzibilitetu prosječnog suvremenog čitatelja.
Ponedjeljak počinje u subotu : Bajka za mlade znanstvene radnike
- Prijevod: Žarko Milenić
- Hangar 7 10/2022.
- 272 str., meki uvez
- ISBN 9789538408236
Iza kulisa tajnoga sovjetskog instituta za bahorničarenje, auguriranje i škapoljarenje. 'Ponedjeljak počinje u subotu' prvi je puta objavljen 1964. godine i bio je najpopularniji roman braće Strugacki u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Kao kod Gogolja ili Kafke, u središtu je djela priroda institucije – u ovom slučaju one koja je posvećena otkrivanju i usavršavanju ljudske sreće…