Za Bodardičine protagoniste na prvom je mjestu odgovornost prema obitelji, potom prema caru, a sebstvo je gurnuto u prikrajak, možda nezadovoljno no pacificirano nekom od stotina dostupnih distrakcija. Bodard svoj svemir ne piše kao anti-utopiju, niti se išta od spomenutog nameće kao primarna tema. Svijet je dan i u njemu se može samo egzistirati na rođenjem ili zaslugama dodijeljenom mjestu.

Jedna anegdota... kada je izašao drugi nastavak Jacksonovog Hobbita, ekipa je hrlila u knjižare i tražila i književni nastavak. 'Oprostite, trebao/la bi drugi dio Hobbita.', na što bi dobar prodavač pojasnio o čemu je riječ. Danas, bojim se da kada bi netko došao s takvim upitom u knjižaru, prodavač bi pogledao u kompjutor i rekao da imaju samo prvi dio.

SF se gotovo uvijek pretvara u monolog s engleskim naglaskom pa su disonantni glasovi poput Žiljakovog nužan i dobrodošao korektiv totalitarnoj hegemoniji anglosaksonske monokulture. Žiljak je jedan od rijetkih autora sposobnih iz disonance, otpora i kritike napraviti čitljivu, spektakularnu prozu koja s veseljem koristi ikoničke žanrovske 'besmislice', a da pri tome istovremeno ne pristaje i na ideološke...