Aliette de Bodard : Kuća Jaguara, u sjeni
Kuća Jaguara, u sjeni
Dobro je, pretpostavljam, biti na mukama pri planiranju književnokritičkog teksta. Ne događa se baš često da zbirka priča otvori toliko mogućnosti za komentar ili analizu, od kojih se svaka čini jednako vrijednom i jednako nužnom za razumijevanje konteksta iz kojega dolazi i unutar kojega progovara. Problem se javlja negdje pred kraj, kod sinteze tangencijalnih misli, kad odjednom postaje očito kako se malo koja od otvorenih tema izravno tiče književnog teksta pa se čini kako "Kuća Jaguara, u sjeni" Aliette de Bodard ni nije ništa drugo doli amalgam raznolikih reakcija na suvremeno spekulativno pismo koji, povremeno, nalikuje pričama.
Nije to sasvim pošteno čitanje "Kuće Jaguara, u sjeni". Veći dio okupljenih priča ima i glavu, i rep, i sve ono između što nas nuka okretanju stranica, dio njh i nadilazi okvire sezonskih priloga žanrovskim časopisima, a dio njih – ovako na hrpi – otkriva relativno siromaštvo i redundantnost de Bodardičinih tema. Zbirci, doduše, ne pomažu ni tri prevoditelja zbog čega je de Bodardičin glas pomalo neujednačen, no sve to skupa ne čini ovu prozu ništa manje zanimljivom. U navali bezličnog SF-a, "Kuća Jaguara" barem ima nekakav identitet, nekakav sadržaj izvan okvira žanrovskog manirizma. Krenimo, ipak, redom. Od konteksta. Do priča ćemo prije ili kasnije doći.
Preletite li kroz esejističke tekstove o žanru, napisane u posljednjih nekoliko godina i mahom objavljivane po internetskim časopisima, otkrit ćete kako je suvremeni anglosaksonski diskurs ispunjen "manjinskim glasovima" kojih do pred koje desetljeće nije bilo ni za čuti (kao i svugdje i ovdje, jasno, vrijedi ideološko ušančivanje pa se tip tekstova uvelike mijenja ovisno o tipu časopisa – teško ćete na Dežulovićevu kolumnu naletjeti u "Hrvatskom slovu", a još teže na Silvanu Oruč Ivoš u "Novostima"). Daleko od toga da nisu postojali, kako u pismu tako i u životu, no od pukog postojanja do prava na glas trebale su proći godine borbe. U momentu kad su ikonografiju borbe preuzele popularne franšize u korporativnom vlasništvu, pruživši potisnutim glasovima osim deklarativne podrške i daleko veću vidljivost od underground časopisa, opskurnog fan-fictiona i starih, nikad reprintanih romana čija je naklada već u startu bila mizerna, ostatak se zajednice digao na noge (te na njima još uvijek stoji) smatrajući to nasilnim oskvrnućem svetih tekstova popularne kulture. I dok je taj otpor prema promjenama u popularnim franšizama još donekle i razumljiv, u najmanju ruku zbog krajnje nespretnosti i manjka svakojakog stila pri korporativnoj transformaciji etabliranih univerzuma, dio se nezadovoljstva prelio i na manje eksponirana područja poput književnosti, gdje se odjednom počeo tražiti povratak fiktivnim korijenima i klasičnim žanrovskim modalitetima u kojima ne bi bilo neželjenih iznenađenja po pitanju nekih nebitnih sitnica poput roda, politike, identiteta, ideje junaka i odnosa između junaka i svijeta.
Književnost u svom pragmatičkom liku izdavača, urednika i nagradnih odbora je, dakako, odlučila ignorirati te zahtjeve smatrajući kako su svekolika transformacija diskursa i promjena kritičkog fokusa i više nego dobrodošli, pri čemu im je kvaliteta ponuđenih tekstova nekad davala za pravo, a nekad i ne. Jednom kad se iživilo u jeziku avanture i misterije, spekulativno se pismo gotovo uvijek odlučivalo na nekakav iskorak, razbijajući okove jezika, dopuštenoga, ukusnoga i poznatoga pa se zahtjev za vraćanjem tradiciji činio kao zakašnjela, zbunjena reakcija na činjenicu da svijet možda i nema neke velike veze sa sigurnim, prepoznatljivim i odredljivim svijetom djetinjstva. Taj posljednji iskorak iz poznatog, strukturiranog svijeta s jasnom klasnom, rasnom, rodnom i političkom hijerarhijom označio je prijelaz u svijet odraslih, a "dosadni" svijet odraslih pripadao je nekoj drugoj književnosti, s kojom tradicija šarenog pulpa u načelu nije imala nikakve veze. No, ispostavilo se kako ni djetinjstvo nije monolitno i kako bjelačko djetinjstvo iz uređenih velegradskih predgrađa možda i nema previše dodirnih točaka s djetinjstvima nekih drugih protagonista američkog društva.
Suživot je, izgleda bio moguć, sve dok je manjinska strana držala jezik za gubicom. U momentu kad se pojavila kritična masa žlabravijih, dodatno potaknuta novim metodama diseminacije teksta, mira više nije mogo biti. Iskustvo te suvremene borbe za pravo na jezik, diskurs i reprezentaciju de Bodard je rekreirala u paradigmatskoj priči "Uranjanje", izvorno objavljenoj u internetskom časopisu "Clarkseworld" 2012. godine. U priči je problem, jasno, izmješten u fiktivni univerzum i prikazan kao varijacija na temu ovisnosti o tehnologiji, no glavna se misao ipak bavi podijeljenim društvima, samoprijezirom, kulturnom aproprijacijom i – u priči doslovnim – potpunim uranjanjem u diskurs Drugoga uz neminovan gubitak vlastitog, kako kulturnog, tako i pojedinačnog identiteta. "Uranjanje" između ostaloga pripovijeda o internaliziranim mehanizmima samoobmane, o želji za pripadanjem zajednici koja pripadnost mjeri stupnjem pokoravanja jezičnim i kulturnim praksama, kao i o pokušaju otpora koji, kao i uvijek, dolazi slučajno, iz kombinacije plebejskog nezadovoljstva i inženjerske potrebe za dekonstrukcijom alata dominacije. Alat je potrebno razumjeti, dekonstruirati i potom ga napraviti iznova, s pokojom dodanom funkcijom koja izvornim tvorcima nije ni bila na umu.
Na neznatnom broju stranica "Uranjanje" uratko sažima cjelokupnu povijest SF-a iz manjinske perspktive u kojoj je junačka priča judeo-kršćanskih korijena funkcionirala kao dominantni alat kulturne hegemonije koji je efektivno brisao sva liminalna i nestandardna iskustva. Zauzimanjem prostora priče, razumijevanjem razvoja književnosti i uloge marketinga u standardizaciji dominantnih obrazaca, pisci poput Aliette de Bodard počeli su s ispisivanjem vlastite povijesti u jeziku Drugoga. Na tome im spekulativna fikcija može biti samo zahvalna.
Uvodeći čitatelja-namjernika u svijet Aliette de Bodard, urednica zbirke Milena Benini ističe space-operu kao ključnu žanrovsku odrednicu iz koje valja promatrati sve ponuđeno. U „Kući Jaguara“ doista ima i svemira i operetnih elemenata, ima i međuzvjezdanih putovanja kao i jedva pojmljivih dimenzija kojima se kreću organsko-tehnološki hibridi na čijoj bi porođajnoj visceralnosti pozavidio i Jodorowsky; ima tu i multiplanetarnih imperija, careva i carskih vojski, inženjera, zgubidana, avanturista i kojekakvih čudaka okoćenih po hodnicima zabitih svemirskih postaja. No, u svemirskoj operi iz tipkovnice Aliette de Bodard vrlo primjetno nema nekih ključnih elemenata koji su desetljećima harali tim žanrom. I dobro je da ih nema. Grandiozne geste svemirskh haračenja, samorazumljiva potčinjavanja raznorodnog vanzemaljskog življa i avanturistički zov beskonačne kolonizacije ustupili su mjesto introspektivnim rečenicama o obitelji, pretcima, dužnosti prema sebi i drugima, o porodu i majčinstvu, o životima likova u sjeni svemirskih avantura, o prašinarima bez sudbine i novca kojima bi kupili mjesto na nekom od međuzvjezdanih brodova koji vode negdje drugdje, na zeleniju livadu. Ili šest metara ispod zemlje, kako kad. De Bodardičnin svijet ustrojen je na kinesko-vijetnamskim tradicijama pa se čita uz bok suvremenim nagrađivanim autorima poput Kena Liua i Liu Cixina koji su svojedobno pobrali hvalospjeve američke žanrovske kritike i koji, malo pomalo, odmiču "Kinu" od klasične ikonografije borilačkih vještina, Hong-Konga i mistične civilizacije izgrađene na izgubljenim i egzotičnim znanjima.
"Kuća Jaguara, u sjeni" na jednom mjestu okuplja priče objavljivane uzduž i poprijeko interneta, različitih tematika, ali zajedničkog univerzuma. Kako nije riječ o romanu, tako se konture zajedničkog univerzuma tek naziru kroz dijaloge, djela i sporadična objašjnjenja likova iz priča (odatle i spomenuta redundantnost, nalik onoj iz starih novinskih stripova okupljenih unutar jednog izdanja). Od priče do priče svijet Xuya se mijenja i produbljuje. U početku tek natuknuto društveno uređenje dobiva konkretnije obrise, a umobrodovi, ispočetka tek jedna od onih začudnih ideja znanstvene fantastike, postaju ključne figure većeg dijela priča i cijelog univerzuma. Priče Aliette de Bodard, smještene u daleku i Drugačiju budućnost, određenu i prožetu tehnologijom neobično nalik magiji (po onoj staroj Clarkeovoj krilatici), bave se pomalo očekivanim temama, kako već predstoji svemiru s višestoljetnim živim bićima, dominacijom carskog dvora i kvocavim pretcima koje ni fizička smrt ne može ušutkati. Veći dio de Bodardičinih priča, svemiru i svemirskim brodovima unatoč, koketira s fantastikom, a kulisama unatoč, fokus je uvijek na ljudskom iskustvu ili promišljanju iskustva entiteta nalik ljudima.
Dok je s jedne strane pogoni veselje izgradnje začudnog svemira, s druge je strane pogoni pitanje o tome kako bi izgledao život ljudi formiranih pod feudalnim kineskim dvorom preslikanim u kontekst međuplanetarne civilizacije. Od carskih ispita (o povijesnom razvoju istih piše, recimo, Ken Liu u svojoj, trenutno nezavršenoj trilogiji The Dandelion Dynasty), do nabujale birokracije, od oltara pretcima i krajnje kodificiranog javnog diskursa do neprestanih sukoba centra i perifernih pokrajina. S jedne je strane iz ponuđenih priča moguće iščitati kritiku tehnološkog optimizma pri čemu se tehnologija pokazuje fundamentalno nebitnom za ljudsko stanje, no upravo u kontekstu vijetnamsko-kineske ideološke pozadine "Kuća Jaguara, u sjeni" pokazuje se rasadištem zabrinjavajuće konzervativnih ideja o obitelji, društvu, hijerarhiji i ulozi pojedinca u zamršenoj društveno-povijesnoj tapiseriji Xuya svemira. Nije tu riječ o formalnoj žanrovskoj konzervativnosti, niti o konzervativnosti kršćansko-patrijarhalnog tipa, niti o kakvom reakcionarnom manifestu zakrabuljenom u operetni teatar dubokog svemira i daleke budućnosti već je tu riječ o gotovo nihilističkom mirenju sa danim stanjem. Svaka priča održava zatečeni status quo, a svaki se Bodardičin protagonist s ma koliko mizernim revolucionarim sklonostima prije ili kasnije dovede u red, bilo uvidom u "širu sliku" bilo svojevoljnim potčinjavanjem pravorijeku zajednice.
Od početka je jasno kako priče iz "Kuće Jaguara" ne slijede aglosaksonsko-starogrčku tradiciju drčnoga pojedinca gonjenog nespoznatljivim i u krajnjoj konzekvenci tragičnim hubrisom, već odabiru relativno pasivnu egzistenciju gledanja vlastitog posla, sve dok carsko oko ili događaj van njihove kontrole ne odluči drugačije. Za Bodardičine protagoniste na prvom je mjestu odgovornost prema obitelji, potom prema caru, a sebstvo je gurnuto u prikrajak, možda nezadovoljno no pacificirano nekom od stotina dostupnih distrakcija. Bodard svoj svemir ne piše kao anti-utopiju, niti se išta od spomenutog nameće kao primarna tema (osim možda u jednoj ili dvije priče). Svijet je dan i u njemu se može samo egzistirati na rođenjem ili zaslugama dodijeljenom mjestu. Možda to nije priča kakvu smo navikli slušati, niti priča koju bi htjeli, no priča je to koju Bodard odlučuje ispričati. Jedino što ista baš i ne odgovara povijesnom iskustvu i što pasivno predavanje društveno-povijesnim silnicama već dugo nije u repertoaru onoga što smatramo dobrim SF-om.
Kako bilo, priče iz "Kuće Jaguara, u sjeni", vrijedne su pozornosti. Ako ni zbog čega, a ono zbog promjene ritma i razbijanja ustaljenih obrazaca mišljenja o budućnosti. Možda "Kuća Jaguara" i ima problem, dva ili tri, no banalnost svakako nije jedan od njih. U moru koječega i to je slamka za koju se može uhvatiti.
Kuća Jaguara, u sjeni : i druge priče iz Xuya svemira
- Prijevod: Igor Rendić, Milena Benini, Marko Fančović
- Hangar 7 10/2018.
- 475 str., meki uvez
- ISBN 9789538048500
Jedinstvena u svijetu, zbirka priča 'Kuća Jaguara, u sjeni i druge priče iz Xuya svemira' sadrži 11 nagrađivanih novela i priča autorice Aliette de Bodard koje spadaju u podžanr space opere. Iznimno žanrovski domišljate, priče i novele iz Xuya svemira zalaze u duboke svemire u kojima se prostor i vrijeme ponašaju neobično.