Hertha Pauli : Pukotina vremena prolazi kroz moje srce
Zahvaljujući upravo objavljenoj knjizi, prijevodu memoarskih zapisa austrijske književnice Herthe Pauli (1906. – 1973.) – knjigu je preveo Igor Crnković, a objavio zagrebački nakladnik Leykam International, domaće čitateljstvo ima prvu prigodu upoznati se s djelom ove značajne europske književnice, koja je znatan dio svoga života djelovala i u SAD-u. Objava knjige memoarskih zapisa Herthe Pauli zacijelo je najvažniji književno intelektualni događaj početka ove godine u Hrvatskoj.
Pukotina vremena prolazi kroz moje srce
Ovdje se ona bavi svojim ključnim životnim razdobljem, ali i razdobljem ključnim za evropsku i svjetsku povijest – događajima uoči, i neposrednim početkom Drugog svjetskog rata, periodom od proljeća 1938., kada je Austriji oduzeta mogućnost da se referendumom odluči za ili protiv Hitlerove vlasti. Tada je austrijski savezni kancelar uhićen, a u njegovu kabinetu preko noći zasjeo SS, odnosno Gestapo, nakon što se je austrijska vojska povukla bez otpora. Potom, ova sjećanja živo, literarno aktualizirano bilježe sve što je uslijedilo u životima spisateljice i njenih bliskih prijatelja, kolega, pisaca, urednika, novinara, publicista i slično – a to je bila prinuda egzila, u cilju spašavanja žive glave, preko Švicarske u Francusku, odakle su neki od njih uspjeli početkom rujna 1940. brodom prebjeći u SAD.
Ova knjiga fokusom na osobno, čak i veoma intimno iskustvo, bistri, daje još jedan dubok i jasan uvid na mračan period ljudske povijesti, o kojemu se svakako već puno zna, no ne i iz ovog i ovakvog rakursa, ne iz ovog, po mnogo toga specifičnog, jedinstvenog iskustva književnice koja je, prema Ninberškim rasnim zakonima, bila smatrana polužidovkom .
Jer, kao što naslovom knjige kaže ova iznimna autorica, citirajući, ne slučajno, velikog njemačkog pjesnika Heinricha Heinea, koji je zbog svojih revolucionarnih ideja bio prinuđen zauvijek napustiti Njemačku, 1831., i otići u egzil u Pariz, – „Pukotina vremena prolazi kroz moje srce“. I uistinu, i na žalost, pukotina vremena prošla je kroz njeno srce – i kroz srca mnogih koje je poznavala, ne jednom, nego mnogo puta – svakoga puta kada je ta pukotina proizvela nasilan i okrutan rastanak, najčešće doživotan, od onih koje je voljela, ili tek poznavala – poput, primjerice, mnogih židovskih obitelji iz njenog susjedstva, koje su dolaskom fašista na vlast u Austriji završili – i to zauvijek, bez povratka, u nekom od koncentracionih logora Evrope.
Pa premda je ove svoje memoarske zapise, literarizirana sjećanja na nekoliko, bez daljnjega, zacijelo najburnijih godina svoga života, Hertha Pauli pisala trideset godina nakon što je svjedočila tragičnome padu, okupaciji evropskih država bestijalnim, krvavim mlinom fašizma, napisala ih je bez trunke samosažaljenja i jada, ožalošćene nemoći i tuge kakva neminovno proizlazi iz perspektive gubitka i položaja žrtve, već dapače – onom mladenačkom iskričavosti i slobodom, neovisnosti duha i nepretencioznom lucidnosti kakva je karakterizirala nju i njeno intelektualno, umjetničko društvo s kojim se je okupljala po bečkim kavanama, odlazila na kazališne premijere…
Tako i u slučaju ovog faktografski usmjerenog štiva, obogaćenog literarnim iskazom, koji ga uspješno nadrasta u cilju dohvaćanja više, literarne istinitosti (kako to zapaža Karl Markus Gauss, u svom odličnom pogovoru knjizi) ponovno svjedočimo činjenici kako je stil ono krucijalno, čime se dohvaća izuzetnost jednog dobro obavljenog, prvenstveno književnog posla. Dojam je, čitajući ovu knjigu Herthe Pauli, da je stil njena pisanja sretno usklađen s njenim vlastitim duhom, odnosno da ga na jedan, kao s dvogledom promatran način, precizno odražava.
Taj duh doživljavam kao nevjerojatno otvoren i slobodouman, hrabar i vrckav, inteligentan, prodoran, poduzetan, snalažljiv, odvažan, zaštitnički, požrtvovan, ali i ranjivo okrhnut, koji čuva svoj sentiment – onu pukotinu u srcu koju nesmotreno proizvode svi grubi povijesni, i potom – tom silom više nužde posljedično proizvedeni intimni događaji.
Tu pukotinu u srcu neprekidno osjećamo, potajno prisutnu, u podtekstu ove knjige, koja bi se čak, s obzirom na cijelu podzemnu komponentu priče koja se odvija u životu spisateljice, publicistkinje, književne urednice i glumice Herthe Pauli, kćeri praškog liječnika i sveučilišnog profesora i bečke pacifističke novinarke i aktivistice za ženska prava, kao i sestre sveučilišnog profesora i fizičara, koji je 1945. godine primio Nobelovu nagradu za fiziku, mogla jednim dijelom nazvati i ljubavnom.
Ljudske slabosti čine se neznatnima i smiješnima, često karikaturalnima i nevrijednima osude naspram zla koje ih sve stavlja u istovjetni položaj bespomoćnih miševa uhvaćenih u klopku, koji, unatoč tome, ustrajno pokušavaju pronaći način da iz te klopke pobjegnu…
Hertha Pauli bila je živahna i vedra, optimistična mlada osoba tih kasnih tridesetih, odnosno početkom četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, koja se je kretala u značajnim umjetničkim krugovima svoje – tada kulturno važne sredine, ali i šire (jedno je vrijeme, do dolaska nacista na vlast u Njemačkoj, živjela i djelovala kao glumica u Berlinu, angažirana kod jednog od u to vrijeme istaknutog po svojoj inovativnosti kazališnog redatelja, Maxa Reunhardta). Utoliko je ovo njeno svjedočenje dodatno važnije, i interesantnije za čitatelje, jer je krug njenih bliskih prijatelja obuhvaćao autore poput pisaca Ödön von Horvátha, Josepha Rotha, Leonharda Franka, njemačkog pjesnika Waltera Mehringa koji je još 1934. godine došao u Beč i ondje ostao, a koji je zbog svoga pisanja bio na samom vrhu Goebbelsovog popisa za oduzimanje njemačkog državljanstva („što ga je ispunjavalo ponosom“, primijetiti će H. Pauli)...
Imena kao što su – u to doba veoma cijenjeni Alma Mahler i Franz Werfel, Thomas ili Heinrich Mann, kao i imena brojnih važnih, europskih i američkih novinara, javnih djelatnika, visokih političkih dužnosnika, kao što je primjerice bio njen bliski suradnik i suosnivač njene književne agencije, „Austrijskog dopisništva“, dr. Carl Frucht, nakon rata voditelj odnosa s javnošću UN-ove Svjetske zdravstvene organizacije u New Delhiju, činila su okvir životnih kretanja i svakodnevice Herthe Pauli, i naročito u ovako izvanrednim okolnostima koje su je zadesile i prinudile na egzil. No u njenoj optici, čitanju tih imena, nema nikakva premaza lažnim sjajem kakvog vole pridodati oči željne trijumfa i slave, kratkoročne žudnje bagatelnih zadovoljstava kakva bi si željeli priuštiti oni, čija shvaćanja nisu kadra probiti površinsku, primamljivu i lažnu liniju života.
Dapače, Hertha Pauli imala je taj dar, a i životno iskustvo dalo je svoj obol tome, da ljude vidi u njihovom krajnje ljudskome obličju – podložne onom urušavanju koje čovjeku prijeti prvenstveno iz njega samoga, bez katastrofalnih povijesnih okolnosti kakvima su njeni kamaradi tada bili okruženi. Ljudske slabosti čine se neznatnima i smiješnima, često karikaturalnima i nevrijednima osude – barem je tako kada ih njeno pero tek ovlaš primjećuje – naspram zla koje ih sve stavlja u istovjetni položaj bespomoćnih miševa uhvaćenih u klopku, koji, unatoč tome, ustrajno pokušavaju pronaći način da iz te klopke pobjegnu… Naročito ta situacija vrijedi u fazi kada su već bili – držeći se hrabro jedni za druge, i potpomažući se – za današnja shvaćanja pojma „prijateljstva“ nevjerojatnom brižnošću i solidarnošću, stiješnjeni u Marseilleu, na jugu Francuske, koji još jedini nije bio pod okupacijom, niti razoren bombardiranjem Wehrmachta, a gdje su iščekivali spasonosne vize i brod za bijeg preko Atlantika…
Herthi Pauli i takve očajničke i bezizlazne situacije uspijeva zaodjenuti u humornu i apsurdnu notu, pa najtužniji i najtjeskobniji dio knjige odlazi na prikaz, sjećanje na gubitak intimnog prijatelja i srodnika, velikog evropskog pisca i dramatičara Ödön von Horvátha, tada slavnog, koji je nju i njene prebjegle prijatelje došao iz Amsterdama na nekoliko dana posjetiti u Pariz. Taj će posjet Parizu za njega uistinu biti prekretnički, upravo kako mu je nekoliko dana ranije protumačila proročica iz Amsterdama, sugeriravši mu da će posjet „gradu svjetlosti“ iz korijena promijeniti njegov život.
Na žalost, dogodila se je nesreća, koje se je pisac cijelo vrijeme boravka u Parizu pribojavao – prilikom snažnog nevremena stablo jednog kestena udarilo ga je granom i usmrtilo – svi ostali prolaznici na pariškoj ulici gdje ih je nevrijeme zateklo uspjeli su se spasiti…
Paoli opisuje posjet mrtvačnici, dolazak von Horváthovih roditelja i brata Lajosa, vrlo nadarenog slikara također posebne sudbine, u Pariz, posljednji ispraćaj i komemoraciju za Ödöna kojega je Hertha Pauli voljela, zbog kojega si je jednom željela oduzeti život (što usputno iznosi, u svom lapidarno humornom stilu).
Tu je, zacijelo, nastala još jedna pukotina koja je prošla kroz njeno srce. A potom je život krenuo dalje, donoseći još neke tragične gubitke – pad Čehoslovačke pod vlast nacista, čemu se kroz sjećanja autorice u ovoj knjizi svjedoči gotovo „iz prve ruke“. Ovaj događaj kao da je posredno utjecao na samoubojstvo pisca i prijatelja Ernsta Tollera, koje se je dogodilo u jednom njujorškom hotelu, odmah po vijesti o padu ove druge pokrajine nekadašnje Habsburške Monarhije u ruke nacista.
Tjedan dana nakon Tollerove smrti, Hertha Pauli i njeni kolege ostaju bez još jednog prijatelja, također izvanrednog pisca i novinara, i pijanca, Josepha Rotha, kojega je Tollerova smrt jako potresla, i završio je život teškim delirium tremensom…
Knjiga vrvi i brojnim, predivnim stihovima, citatima, zapisima drugih umjetnika, pjesnika i pisaca, prijatelja Herthe Pauli, koji nisu odustajali od svog poziva niti u veoma teškim, po život opasnim okolnostima...
Hertha Pauli ovu je knjigu pisala snažnim osjećajem za ritam i dramaturgiju pripovijesti, tako da će nakon crnih događaja uslijediti nenadani obrat – njen odlazak na jug Francuske, u malo mjesto Clairac, gdje doživljava veliku ljubav s mjesnim stolarom, pripadnikom pokreta otpora, Gilbertom. Velika ljubav, filmska romansa, s podlošću i zavisti male provincijalne sredine u pozadini, s poštanskom službenicom koja otvara i čita tuđa pisma – posve promijenjena perspektiva pripovijesti, s majstorskim umetanjem ponovnog, poslijeratnog posjeta Clairacu, 1969. godine, autoričinom potragom za Gilbertom, kojega je nošena ratnim vihorom bila prinuđena ostaviti, otplovivši za Ameriku… No Gilbert više nije živ, pripovjedačica se susreće samo s njegovom udovicom…
U međuvremenu, saznajemo što se je dogodilo do spasonosnog bijega na američki kontinent, do kojega ne bi došlo da nije bilo dolaska i pojave nevjerojatnog čovjeka koji je spasio mnoge, organiziravši im potrebne dokumente i bijeg, isplaniran do u tančine, smirenog i suzdržanog, pomalo sramežljivog Variana Frya, koji je uspio, u paklu i pomutnji ratnih zbivanja, u zapravo nemogućim okolnostima, spasiti živote oko 2000 prognanika, o čemu je napisao i objavio knjigu „Izručenje na zahtjev“ („Surrender on demand“, 1945.).
Kada je, kasnih šezdesetih, održan jedan prijem u nekom klubu u New Yorku, u čast njegova imena, i podviga spašavanja 2000 ljudi, kojega je bio glavni kreator, Varian Fry je, kako svjedoči spisateljica, samo kratko, gotovo službenim tonom, kazao: „Što znači tisuću spašenih? Trebalo je spriječiti smrt milijuna ljudi od posljedica terora.“
Fry je, između ostalih, uspio i slikara Chagalla, za kojega se je u ratno vrijeme znalo da je židovskoga porijekla – gotovo na silu iščupati iz njegova ateljea, negdje u nekom selu u južnoj Francuskoj, gdje je ovaj slikao bez obzira na ratna vojevanja i prijetnje istrebljenjem i pogibelji, oduševljen ljepotom francuskih krava. Kada su mu kazali da treba bježati u Ameriku, želio je ponajprije saznati ima li ondje jednako tako lijepih krava za slikanje, kao što su ove u Francuskoj?
Knjiga vrvi i brojnim, predivnim stihovima, citatima, zapisima drugih umjetnika, pjesnika i pisaca, prijatelja Herthe Pauli, koji nisu odustajali od svog poziva niti u veoma teškim, po život opasnim okolnostima, vukući sa sobom zavežljaje sa svojim rukopisima kao jedinom preostalom imovinom, ne naravno ni iz kakvog romantizma, već iz prinude opstanka čistog, zdravog pogleda na krajnje neljudsko, izopačeno stanje stvari.
Takvu imovinu sa sobom je u svoju novu, američku domovinu, odvukla i Hertha Pauli, spisateljica i publicistica, koja je objavila cijeli jedan značajan niz knjiga, a čiji je potpuni pad u zaborav, zbog azilantske sudbine i boravka između dvije kulture i dva jezika (Pauli je kasnije odlično pisala i objavljivala i na engleskome) ipak uspješno spriječen, zahvaljujući ustrajnosti, predanom radu cijelog niza austrijskih književnih znanstvenica, koje su na vrijeme uvidjele nezaobilaznu vrijednost, značaj i veličinu jednog književnog opusa i ostavštine, dakako, ne samo za vlastiti nacionalni književni kontekst, već sasvim u međunarodnom smislu.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Pukotina vremena prolazi kroz moje srce
- Prijevod: Igor Crnković
- Leykam international 01/2024.
- 304 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533401775
'Pukotina vremena prolazi kroz moje srce' citat je iz djela Heinricha Heinea, koji je austrijsku književnicu Herthu Pauli pratio tijekom njezina bijega iz Beča, preko Züricha, Pariza, Marseillea, Lisabona, sve do SAD-a. Hertha Pauli pripovijeda o svojemu bijegu i spašavanju gologa života, kao i o nikad izgubljenoj čežnji za srećom, ljubavlju i prijateljstvom.