Mihaela Gašpar : Treće noći

Mihaela Gašpar: Treće noći

In medias tres! Tako bi zlonamjeran kritičar započeo svoj prikaz romana Mihaele Gašpar. Uostalom, ako ne zlonamjeran, jer kritika ne gaji ni dobre ni zle namjere apriori, ona ocjenjuje i obrazlaže svoje vrijednosne prosudbe, a ono zločesti kritičar. To je već nešto sasvim drugo jer „zloća“ je utkana u kritički pristup, s obzirom na to da je kritika uvijek stanovito nasilje nad djelom, nekovrsno razaranje, u svakom slučaju raščinjanje raščlambom.

Eto, nekoliko usputnih opravdanja zbog ove preinake, ovoga „tres“. Incipit, no i glavnina romana tajnovita naslova „Treće noći“ naprosto prizivlju ovakav persiflastični pseudostilem, ali cjelovito djelo ipak je kvalitetnije od prvog dojma. Najprvo, suočeni smo s junakom koji je i uosobljeni pripovjedač te nam u ich-erzählung izričaju priča svoju životnu priču na način da inicijalno ne saznajemo ni tko je on, barem ne saznajemo njegovo ime, a preciznije su imenovani samo karakteri s kojima je on u nekom odnosu. 
 

Treće noći Gašpar Mihaela

Dakle, obaviješteni smo već prvim rečenicama što je junak netom uradio i u što je u daljnjem tijeku radnje siguran: „Kad sam otišao, znao sam da se više nikada neću spustiti među ljude. Nisam to izgovorio naglas jer neke odluke ne podnose glas. Samo sam spakirao ono najnužnije, iako tada nisam znao što je nužno, a što pripada ostatku života koji više ne treba ponijeti nikamo.“ Na kraju tog prvog odlomka spominju se imena Zdravko i Olga za koje je izvjesno samo to da su u nekom odnosu s pripovjedačem, da im je on na teret „koji moraju nositi i ne dijeliti ni s kime.“

Dakle, niti znamo tko je pripovjedač, niti znamo tko su imenovani likovi, niti znamo zašto im je na teret. Ostaje čitateljsko iščekivanje i va banque povjerenje u neobrazložene tvrdnje: „Ovako mi se činilo mnogo bolje, otići bez pozdrava i oproštaja. Ostaviti za sobom prazninu koja ne govori ništa i u kojoj imaju dovoljno prostora za zaborav.“ Neizvjesnost, dakle, uz nadu da ćemo otkriti što se iza nje krije. A to se tijekom romana ipak i dogodi. Ocrtavaju se postupno likovi te, izranjajući iz magle tjeskobnog izričaja, usvajaju fizionomiju.

Početak ovog romana, a dijelom i središnji dio, donekle podsjeća na majstorsko djelo srpskog romanopisca Branimira Šćepanovića "Usta puna zemlje". I u tom romanu nailazimo na samom početku lik osamljena čovjeka koji odlazi u prirodu, odabravši dragovoljno samoću u kojoj želi provesti posljednje dane svog života nakon što je saznao da boluje od neizlječive bolesti. Zajedničko je, dakle, obojici likova samoizgnanstvo, bolje reći bijeg od ljudi, od društva, no Šćepanovićev lik odlazi da bi se u miru sastao sa svojom sudbinom i tako konačno realizirao sebe sama u vlastitu svjesnom i ostentativnom odustanku od života.

Junak romana "Treće noći" bježi i od društva i od okoline i od karaktera s kojima je bio u nekom odnosu, ali, na kraju, i od sebe sama. Junak srpskog romanopisca u svom bijegu nailazi na ključnu prepreku, a to su ljudi, slučajni prolaznici, najprije dvojica izletnika kojima se postupno pridružuju i drugi, slučajni prolaznici, lovci, pred kojima glavni lik, primijetivši da ga slijede, počinje uzmicati. Instinktivan uzmak pretvara se u bijeg, a njegov čin u poticaj njegovim progoniteljima, sada već uvjerenima da je posrijedi kakav opasan bjegunac, na još uporniji progon.

Šćepanović je vješto rabio psihologiju gomile čija je temeljna osobina odustanak od logike i pokoravanje impulsima sve manje diferencirane i na kraju posve jednodušne mase te se životna priča njegova junaka zato preobraća u tipičnu sudbinu žrtvenog jarca. On se više ni ne pita zašto ga gone, on samo želi umaći toj hordi nepoznatih i anonimnih tipova koji postaju njegova sudbina i jedina prava ugroza. Dva su motiva ključna u Šćepanovićevu djelu – nesporazum i pogreška, nesporazum progonitelja i pogreška progonjenoga glede vlastite dijagnoze. Prava opasnost na kraju nije više smrtna bolest, nego ljudi koji u njemu vide nešto što on nije, a smrt je samoostvarenje. Važno u odnosu na roman Mihaele Gašpar jest to da se Šćepanovićev glavni junak bori, da potjera u njemu budi energiju otpora masi.

Druga zajednička značajka oba romana jest svojevrsna anonimnost junaka. No, za razliku od junaka "Trećih noći", neimenovanost, bolje reći neimenovanje, jer ne doznajemo ime ni jednoga ni drugog, Šćepanovićev roman na kraju dovodi do toga da protagonist ni ne treba ime. On se, implicitno poručujući svom čitatelju da je više od osobna imena, utjelovljuje u funkciju, sasvim jasnu, konkretno, u žrtvu, ali žrtvu mitskih dimenzija koja se bori za sebe i protiv društva, svojom borbom osvajajući arhetipski zamah. On je i egzistencijalni i mitski protagonist, svojevrsni everyman, svatković, ali samo u smislu univerzalne ljudske sudbine, čije se imenovanje materijalizira u preciznoj profilaciji vlastitosti, u osvješćenju i dovršenju jastva, u borbi za vlastito ja. Ta odlučnost bliži ga slici biblijskog Joba u Girardovoj interpretaciji koji ne pristaje na osudu, izvojevavši pobjedu nad onima koji ga nagovaraju na priznanje krivice.

Atmosfera, opisi, opaske, razmišljanja junaka u polovici romana Mihaele Gašpar jako podsjećaju na spomenuti stariji roman. Ipak, ma koliko podudarnost bila očita, što pokazuje da su i jedna i druga stvaralačka osobnost imale ambiciju zahvatiti duboke slojeve ljudskosti i ljudskoga, čak i propitati neke od temelja ljudskog postojanja, sličnost je polovična, pričem je atribut polovičnosti u ovoj situaciji tek karakteristika procedea, ne i aksiološka kategorija. Ako ništa drugo, vremenski jaz od više od pedeset godina odmaka od nastanka jednog i drugog djela, neminovno diktirajući drukčiji senzibilitet, nametnuo je razlike.

Gašpar je vrijeme pripovijedanja rasporedila načelno u dvije kategorije. Jedna nulti stupanj, apsolutna sadašnjost, u njenoj inačici narativnog razvoja, s obzirom na to da je podudaranje vremena radnje i vremena pripovijedanja umješteno u okolinu koja je do te mjere metaforički rastvorena da djeluje gotovo nestvarno ili barem ne-tvarno, može se promatrati i kao bezvremenost ili neko apstraktno vječno sada, a druga je projicirana analeptički, dakle u prošlosti uosobljena pripovjedača.

Druga jedna dimenzija romana, mitska, nastanjena suđenicama, mitskim bićima koje ravnaju čovjekovom sudbinom, narativno je najmanje funkcionalna, nedovoljno razrađena da bi postala simbolična, kako bi to htjela spisateljica. Nazočne u više raznih mitologija, one, pod raznim imenima (moire, norne, parke, rođenice, narečnice, itd.) neumoljivo ravnaju životima junaka kao gospodarice sudbine ili sudbina sama, u starogrčkoj mitologiji moćnije i od samoga Zeusa. U ovom romanu one ni nemaju imena, a imenovanje funkcije (Ona koja prede, Ona koja reže, Ona koja mjeri) nadomještajući označivanje osobnim imenovanjem dvosmisleno je – ili se pretpostavlja da čitatelj zna točno o kojim je likovima riječ ili ih se namjerno anonimizira naglašavajući time njihovo postojanje iznad svake mitologije. Kako god bilo, ovdje su one prije komentar, nego pokretač radnje te se čitatelj opravdano pita zašto su uopće nazočne. Svijet za sebe, odvojen od stvarnosti, više reminiscencija mitskih naracija, paralelna radnja, nego djelatne kreatorice fabule.

U pojedinim epizodama odnos spram glavnog junaka kome bi imale krojiti sudbinu svodi se tek na tanku vezu u kojoj je junak alibi za njihovo umovanje. Njihova, pak, nemilosrdnost odražava nemilosrdnost sudbine ljudskog bića bačena u svijet najčešće mu nimalo naklonjen. Ako je bilo potrebno naglasiti bešćutnost bivanja, zašto je bilo potrebno rastezati ih tijekom čitava romana. Ako je bilo potrebno materijalizirati njima sudbinu glavnog junaka, tada se pitamo zašto su one tek komentatorice vlastita udjela u fabuli, pričem se ne vidi kako sudjeluju te ostaje da im se „vjeruje na riječ“. Njihovi povremeno zanimljivi dijalozi, zabavni i poučni doduše, ne opravdavaju njihovo bivanje u tijeku događanja. Dobra zamisao svela se tako na niz općih mjesta o čovjekovoj sudbini, što samo pojačava dojam kako se spisateljica nikako nije uspjela odlučiti između suvislog izlaganja fabule i nemotivirane intervencije viših sila.

Grčevita simboličnost opsesivno se drži i broja tri, inače svenazočna u nizu religijskih i mitoloških tekstova, od kineskih, indijskih, staroiranskih, kabalističkih, pa do suvremenih psihoanalitičkih emanacija. Tijekom junakova rođenja babica je triput hladnom vodom oprala brave i ključanice, triput ih je otključala i zaključala, majka je otpila tri gutljaja vode kojom se ispiralo pa ga rodila. Mogla je to i bez broja tri, a ako je bio potreban, trebalo se oko njega isplesti kakav suvisliji legendarni narativ, razraditi ga u konstrukciji fabule, a ne tek sudbinu junaka zaodijevati neiskorištenim simboličnim nabačajima. Ne da je motiv nesuvisao, ali osjećaj da se bez njega komodno može čini epizodu upitnom.

Uz simbolične epizode, nailazi čitatelj povremeno i na nesporazume, kao što je umetak o plemenu Sentinelaca kojima junak zavidi jer su uspjeli potpuno se izolirati od vanjskoga svijeta, što bi i on, očito je, jako rado htio. Problem ovih čudnih ljudi dobro je poznat onima koji su nešto o njima čuli, a ništa se podrobnije i ne može čuti. Sentinelci ne samo da žive u bajkovitoj izolaciji, nego su, bilježe izvori, prilično skloni priklati svakog tko im se približi, pa su tako obezglavili i nekog misionara, uvjerena valjda da će ih svojim riječima privesti blagodatima civilizacije. Njihova je pojava stoga fabularno površna, čak i više od uloge čangrizavih suđenica, s obzirom na to da polovičnim općim mjestom privatiziraju istinsku sliku iz suvremene stvarnosti.

Uz dvojbene, funkcionalno razrađenije epizode dokaz su autoričine precizne koncentracije. Primjerice, naizgled čudna tvrdnja da je strah u kuću dolazio s mesom u daljnjoj se razradi teme opravdava činjenicom da meso kao prehrambeni artikl stiže očevim krađama. Epizode konkretizirane kao motivi u svakom su slučaju dobro pogođene. Auktorica je umješna u čudnoj, mjestimično i mučnoj, ali ne i neuvjerljivoj igri neprekidnog personificiranja koja sve i opredmećuje i uosobljuje: strah, glad, bol, vlastiti um. Njeni detaljni fizički opisi u spoju s namjerno nedovršenim psihološkim konturama karaktera nerijetko stvaraju atmosferu mučnine kojom je prožet čitav roman. Mučnina i praznina, materijalizirana preeksplicitnom i variranom slikom rupe u središtu bića, glavna su svojstva njena lika koji nije čovjek bez svojstava, nego čovjek koji se boji svojstava od kojih iz jedne bježi u drugu nigdinu.

Naime, i bezličnost prirode u koju junak bježi od svog života, pretvara se u uosobljenu okrutnost. U toj okrutnosti, strašnoj  kao i suđenice, ali ona svakako puno uvjerljivija, nameće se raščovječenje kao jedini usud. Dakle, nigdina kao konačna sudbina čovjeka koji, stran sebi i prirodi, ravnodušan okolini, nema gdje pobjeći.

Uz stanovitu nekonzistentnost, neka pretjerana jezična rješenja, epizodne suvišnosti napisala je Mihaela Gašpar roman prije svega puno pismeniji i suvisliji od hrvatskoga proznog prosjeka. Neujednačenosti će dovesti do apodiktičnih reakcija: čitateljsko općinstvo bit će njenim romanom ili oduševljeno ili će ga trenutačno odbaciti. Završimo bez imalo ironije: to je dobar znak, jer je najgora moguća recepcija ravnodušnost. Njen roman sigurno će malo koga ostaviti ravnodušnim.

Mihaela Gašpar

Treće noći

• Fraktura 04/2026.
• 168 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533589138
• Cijena: 21.99 eur
• Kupi knjigu!

Možemo li pobjeći od vlastite kobi, od sudbine, od predodređenoga, od obiteljske prošlosti, od sebe samih, i kamo to možemo pobjeći? Je li to planina, imaginarna ili stvarna, je li to neki drugi svijet ili nam preostaje da se nosimo sa svojim odlukama i svojim izborima? Upravljaju li nama suđenice ili pak naši postupci i zašto odlučujemo krenuti stranputicom? Koliko nas oblikuju roditelji, a koliko vlastiti izbori? Sva ta pitanja i teme u svom emocionalno gustom i vrlo stvarnosnom romanu 'Treće noći' otvara Mihaela Gašpar.