Već od prve rečenice slutimo da se dogodilo nešto loše, nešto što je pripovjedača nagnalo da odluči otići, da se makne od svijeta ljudi, od svakodnevice, od onoga što je tu tragediju izazvalo. Koja je to i kakva tragedija – čitatelj samo naslućuje dok sve više ulazi u prošlost i sadašnjost glavnoga junaka.

Možemo li pobjeći od vlastite kobi, od sudbine, od predodređenoga, od obiteljske prošlosti, od sebe samih, i kamo to možemo pobjeći? Je li to planina, imaginarna ili stvarna, je li to neki drugi svijet ili nam preostaje da se nosimo sa svojim odlukama i svojim izborima? Upravljaju li nama suđenice ili pak naši postupci i zašto odlučujemo krenuti stranputicom? Koliko nas oblikuju roditelji, a koliko vlastiti izbori? Sva ta pitanja i teme u svom emocionalno gustom i vrlo stvarnosnom romanu "Treće noći" otvara Mihaela Gašpar.

"Treće noći" uvlače čitatelja u sudbinu likova, u njihova emotivna stanja i ljubavne odnose, u odnose roditelja i djece, lažnih i pravih prijateljstava, poput vrtloga i nedokučivo privlačne, a istovremeno zastrašujuće mračne zečje rupe u koju i mi poput Alice upadamo, ali ne u onostrani svijet, već u onaj u kojem žive stvarni ljudi, onkraj svijeta glamura i normalnog života, što god to značilo. Mihaela Gašpar iznova se pokazuje majstoricom karakterizacije i razumijevanja ponora ljudskih duša.

“Moja braća znaju kako biti nevidljiv u dvorištu. I da ruke i obrazi moraju uvijek biti čisti, a krajevi nogavica podvinuti. Sirotinja kao mi, prvo se nauči pristojnosti i urednosti.

Znaju da bradu treba pognuti na prsa nakon isprike i isturiti je prije udarca, a jezik zalijepiti za nepce. Sirotinja zna da je potrebno pokoriti se i otrpjeti. Oni već znaju da se ne smije hodati posred ulice već uz plotove i bandere jer sirotinji uvijek pripadaju rubovi. Ja, upravo rođen, o tome ništa ne znam.

Treće noći od mog rođenja doći će suđenice. Sve do njihova dolaska, i ja sam bez sudbine. Njih nitko neće vidjeti osim mene. Suđenice će sjesti nad korito, promotriti me i odrediti moju sudbinu. Baka će im na stolu ostaviti otvorenu teglu džema, nekoliko kriški salame i čašu soka da se počaste nakon obavljena posla. Ono što one odrede, čovjek mora prihvatiti jer to je njegovo za čitav život.

Suđenice nemaju milosti.”

Mihaela Gašpar rođena je u Zagrebu 1973. godine. Po zanimanju je kiparica. Prozni tekstovi su joj objavljivani u Vijencu, Večernjem listu, književnom časopisu Re, Balkanskom književnom glasniku, na književnim portalima kao što su Književnost.org i Prozaonline. Kratke priče su joj čitane na Trećem programu Hrvatskog radija.

Godine 2010. osvojila je 2. nagradu na natječaju kratke priče Književnog kruga Karlovac “Zlatko Tomičić”. Godine 2011. s jednom je kratkom pričom ušla u uži izbor za nagradu na natječaju Pričigin, a na crnogorskom natječaju “Vranac” za najbolje priče regije uvrštena je u zbirku "Izvan koridora, najbolje priče 2011". Rukopis romana Mitohondrijska Eva proglašen je najboljim proznim rukopisom na 7. anonimnom natječaju osječkog ogranka Matice hrvatske 2012. godine.

Objavila je romane Bez iznenadnih radosti molim (Aora, Zagreb, 2010), Mitohondrijska Eva (Matica hrvatska Osijek, 2013; drugo izdanje: Disput, 2015), O čajnicima i ženama (Disput, 2016), Spori odron (Disput, 2017.), Nemirnica (Disput, 2019) i Velika stvar (Disput, 2020) te zbirku kratkih priča Slatkiš, duhan, britva (Disput, Zagreb, 2013).

Zbirka kratkih priča Slatkiš, duhan, britva bila je u užem izboru za Nagradu Ksaver Šandor Gjalski 2013. godine, a roman O čajnicima i ženama u finalu za Nagradu Fran Galović 2017. godine koja se dodjeljuje za najbolju knjigu na temu zavičaja i/ili identiteta.

Razgovor: Mihaela Gašpar - Većina obitelji skriva od svijeta barem jednu crnu ovcu

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.