Gabrijela, Anastazija i Katarina. Tri žene i tri supruge. Tri života i tri laži.

Gabrijela ima naizgled savršen život. Ona je učiteljica, ima dobroga i nježnoga supruga, ali odlazi od njega jer ne može podnijeti demone prošlosti. Anastazija je kućanica kojoj je muž umro, živi sama, bez rodbine i prijatelja – cijeli život bila je sluškinja svome posesivnom, agresivnom mužu. Dok promatra susjede skrivena iza zavjesa, želi samo izravnati račune i otići s ovoga svijeta smirena. Katarina je radnica u vešeraju koja pokušava pronaći radost života za sebe i svoga sina Davida, no ne može jer se boji, jer bježi od muža zlostavljača. Njihovi će se životi ispreplesti, Katarina će se sa sinom doseliti u kuću svoje tetke Fanike i u Anastazijino susjedstvo, a Gabrijela će postati Davidova učiteljica. Sve tri žene imale su snove koje nisu ostvarile, svaku je izdao onaj kojeg su voljele, onaj koji im je trebao biti potpora. Svaka od njih upravo je u okrilju doma najviše patila, a njihove su muškarce štitili rodbina, prijatelji, društvo...

Mihaela Gašpar u romanu "Premještanje snova" daje glas onima koje ne govore, onima koje se stide svojih modrica i rana, onima koje strahuju za svoj život i onima koje se s bivšim muževima sastaju samo na javnim mjestima. Glas onih koje su i najbliži iznevjerili. Premještanje snova premješta nas u “nevidljivi” svijet do nas, svijet kojemu i sami (ne)svjesno pripadamo i koji moramo mijenjati.

“Sve dok naše mrve ne nestanu. Dok ih ne rastope razrjeđivači i otopine. Naše otpale vlasi i našu perut. Dok ne nestane miris koji je utisnut u zidove, podove i stropove. Dječaku će biti zabavno promatrati majstore popravljače. Neće se sjetiti naše igre. Kad se pojave majstori, ja ću zauvijek potonuti u zaborav. Ni njemu neće ostati uspomena na mene. Majstori će mu biti zanimljiviji. Pušit će na prozoru i odbacivati opuške u dvorište male kuće. Možda zazviždati za njegovom majkom ili njemu dobaciti kakvu šalu. Takvi su majstori. Nije ih briga. Oni su tu da rastavljaju i sastavljaju prostore. Zaduženi su da naši tragovi nestanu zauvijek.”

Mihaela Gašpar rođena je u Zagrebu 1973. godine. Po zanimanju je kiparica. Prozni tekstovi su joj objavljivani u Vijencu, Večernjem listu, književnom časopisu Re, Balkanskom književnom glasniku, na književnim portalima kao što su Književnost.org i Prozaonline. Kratke priče su joj čitane na Trećem programu Hrvatskog radija.

Godine 2010. osvojila je 2. nagradu na natječaju kratke priče Književnog kruga Karlovac “Zlatko Tomičić”. Godine 2011. s jednom je kratkom pričom ušla u uži izbor za nagradu na natječaju Pričigin, a na crnogorskom natječaju “Vranac” za najbolje priče regije uvrštena je u zbirku "Izvan koridora, najbolje priče 2011". Rukopis romana Mitohondrijska Eva proglašen je najboljim proznim rukopisom na 7. anonimnom natječaju osječkog ogranka Matice hrvatske 2012. godine.

Objavila je romane Bez iznenadnih radosti molim (Aora, Zagreb, 2010), Mitohondrijska Eva (Matica hrvatska Osijek, 2013; drugo izdanje: Disput, 2015), O čajnicima i ženama (Disput, 2016), Spori odron (Disput, 2017.), Nemirnica (Disput, 2019) i Velika stvar (Disput, 2020) te zbirku kratkih priča Slatkiš, duhan, britva (Disput, Zagreb, 2013).

Zbirka kratkih priča Slatkiš, duhan, britva bila je u užem izboru za Nagradu Ksaver Šandor Gjalski 2013. godine, a roman O čajnicima i ženama u finalu za Nagradu Fran Galović 2017. godine koja se dodjeljuje za najbolju knjigu na temu zavičaja i/ili identiteta.

Razgovor: Mihaela Gašpar - Većina obitelji skriva od svijeta barem jednu crnu ovcu

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.