Besmisleno je to gomilanje ukoričenog papira po skladištima, bez ideje i potrebe da završi na noćnim ormarićima i u regalima hrvatskih stanova. A s visokom krajnjom cijenom knjige i ovim modelom financiranja, nepotreban je i napor gospodarstvenika da prodaju ono što su proizveli – jer im je financijska podrška javnih sredstava dovoljna (naravno, ovo govorim s malo pretjerivanja).

Nisam zagovornik propisivanja kvota kao načina na koji bi se ženama omogućila adekvatnija, uravnoteženija zastupljenost u različitim oblicima javnog djelovanja, ali ako ne ide drugačije onda neka budu i kvote (za npr. predstavničke i upravljačke funkcije, dok se za književne nagrade kvote ipak ne mogu propisivati). No, kudikamo je potrebnije djelovati na promjenu društvene svijesti.