Moje pjesme moji snovi - pošto pjesma ili kartica?

Početkom rujna prošle godine Hrvatsko društvo pisaca (HDP) objavilo je Preporučene tarife za pisce, kao pomoć svojim članovima u pregovorima s izdavačima knjiga i časopisa, organizatorima tribina... s kojima ulaze u neki poslovni odnos. Pisci su se tako ugledali na prevoditelje koji su već znatno prije donijeli preporučene tarife kojima bi se trebao vrednovati rad prevoditelja, pa bi sada mogli zajednički nastupati prema Ministarstvu kulture i medija (MKM) s prijedlogom da podrži inicijativu o adekvatnijim tarifama za sve autore (izvornika i prijevoda) čije knjige dobiju potporu izdavanju knjiga.
Iščitavam da je prvenstveni cilj HDP-ovih Preporučenih tarifa da one posluže kako autorima, tako i naručiteljima njihovog rada, kao orijentir optimalnih iznosa naknada pri ugovaranju poslova, ali i za upoznavanje s međusobnim pravima i obavezama, imajući u vidu i status/značaj autora.

Pa je tako okvirni preporučeni minimalni neto iznos honorara autorima za roman 2-3.000 eura, za knjigu kratkih priča 1.500 eura a za knjigu poezije 1.000 eura. Esej ili proza za objavu u časopisima, na portalima ili u drugim medijima vrednuje se 40 eura po kartici, 150 eura cijeni se objava nekoliko pjesama, književna kritika ili kolumna s 50 eura po kartici teksta itd. Određene su i tarife za nastupe na tribini ili sajmu knjiga i ona iznosi 150 eura, gostovanje na radionici kreativnog pisanja 100 eura, pri čemu se tu dodaje i naknada za put i eventualno smještaj. Detaljne preporučene tarife možete pogledati na stranici HDP-a.

Na žalost, (ne)provedivost ovog prijedloga leži u diskrepanciji između realno (u egzistencijalnom smislu!) postavljenih zahtjeva, i već "okamenjenih" okolnosti koje bi prethodno trebalo promijeniti kako bi se barem približilo željenim iznosima. Dokle god se knjige pretežitog broja domaćih pisaca tiskaju (prodaju?) u nakladama od 300-500 primjeraka, a već rjeđe u 800, 1000 ili čak u nekoliko tisuća... najčešće ne postoje uvjeti za željene honorare. Čak i u slučaju kada izdavač knjige na pisca ili prevoditelja gleda kao na partnera do kojeg mu je stalo (a nije uvijek tako!), i jedni i dugi i treći suočavaju se s problemom nerazvijenog tržišta knjiga, premalih naklada i stanovništva koje nedovoljno čita i kupuje knjige.

Tu trebamo dodati i problem nedovoljne raznovrsnosti knjižarske mreže (koju ne može nadomjestiti porast internetske prodaje, pri čemu "čistim" knjižarama snažno konkuriraju web shopovi samih nakladnika), a svakako se treba osvrnuti i na neravnomjernu, neizbalansiranu državnu potporu. Za razliku od potpore izdavaštvu knjiga, Ministarstvo kulture i medija kao da je odustalo olakšati nezavidnu poziciju autora, jednako tako i neovisnih knjižara ili književnih časopisa i portala, jer više manje zamrzava još od početka nedovoljne potpore koje su danas dobrano pojedene inflacijom... iako MKM prema javnosti nerijetko komunicira drugačiju, optimističniju sliku.

HDP u sadašnjoj situaciji preporuča autorima da bi npr. jednu kritiku dužine od cca 5 kartica trebali naplatiti 250 eura neto (za ukupni bruto 2 trošak takvog autorskog honorara izdavač književnog časopisa ili portala mora izdvojiti cca 340 eura), no treba biti svjestan da tom iznosu treba pridodati i trošak tekstualnog/grafičkog uređivanja, jer pretpostavljam da ćemo se složiti da uredništvo časopisa ili portala jednako zaslužuje naknadu za svoj rad. Tu je i trošak same tehničke produkcije/objave te kritike, i na kraju bi se prema predloženim kriterijima iznos sveukupnog bruto troška objave te jedne (!) kritike popeo na minimalno 450 eura!

S druge strane, primjenom takvog preporučenog cjenika čak i oni "najizdašnije" subvencionirani časopisi i portali mogli bi iz odobrene im subvencije pokriti samo cca 25 (!) književnih kritika godišnje (jer 25 x 450 = 11.250 eura) i niti jedan drugi prilog, a i uredništvo bi trebalo trošak svog rada svesti na nula kuna! Oni još manje subvencionirani projekti, npr. časopisi kojima je godišnja subvencija cca 3.000 - 5.000 eura teško da uopće mogu platiti bilo autora bilo urednika. Danas, kada je sve teže pronaći sredstva za objavu 100+ kakvih drugih autorskih priloga koji se u nekom časopisu / portalu objave tijekom godine (uz još brojnije servisne informacije, vijesti, najave...), nadam se da se ne očekuje da bi zbog uštede rad njihovih urednika/uredništava trebao biti besplatan, onako "iz ljubavi i vjere u opće dobro". Pogotovo ako se radi o onim internetskim magazinima ili portalima čiji je ritam objava svakodnevan, za razliku od nekih tiskovnih časopisa koji izlaze tek u nekoliko svezaka godišnje.

Unazad nekoliko predizbornih mjeseci svjedočimo kako se zaposlenima u javnom sektoru svesrdno dižu koeficijenti, pa su tako i zaposleni u javnim kulturnim institucijama dočekali povećanja plaće. Kada se to stavi u kontekst svako malo pompozno promoviranih brojki o povišicama i prosječnim plaćama u Hrvatskoj, jasno je da su brojni autori i novinari časopisa i portala u kulturi sve čvršće ukotvljeni pri samom dnu.

Da me se ne shvati krivo, sva ta značajnija povećanja pozdravljam i na to ne bi smjeli biti ljubomorni, ali treba ukazivati da istovremeno većina neovisnih autora (pisaca, prevoditelja...) i onih koji prate i promiču njihov rad (neovisni novinari u kulturi) na konkretnija povećanja svojih prihoda već odavno ne mogu računati, i danas je veliki uspjeh časopisa i portala, makar u okviru svojih skromnih mogućnosti uredno plaćati rad svojih suradnika i pokojeg zaposlenog urednika/ce u redakciji, ali to je ne njihovom krivnjom znatno ispod HDP-ovih Preporučenih tarifa.

Stoga bi autori (pisci, prevoditelji i svi ostali) trebali osvjestiti činjenicu da je uredništvo nekog časopisa ili portala u vrlo sličnoj poziciji kao i oni, i da je ta njihova međusobna "egzistencijalna sličnost" dobra osnova za zajedničko lobiranje u Ministarstvu kulture i medija, lobiranja ne samo za svoju već i za bolju poziciju onog drugog.

* Tekst je prvotno u kraćoj varijanti objavljen u prilogu BestBook tjednika Express.