Voglio una donna! iliti Hoću ženu!
Sjećate li se jedne od najpoznatijih i najikoničnijih filmskih scena iz znamenitog Fellinijevog "Amarcorda" u kojoj jedan od likova s drveta viče "Voglio una donna!" iliti u prijevodu: "Hoću ženu!"? Da vas podsjetim, radnja filma "Amarcord" smještena je u izmišljeni gradić u Italiji 1930-ih i temelji se na Fellinijevim vlastitim sjećanjima iz djetinjstva u Riminiju, s galerijom ekscentričnih likova i s mnogo nostalgičnog i grotesknog humora.
"Amarcorda" sam se sjetio nedugo nakon prošlomjesečne izborne skupštine Matice hrvatske na kojoj su izabrani novi predsjednik, članovi Predsjedništva i Glavnog odbora kao i članovi Nadzornog odbora i Časnog suda. Gledajući jednu od fotografija koje su mi stigle uz press priopćenje, svojevrsni kolektivni portret novoizabranog Predsjedništva MH, iznenadilo me da gledam redom u sedam muških likova, bez ijedne žene, jer nitko od skupštinara očito nije protestno viknuo "Hoću ženu!"
A broj žena u članstvu Matice hrvatske i nije tako malen, skoro ih je jedna trećina, no ubrzo sam shvatio u čemu je kvaka. Za razliku od Predsjedništva, u sastavu Glavnog odbora ipak je 7 "matičarki" (Renata Husinec, Lidija Miletić, Dubravka Oraić Tolić, Ljerka Ostojić, Mirjana Polić Bobić, Slavica Stojan, Snježana Šetka) uz 18 "matičara" u koje su ubrojeni i članovi Predsjedništva; dvije žene su i u peteročlanom Nadzornom odboru (Barbara Bulat i Klementina Škrabe), a jedna (Zrinka Šimunović) je u Časnom sudu MH. Dakle, u novoizabranim upravljačkim tijelima MH sudjeluje 25 muškaraca i 10 žena, i time je na prvi pogled korektan omjer zadovoljen. Primjetit ćete da imena muških "matičara", bez obzira na njihov status, poimence ne spominjem, na njih ćete ionako uskoro svako malo nailaziti u službenim medijskim priopćenjima iz MH.
No, iako je Glavni odbor MH po Statutu nadređen predsjedniku i Predsjedništvu te postavlja smjer, odlučuje o pravilima, značajnim financijskim i kadrovskim pitanjima, nakladnoj politici i nadzoru... ipak su uglavnom predsjednik i Predsjedništvo pravi operativci i u fokusu su javnosti, oni koji "udaraju ritam" te osiguravaju praktičnu provedbu odluka: od programa, financija i kadrova do ugovora i predstavljanja MH. A kad treba tu je i Glavni odbor da s vremena na vrijeme rekne koju ili nerijetko posluži kao smokvin list akcijama predsjednika i Predsjedništva... ovo posljednje zaključujem jer nisam svih ovih godina primjećivao neka oponiranja kontra radu izabranih operativaca.
E sad, pitam se gdje se u izboru predsjednika i Predsjedništva izgubilo uvažavanje jednakopravnosti spolova, baš kao i proklamirana briga oko pomlađivanja Matice hrvatske?
Kako to da članovima Predsjedništva ne nedostaje društvo barem jedne žene na njihovim "strateškim" sastancima, doživljavaju li matičari žene prvenstveno kao ures (vjerojatno ih cijene i kao majke) ali ipak i nedoraslima nekim "muževnijim" operativnim poslima? Naravno, moguće je i da se žene članice MH ne guraju na te pozicije, što pak i ne treba čuditi ako se ima u vidu konzervativizam u znatnom dijelu članstva i uopće u samorefleksiji Matice hrvatske koje ipak u glavnini oblikuje muški dio članstva. Čak je i u Društvu hrvatskih književnika, Matici hrvatskoj u mnogočemu srodnoj organizaciji, udio žena u upravljačkim tijelima DHK daleko primjereniji jer participiraju s cca 44%, pri čemu je njihov noviji raspored na "vršnim" pozicijama kudikamo izbalansiraniji od onoga u MH.
Ali, a uvijek ima taj neki "ali", dok sam nedavno, priređujući za objavu vijest o tome da je Slobodan Šnajder dobio DHK-ovu Nagradu "Miroslav Krleža" za svoj roman "Anđeo nestajanja", bacivši oko na listu dosadašnjih dobitnika te nagrade uočio sam da od 1986. godine (od kada se dodjeljuje ta nagrada), niti jedna književnica nije proglašena dobitnicom u glavnoj kategoriji! Doduše, nekoliko žena dobilo je u prvim godinama te nagrade svojevrsna priznanja: 2007. godine Neva Rošić – Spomen-priznanje za osobiti doprinos u scenskom promicanju Krležina djela; Marija Ujević Galetović – Spomen-priznanje za dugogodišnju kiparsku i slikarsku interpretaciju Krležina lika; 2005. godine Mirjana Stančić – stipendiju za studijsko putovanje u inozemstvu za rad na disertaciji “M. Krleža i njemačka književnost” te 1986. godine Irena Wenigova – iz tadašnjeg ČSSR-a, – stipendija za boravak u tadašnjoj SFRJ radi proučavanja i prevođenja Krležinog djela. Na žalost, Krležinu nagradu za "književno djelo od iznimnog značenja za hrvatsku književnost" još niti jedna žena dobila nije!
Slučajno? Bojim se da se ne radi o slučaju, već o jednom naopakom pogledu tj. sada već podsvjesnom (?) zagovoru muške književne supremacije, od kojeg se i u trećem desetljeću 21. stojeća teško odustaje, iako se posljednjih godina čini da se situacija polako ipak popravlja. Tim više me nitko, ali baš nitko, ne može uvjeriti da u 30 godina otkako je pokrenuta Nagrada Miroslav Krleža niti jedna spisateljica nije napisala književno djelo koje bi zadovoljilo visoke kriterije svih dosadašnjih žirija čiju stručnost ne dovodim u pitanje, ali njihov "mačizam" mi nije prihvatljiv.
Nisam zagovornik propisivanja kvota kao načina na koji bi se ženama omogućila adekvatnija, uravnoteženija zastupljenost u različitim oblicima javnog djelovanja, ali ako ne ide drugačije onda neka budu i kvote (za npr. predstavničke i upravljačke funkcije, dok se za književne nagrade kvote ipak ne mogu propisivati). No, trebamo još intenzivnije promišljati problem i utjecati na promjenu društvene svijesti, a u slučajevima kada se autorice evidentno diskriminira moralo bi se razmisliti i o mjerama "discipliniranja" onih koji svoje strukovne i ine organizacije doživljavaju kao pretežito "muški klub", i možda bi princip "mrkve i batine" mogao biti djelotvoran u slučaju kada se takvi "klubovi" financiranju najvećim dijelom iz državnog proračuna.
Nakon što je prije dvije godine pokrenuta serija tribina kojima je Hrvatsko društvo pisaca nastojalo potaknuti kritički dijalog ne samo o seksizmu već i o rodnim stereotipima u društvu, koristeći simbolički lik Maje te analizirajući različite društvene i institucionalne kontekste – od politike, medija i kulture, do zdravstva, rada i kreativnih industrija... možda bi bilo dobro oživjeti tribinu s novim epizodama, npr. s "Majom u Matici hrvatskoj", iza koje bi odmah uslijedila još jedna – "Maja u HAZU".
** Ovaj članak je dorađena i proširena autorova kolumna prvotno objavljena u prilogu za knjigu BestBook tjednika Express.