Izborna vremena iliti muke po piscima

* Napomena: Ovo je dopunjeni tekst kolumne koju sam za BestBook, mjesečni prilog o knjigama tjednika Express, napisao neposredno nakon izbora u Hrvatskom društvu pisaca (HDP) i Društvu hrvatskih književnika (DHK), dakle prije kasnijih previranja u DHK, ostavke Julijane Matanović i Maria Kolara s pozicije ravnopravnih urednika časopisa Republika, izlaska Franje Nagulova, Ivane Šojat i Maria Kolara iz članstva DHK itd.

Dvije najbrojnije strukovne udruge hrvatskih pisaca, starije Društvo hrvatskih književnika (DHK) i mlađe Hrvatsko društvo pisaca (HDP), često sam kritizirao da se previše bave ideološkim a premalo "sindikalnim" pitanjima svojih članova/ica, da se nedovoljno angažiraju oko popravljanja npr. statusa autora/ca i tretmana knjige u Hrvatskoj, poticanja čitanja, PDV-a na knjigu i sl. Nedavno su i HDP i DHK održali svoje izborne skupštine i izabrali nova vodstva, pa će tako u četverogodišnjem predsjedničkom mandatu HDP voditi pisac i fotograf Edi Matić, a DHK književna znanstvenica Hrvojka Mihanović-Salopek, i prevarili su se oni koji su očekivali da će ženu-predsjednicu u 21. stoljeću prije dobiti HDP nego DHK.

U svojim prvim postizbornim intervjuima novoizabrani predsjednik HDP-a Edi Matić između (preko)brojnih prioriteta ističe i važnost rada na poboljšanju statusa pisca, što obuhvaća novi Zakon o umjetnicima, o autorskim pravima, ali i izradu standardiziranog cjenika honorara autora. Spominje i inicijativu o akademskom zvanju spisatelja i književnih prevodilaca koja je svojevremeno potekla od članova HDP-a Nikice Petkovića i Marinka Koščeca i odmah dobila podršku u DHK i Društvu hrvatskih književnih prevodilaca, a sada je vrijeme za oživljavanje i realiziranje konkretnih rezultata ove inicijative. Matić ističe i kako su predstavnici  HDP-a upozoravali Ministarstvo kulture i medija na moguće loše implikacije donošenja i provedbe novog modela otkupa knjiga, no ne mogu se oteti dojmu da su to činili poprilično stidljivo, jer budimo realni – pisci neće ući u izraženiji konflikt s onima koji zapravo većinski financiraju aktivnosti njihove strukovne udruge, niti uvijek prepoznaju šire implikacije pojedinih mjera koje su možda nominalno usmjerene na nekog drugog (knjižare, knjižničare...) a najveće koristi od nje imaju upravo pisci, kao u slučaju potpore programima u knjižarama.

Pročitavši pak nekoliko nastupnih intervjua Hrvojke Mihanović-Salopek stekao sam dojam da će se unutar DHK više pozabaviti funkcioniranjem i projektima društva (tribine, časopisi, knjižna izdanja…), repozicioniranjem DHK u društvu (u smislu veće vidljivosti djelatnosti društva i javne valorizacije njegovih aktivnosti) dok se čini da su sam status pisaca i „pisanja kao profesije“ (kako je tu problematiku svojevremeno gorljivo inicirao i zagovarao član HDP-a Robert Perišić) ostavljeni za sada na marginama interesa, što možda i ne treba čuditi jer u dijelu pisaca članova DHK (ali i drugih strukovnih udruga) koji su izgradili svoje znanstveno-akademske karijere i uglavnom su sa solidnim primanjima zaposleni u javnim institucijama, problem pisaca freelancera nikada nije bio u primarnom fokusu, reklo bi se da po onoj staroj „sit gladnome ne vjeruje“. Nadam se da donekle i pretjerujem, ali iskustvo stečeno praćenjem rada i angažmana različitih autorskih strukovnih udruga daje mi dovoljno razloga za skepsu.

Časopisi, knjižna izdanja, antologije, međunarodni festivali, nagrade, tribine, radionice, obilježavanja obljetnica, međunarodne razmjene pisaca, sindikalne aktivnosti, suradnje s drugim organizacijama… postavlja se pitanje koje su aktivnosti i projekti spomenutim društvima najvažniji. Odnosno, jesu li društvima pisaca važnija tzv. sindikalna pitanja i problemi njihovih članova i članica, ili su ipak prioritetniji brojni različiti projekti dotičnih društava, npr. obilježavanja obljetnica ili bavljenje pitanjima poput najavljenog Zakona o jeziku kojeg priprema Matica hrvatska? Jer, bez neke jasnije profilacije pa i gradacije prioriteta naša se strukovna društva pisaca prečesto rasplinjuju i pretjerano troše u nekim aktivnostima za koje jednostavno nemaju potrebnu infrastrukturu, a ponekad niti neophodne poduzetničke kompetencije (npr. izdavanje knjiga). Naime, dug je put od pripreme i izdavanja pojedinog knjižnog izdanja pa nakon toga njegovog adekvatnog plasmana, kvalitetne distribucije, promocije i sl.

Možemo se danas pozivati na povijest i prakse iz nekih drugih stoljeća, čemu je očito skloniji DHK, ali štošta se u međuvremenu promijenilo u životu i percepciji knjige i pisanja, pa tako i pisaca, a nove promjene već kucaju na vrata. O jednoj takvoj zvanoj UI / AI (umjetna inteligencija) bila je posvećena i iz različitih perspektiva progovarala i ovogodišnja Noć knjige, a i strukovne udruge autora bi se trebale intenzivnije time pozabaviti, pogotovo u kontekstu zaštite autorskih prava.

Naravno, za funkcioniranje svojih društava odgovorno je i samo članstvo, kako svojom uključenošću tako i kroz uredno plaćanje godišnje članarine, jer nerealno je očekivati da se većina troškova društava pokriva gotovo isključivo iz javnih sredstava, kroz subvencije Ministarstva kulture i medija, gradova i sličnih izvora, bez većeg doprinosa samog članstva. Koliko su mi dostupni podaci, sadašnje članarine su vrlo niske, a pretpostavljam da bi i za minimalističku kalkulaciju s članarinom od npr. 5 eura mjesečno (tj. cca 60 eura na godišnjoj razini) većina pisaca rekla da im je previše. A upravo bi značajnije prikupljanje članarine trebalo pokazivati u kolikoj je mjeri samo članstvo spremno podržavati funkcioniranje vlastitih strukovnih udruga. Jer, očekivati da će uvijek netko "na poziciji" odvolontirati mandat ili čak i duže vrijeme u korist stotina članova nije fer pristup, a može proizvesti i pogrešne motivacije kod prihvaćanja takvih izvršnih volonterskih funkcija.

Pisci imaju sasvim dovoljno prostora za isticati ideološke ili poetičke razlike u svojim npr. časopisima i tribinama, no u odlascima u  Ministarstvo kulture i medija ili druge važne institucije trebali bi se naviknuti što je češće moguće odlaziti zajedno, uz naravno neke prethodne međusobne razgovore i usuglašavanja oko različitih problema ili inicijativa.

Na žalost, među piscima uvijek je bilo i previše onih kojima do suradnje ova dva udruženja zapravo i nije stalo, i koji bi se radije preko svojih strukovnih udruga ponovno igrali Hrvatskog Sabora (čemu smo već imali prilike svjedočiti nekih prijašnjih godina), i teško da se reakcije Matanović, Kolara, Šojat i još nekih članova DHK mogu pripisati samo njihovoj tankoćutnosti ili izbornom neuspjehu, jer demokratičnost ponekad treba uključivati i obranu tj. jasno distanciranje većine od rigidnijih objeda i „tituliranja“ kakvih je očito bilo, stoga se nadam da će nova predsjednica DHK Hrvojka Mihanović-Salopek i HDP-ov novi predsjednik Edi Matić (ali još više i Upravni odbori obaju društava bez čijih smjernica predsjednik/ca ne mogu valjano odlučivati) ipak nastaviti posljednjih godina poboljšanu komunikaciju ovih dvaju društava, što je u velikoj mjeri bila direktna zasluga dosadašnjih predsjednika Zlatka Krilića i Zorana Ferića. Nadam se da će prepoznavati u prvom redu ono što ova društva i njihove članove/ice spaja, a pri eventualnim iskazivanjima ideoloških ili možda ponekad i poetičkih razlika svojeg članstva ne ostavljati manevarskog prostora propagatorima isključivosti tj. pojedine istupe pokrivati krinkom demokratičnosti.

Pisci imaju sasvim dovoljno prostora za isticanje ideoloških ili poetičkih razlika u npr. časopisima ili na tribinama, no na razgovore u Ministarstvo kulture i medija ili u druge važne institucije trebali bi se naviknuti što je češće moguće odlaziti zajedno, uz naravno neke prethodne međusobne razgovore i usuglašavanja oko različitih problema ili inicijativa. A Ministarstvo, kao i uvijek, uz mrkvu ima i batinu, pa ako se naša strukovna društva neće uspjeti dogovarati, možda u Runjaninovoj mudro zaključe da bi im bilo jeftinije financirati (kao nekad) jedno udruženje s nekoliko podgrupacija, tj. izdvajati potporu za rad samo jednog hladnog pogona s potrebnim administrativnim osobljem, a podupirati one najbolje njihove programe koja ta društva produciraju.

Budimo (naivni?) optimisti i nadajmo se da će se tek relaksirani putovi njihove suradnje s vremenom ipak još bolje utabati a ne zarasti u korov.

** tekst je u kraćoj verziji prvotno objavljen u Best Booku, mjesečnom prilogu o knjigama tjednika Express.