Smještena je u staroj jezgri grada Korčule i već je desetak godina (osnovana je 2014.) nezaobilazno mjesto susreta domaćih čitatelja, turista i pisaca. Posebno je zanimljivo da ju je osnovao Francuz Joseph Le Corre, zaljubljenik u otok od 1980-ih, koji je od početka svoju knjižaru zamislio i izgrađivao kao svojevrsni međunarodni kulturni punkt, prilagođen turistima ali i domaćem stanovništvu.

Sve pozitivne uredničke prakse koje sam doživio u svojoj spisateljskoj karijeri nastojim primjenjivati i u svom uredničkom radu i ponašam se prema svojim autorima onako kako bih volio da su se moji urednici ponašali prema meni. Neki od njih i jesu, ali ja to još nastojim nadograditi pa sam autorima ne samo urednik nego nerijetko postanemo i prijatelji, šank-kolege, a često sam im i zamjena za psihijatra.

Pisci i prevoditelji dugo su ostajali bez naknade kada su se njihova djela posuđivala u knjižnicama, fotokopirala, reproducirala ili koristila u školskim udžbenicima. Tek posljednjih godina – od 2013. uvođenjem naknade za javnu posudbu knjiga (PLR sustav) – počeli su ostvarivati i taj izvor prihoda, a razvoj kolektivne zaštite u Hrvatskoj nastoji model dodatno proširiti.

Nisam zagovornik propisivanja kvota kao načina na koji bi se ženama omogućila adekvatnija, uravnoteženija zastupljenost u različitim oblicima javnog djelovanja, ali ako ne ide drugačije onda neka budu i kvote (za npr. predstavničke i upravljačke funkcije, dok se za književne nagrade kvote ipak ne mogu propisivati). No, kudikamo je potrebnije djelovati na promjenu društvene svijesti.

Iako nam je možda teško povjerovati, hrvatsko školsko knjižničarstvo je, uz sve svoje nedostatke, jedno od zakonski najuređenijih, ima najobrazovanije školske knjižničare i ima knjižnicu u svakoj školi što je nedostižan ideal za većinu zemalja – na primjer, u Republici Irskoj svega 6 škola ima školsku knjižnicu, sve su srednje škole i u privatnom vlasništvu.