U kontekstu mjera štednje vodećih europskih država teško je reći kako bi Hrvatska reagirala da je u međuvremeu i sama uvela neki format kulturnih vaučera. Ispada da je lakše ne pokušati pa se onda kasnije i ne suočiti s problemom, a za sada je mogućnost uvođenja kulturih vaučera tek stidljivo naznačena u strateškim dokumentima Vlade RH i Ministarstva kulture i medija, što nije i garancija da će se s...

Neadekvatno financiranje školskih knjižnica pokazuje da smo kao društvo neodgovorni i škrti, da ne upotrijebim neku težu riječ, i zalud nam sve statistike, istraživanja i nedostatno financijski potpomognuti akcijski planovi. Škole se nekako snalaze, pa povremeno uspijevaju osigurati dio potrebnih sredstava projektima, financiranjem lokalne zajednice, donacijama... ali to im nije uvijek ostvarivo.

Na žalost, u Hrvatskoj je premalo knjižara koje se posvećuju i tom važnom promotivno-kulturološkom aspektu knjižarske djelatnosti, premalo se književnog života osim samog čina prodaje događa u knjižarama, kao što je i premalo knjižara koje se svojim aktivnostima npr. javljaju na natječaj Ministarstva kulture i medija za organiziranje promocija ili tribina u knjižarama.

Nedavno se kroz medije i na društvenim mrežama provukla vijest, ili još češće samo graf koji je fragmentarno sumirao razultate istraživanja koje Eurostat više-manje učestalo prikuplja od zemalja mahom članica EU. Posljednji podaci o čitanju knjiga zapravo su još iz 2022. godine, a njihovo zadnje ažuriranje dogodilo se u kolovozu ove godine. Gdje je tu Hrvatska?

Možemo li mi u knjižnom sektoru posložiti sličnu agenciju, odabrati najkvalitetnije i neumrežene operativce te izmjestit odlučivanje o knjizi iz postojećih ministarstava i njihovih službi, učiniti je u odlučivanju što neovisnijom od previranja na političkoj sceni, uz financijski održiv model? Puno je upitnika u zraku ali vrijeme je da se pokušaju naći i odgovori na njih.