Knjižara koja bi bila ultimativno kulturno središte, koja bi imala najveći mogući broj naslova, educirani kadar... danas takva kod nas ne postoji. Nekadašnji knjižari su bili izuzetno educirani, oni su završavali srednju školu koja je imala pojačanu satnicu hrvatskog jezika, učio se latinski i još jedan strani jezik, a ključni ljudi velikih izdavačkih kuća su im predavali stručne predmete.

Mnogi, pogotovo manji nakladnici, reći će kako je Interliber jedina prava knjižara u Hrvatskoj, u kojoj mogu izložiti sva svoja izdanja, pokazati što su sve objavili jer postojeća knjižarska mreža se u prevelikoj mjeri okrenuli knjižnom mainstreamu. Na žalost, mreža manjih kvalitetnih knjižara nije se dostatno obnovila, i često se brkaju raznorazni second-hand shopovi s punokrvnim knjižarama.

Sjećam se kako su nam naše slovenske kolegice i kolege pomalo zavidjeli na nastupu u Leipzigu ali i pratili što radimo, kako se povezujemo s međunarodnom scenom (npr. preko Tradukija) i nadali su se da će i Slovenija za 10-15 godina dobiti priliku na sličan se način predstaviti na nekom od najprestižnijih svjetskih sajamskih okupljanja. Stoga nisu stajali skrštenih ruku nego su u prosincu te iste 2008....

Njemačka se priključila Italiji, Francuskoj i Španjolskoj i omogućila kulturne vaučere tj. 'KulturPass' za sve mlade u Njemačkoj koji ove godine navršavaju 18 godina. Ono što bi posebno trebalo zanimati sve koji se u Hrvatskoj bave knjigom jest da i prvi rezultati ove mjere u Njemačkoj ponavljaju trendove koji su se već prije pokazali u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj, a to je da su upravo knjige...

Bitno je sačuvati potrebu za tekstom kao oblikom igre i vjeru u to što radimo, a koja uvijek ide uz neku sumnju. To zvuči dosta mučenički, a i je. Izgubiti sate, dane, godine za nekom tastaturom dok život ide dalje. Biti jako u tome, a s druge strane imati jedan dio ličnosti koji je izrazito sumnjičav prema onom što radiš, koji bi najradije sve spalio.