Nisam zagovornik propisivanja kvota kao načina na koji bi se ženama omogućila adekvatnija, uravnoteženija zastupljenost u različitim oblicima javnog djelovanja, ali ako ne ide drugačije onda neka budu i kvote (za npr. predstavničke i upravljačke funkcije, dok se za književne nagrade kvote ipak ne mogu propisivati). No, kudikamo je potrebnije djelovati na promjenu društvene svijesti.

Vjerujemo da knjiga nije tek tržišni proizvod, već kulturno, edukativno i društveno važno sredstvo komunikacije. A upravo je komunikacija u sektoru knjige ono što nam je možda i najvažnije. Bez nje, teško je zamisliti zdrav knjižni ekosustav – bilo u Hrvatskoj, bilo drugdje. Zato ćemo i dalje nastojati biti medij koji sluša, spaja i, kad je potrebno, postavlja pitanja koja možda nisu uvijek ugodna,...

Iako nam je možda teško povjerovati, hrvatsko školsko knjižničarstvo je, uz sve svoje nedostatke, jedno od zakonski najuređenijih, ima najobrazovanije školske knjižničare i ima knjižnicu u svakoj školi što je nedostižan ideal za većinu zemalja – na primjer, u Republici Irskoj svega 6 škola ima školsku knjižnicu, sve su srednje škole i u privatnom vlasništvu.

Na žalost, u Hrvatskoj je premalo knjižara koje se posvećuju i tom važnom promotivno-kulturološkom aspektu knjižarske djelatnosti, premalo se književnog života osim samog čina prodaje događa u knjižarama, kao što je i premalo knjižara koje se svojim aktivnostima npr. javljaju na natječaj Ministarstva kulture i medija za organiziranje promocija ili tribina u knjižarama.

Treba imati na umu da je nova V.B.Z.-ova riječka knjižara za sada tek na početku, veliki potencijal i knjižarski 'work-in-progress' u koji će trebati uložiti jako puno rada i knjižarskog znanja, nabaviti doslovno sve dobavljive knjige na hrvatskom tržištu, što se pak neće dogoditi bez značajnog V.B.Z.-ovog financijskog ulaganja u nabavu knjiga, ali i u kvalitetne zaposlenike-knjižare.