Knjižare i festivali kao prostori susreta
Sredinom rujna, nakon tek završenog sadržajno bogatog zagrebačkog Festivala svjetske književnosti (FSK), skoknuo sam u kratki posjet riječkom Vrisku – sajmu knjiga i festivalu knjiga i autora. Naravno, intrigirala me i mogućnost da se na licu mjesta uvjerim kakva je nova V.B.Z.-ova knjižara na riječkom Korzu, jer podatak da je ona trenutno po broju kvadrata najveća u Hrvatskoj nije mi značio previše, ipak je tu nešto drugo važnije kada govorimo o dobrim knjižarama.
Knjižare sam oduvijek doživljavao (pa i kreirao) kao mjesta susreta čitatelja s knjigom, njihovim autorima/cama ali i s osobama s one druge strane pulta – knjižarima, tim komunikatorima i svojevrsnim posrednicima među knjiškim svjetovima.
Jedna od meni najomiljenijih inozemnih knjižara je Hugendubelova na Marienplatzu u Münchenu, koja s prostire na nekoliko katova, s kafićem na vrhu iz kojeg puca prekrasan pogled na povijesni gradski trg, a odličnu lokaciju ima i nova V.B.Z.-ova knjižara na adresi Korzo 9. Rijeka je zahvaljujući razumijevanju gradskih vlasti (povlašteni najam za knjižare) dobila priliku pohvaliti se knjižarom kakvu Zagreb kao hrvatska metropola u sličnim prostornim gabaritima trenutno nema.
Kroz povijest bila je na toj lokaciji i Robna kuća Nama, pa Robna kuća Karolina Riječka te neke druge trgovačke djelatnosti, uglavnom prodaja tekstila i tekstilnih proizvoda, a posljednji zakupnik bio je H&M. Knjižara koja se prostire na čak 1.200 kvadratnih metara na dva kata, na dobrom je putu da nakon neophodnog početnog uhodavanja i postepenog punjenja knjigama i komplementarnim proizvodima postane možda i najreprezentativnija velika knjižara u Hrvatskoj, s najvećom mogućom ponudom domaće i strane knjige, jer za to ima sve uvjete – lokaciju, veličinu i unutarnju arhitekturu samog zdanja.
Vrlo razvedeni prostor, bez dosadnog pravocrtnog kretanja a uz mogućnosti prolaska iz više pravaca i razina, gotovo da traži tiskani ili digitalni vodič po prostoru knjižare, s ucrtanom vrstom ponude koja neće biti samo knjižna, već sadržava i komplementarnu ponudu multimedije (npr. glazba) kao i tzv. gifta (darovni program), posebno pazeći na smislemo tematsko povezivanje knjiga i autentične darovne ponude. Münchenski Hugendubel to ima odlično posloženo, nekadašnji zagrebački Profil Megastore sličan koncept tek je kratkotrajno na samom početku pokušao slijediti, no nikada ga do kraja nije uspio realizirati.
No, treba imati na umu da je ona za sada tek na početku, veliki potencijal i knjižarski "work-in-progress" u koji će trebati uložiti jako puno rada i knjižarskog znanja, nabaviti doslovno sve dobavljive knjige na hrvatskom tržištu (naročito iz društveno-humanističkih područja, umjetnosti pogotovo...), što se pak neće dogoditi bez značajnog V.B.Z.-ovog financijskog ulaganja u nabavu knjiga, ali i u kvalitetne zaposlenike-knjižare.
A kada se to i dogodi, trebat će se potruditi u Rijeku tijekom cijele godine dovoditi i dodatnu knjišku publiku, da se ne bi ispostavilo da je to prevelika knjižara za riječke gabarite.
No, zašto ne razvijati i knjiški turizam, primjerice iz Zagreba do Rijeke je tek kojih dva sata vožnje autom ili autobusom? Spojiti razgledavanje grada u kojem posjetitelj ima što za vidjeti i posjet riječkim knjižarama i antikvarijatima uz dobro odrađeni marketing imalo bi smisla i nadajmo se da će se takav koncept dogoditi i održati u Rijeci.
Na margini teme... za ili protiv ulaznica?
Sve ovo vrijeme bilo mi je zanimljivo pratiti kako su dva naša značajna nakladnika, Fraktura i V.B.Z., svoje festivale isprva gradili dobrim dijelom na predstavljanju vlastitog nakladničkog programa, da bi festivalske koncepcije kroz godine i proširivali, uklučujući u program svojih festivala sve više i druge nakladnike, njihove knjige i autore, što je prepoznavala i sve brojnija festivalska publika.
U Frakturi su još prije nekoliko godina shvatili da problem rastućih organizacijsko-produkcijskih troškova nije moguće riješiti samo kroz subvencije i različite sponzore ili popratnom prodajom knjiga, pa su se isprva odlučili testirati reakciju publike na uvođenje plaćanja ulaznica za pojedina festivalska događanja. Danas se to pokazuje kao dobra odluka jer bez obzira na naplaćivanje ulaznica za većinu programa FSK nije oskudijevao brojem prisutne publike.
U svijetu i brojni, naročito manji knjižari koji stvaraju knjiške zajednice oko svojih knjižara, često naplaćuju ulaz na promocije knjiga ili slične tribine, i njihova publika uglavnom razumije zbog čega to rade. Nije uvijek moguće živjeti samo od prodaje knjiga, a istovremeno ulagati i značajnija, pa makar i skromna sredstva, da bi neka knjižara funkcionirala i kao dragocjeno mjesto okupljanja lokalne zajednice.
Nužno je publiku navikavati da u maloljudnoj zemlji poput Hrvatske (s preskromnim navikama čitanja i kupovanja knjiga!) ne samo da nije uvijek moguće proizvoditi ne preskupe knjige, već i da šušur oko njih ne može uvijek biti besplatan. Tim više ako cijena festivalske ulaznice ne premašuje npr. cijenu dvije pive, ili je i manja od cijene jednog burgera ili pizze.
* Ovaj članak je dorađena autorova kolumna prvotno objavljena u prilogu za knjigu BestBook tjednika Express.