Zoran Pongrašić : Našim kritičarima nije lako jer su vječno na oprezu da kojim nesretnim slučajem ne opale po nečijem miljeniku/štićeniku
Nenad Bartolčić: Jesi li bio sklon knjizi i čitanju kao mali? Ili si radije naganjao loptu, igrao se kauboja...?
Zoran Pongrašić: Slabo sam naganjao loptu, barem kad su noge u pitanju, biciklomet da, više sam bio za intelektualne igre tipa pikulanja, a i puno sam masturbirao. Što se čitanja tiče, čitao sam sve žive stripove koji su u to vrijeme izlazili, moja mama je bila učiteljica pa kad je odlučeno da to više ne može biti samo sa srednjom učiteljskom, morala je završiti višu školu, morala je položiti i ispit iz jugoslavenskih književnosti za djecu (pretpostavljam da ovo nije točan naziv kolegija), pa smo te godine otišli na dvotjedno ljetovanje s jednim manjim koferom u kojem je bila prikladna odjeća tipa kupaćih gaća, ručnika i majica s kratkim rukavima, i s jednim golemim koferom u kojem su bile knjige koje je ona morala pročitati, pa je dva tjedna padala kiša, ništa od kupanja, sunčanja i ostalih ljetnih radosti, pa sam iz dosade posegnuo za tim golemim koferom prepunim knjiga i navukao se na čitanje.
A što je sve prethodilo tvojoj spisateljskoj karijeri?
Ako je književnost pisanje riječi kojima želiš ili nešto poručiti ili izraziti svoje stavove ili osjećaje, onda sam u književnost startao s pisanjem tekstova (nikad ih nismo zvali pjesme, postojao je tekst, a kad bi se uglazbio ni to nismo zvali pjesma nego stvar) za rok bend koji se zvao Kost i koža (iako nisu svi članovi benda bili mršavi) u kojem su najmlađi bili basist, danas profesor na FFZ i cijenjeni pisac, i pjevačica koja je kasnije otpjevala tada golemi hit Dečko ajde oladi s Posljednjom igrom leptira i još malo kasnije nastupila na Pjesmi Eurovizije sa Srebrnim krilima. Onda sam morao na tzv. odsluženje vojnog roka pa dok sam ga ja odsluživao bend se raspao, a ja sam nastavio pisati tekstove kao da nije.
Sjećaš li se kada si se odlučio posvetiti pisanju, jer nisi pisac oduvijek, zar ne?
To ti je meni kao pitanje: što si radio i gdje si bio u trenutku kad je Mirko Lilić na televiziji objavio da je umro drug Tito, pitanje na koje svi živi odgovaraju ko iz puške. Pitanje trenutka u kojem sam se odlučio posvetiti pisanju za mene je skroz jednostavno; spavaonica u kasarni na odsluženju vojnog roka, klasa novembar '84. kreveti na kat (za nas 28 s 56 smrdljivih nogu), ja na katu, u rukama mi zbirka priča "Opis smrti" Davida Albaharija, čitam priču He ain't heavy, he's my brother i padam u nesvijest, kao ajme zašto je ovo tako dobro, a u sljedećem trenutku pomišljam: i ja želim pisati takve stvari... Kasnije sam ga krao, Albaharija, njegov stil pisanja uglavnom, pa kad sam dovršio svoju prvu zbirku priča poslao sam mu taj rukopis (podosta idiotski s moje strane, nije li), a on mi je odgovorio pismom u kojem je napisao kako mu se moje priče sviđaju. Mislim, bilo bi malo čudno da mu se nisu svidjele kad je u njima pola toga bilo prekopirano iz njegovih priča, zar ne?
Kasnije, kad je Albahari otišao u Kanadu, dopisivali smo se mejlovima, obojica pljuvali po Houellebecqu jer smo bili ljubomorni kako netko može biti toliko slavan a piše bedastoće. A onda mi je Albahari umirio savjest kad mi je rekao kako je i on u svojim spisateljskim početcima također krao, nažalost zaboravio sam od koga, nekog nepoznatog Amerikanca čini mi se, pa sam zaključio da su krađe u književnosti skroz okej, ali i da se trebaš potruditi pa krasti od najboljih.
Koji su te autori ili djela inspirirala u djetinjstvu pa i kasnije, u ranijoj fazi književne karijere?
Osim gorespomenutog, "Lažeš, Melita!" Ivana Kušana, "Smogovci" Hrvoja Hitreca, "Leva ruka tame" (leva, leva, nije bilo prijevoda na hrvatski) Ursule le Guin, "Povijest pornografije" i "Klub obožavatelja" Gorana Tribusona, "Lovac u žitu", naravno... Imam svoju malu biblioteku s meni najdražim knjigama za kojima s vremena na vrijeme uvijek iznova posežem, ponekad još uvijek da bih nešto ukrao.
A onda, kada si počeo ozbiljno baviti se pisanjem, pisao si uglavnom za odrasle?
Ne, pisao sam više-manje u cik-cak modu, slalom nekakav između jedna za tzv. djecu i mlade (užasno me nervira taj termin, jer je između ostalog potpuno pogrešan, pa ću mu dati skraćenicu DIM, čisto da manje pizdim), pa jedna za tzv. odrasle, pa jedna za DIM, pa jedna za odrasle... U poče(t)cima sam htio biti samo pisac za odrasle, ali sam imao tu nesreću da je moj prvi slučajni roman za DIM postao kao nekakav hit pa sam, kako je to kod nas uobičajeno (a vani nije), odmah stavljen u ladicu s naljepnicom Djeca i mladi, zaboravi odrasle.
U posljednje se vrijeme trudim uvjeriti neke stručne ljude kad je književnost za DIM u pitanju, da razdvoje književnost za djecu i mlade na književnost za djecu i na književnost za mlade. Zašto su svi odrasli čitatelji u istom košu kad neki čitaju sranja a neki velika djela? Ja bih ovu DIM kategoriju podijelio na 3 dijela: djeca, tinejdžeri, young adults, a gdje točno povući crte i treba li ih baš strogo ucrtavati, neka odluči struka, prije svega knjižničarke (one koje čitaju).
Zadnji roman baš za djecu napisao sam prije 15 godina, više ne želim pisati za djecu jer sam tu napisao sve što sam htio, sada želim pisati romane u kojima su samo glavni likovi djeca i mladi, romane poput: "Betonski vrt" Iana McEwana, "Soprani" Alana Warnera, "Volim sutra" Faize Guene, "Panker" Johna Kinga (1. dio romana), "Zakon kosti" Russella Banksa, "Čarlijev svijet" Stephena Chboskog iako je pisan u obliku pisama što mi se ne sviđa jer lako je tako, jednako kao i romani pisani u obliku dnevnika. (Budući da ne znam nijedan strani jezik, sve sam ih čitao u prijevodu, te se ovim putem ispričavam prevodiocima što nisam naveo njihova imena, a kojima sam zahvalan što su mi omogućili da ih čitam).
Teme i priče iz života odraslih postale su ti dosadne?
Ne nego kao pisca za odrasle nisu me zarezivali ni pola posto (evo jednog primjera: osnivačka skupština Hrvatskog društva književnika u ZKM-u, na ulazu u dvoranu postavili su jednog pjesnika, znam mu ime, ali bih ga htio poštedjeti sramote, i dali mu dužnost odlučivanja tko može a tko ne može ući, pa je odlučio da ja ne mogu, jer tko sam ja uopće, i pripušten sam tek nakon intervencije Iris Supek; btw, te 2002. Imao sam 4 objavljene knjige, tri za DIM (iako jedna od njih zapravo nije ni za koga) i samo jednu zbirku priča za odrasle, a na skupštinu su bez ikakvih problema ušli i neki bez ijedne knjige.
Štos je u tome da nisam bio upisan u taj dječji vrtić, nisam se družio, ni s piscima za odrasle ni s književnim kritičarima, nisam se odijevao kao pisac za odrasle, do dan danas nisam nabavio čak ni jedan kačket, velikim dijelom sam si sam kriv, a dijelom je kriv i posao koji sam tih godina radio za plaću. Inače, moji romani za odrasle odlični su (s izuzetkom jednog, koji je ujedno i najčitaniji!?) kao i moji romani za djecu, ali jednostavno prolaze ispod radara medija koji su ih mogli napuhati kao što su napuhali romane nekih drugih pisaca.
Uz to, u književnosti za tzv. odrasle je jako malo prostora za nešto novo, drugačije... puno su veće mogućnosti u književnosti za DIM. Iako, već se nekoliko godina spremam napisati najbolji hrvatski kriminalistički roman ikada, pa se nadam da će mi to prije smrti i uspjeti, u kojem će, između ostalog, naša policija napokon biti prikazana onakva kakva jest, budući da znam podosta o toj temi jer sam desetak godina radio kao inspektor.
Na kraju krajeva, kao pisac za DIM čitaniji sam od većine pisaca za odrasle, između ostalog zahvaljujući i lektiri.
Kuja za vješanje
U svojim djelima često obrađuješ teme prijateljstva, obitelji i odrastanja... Kako zapravo biraš teme koje će dominirati u tvojim knjigama?
Svjestan sam da zvuči totalno blesavo, ali tema odabere mene. Par primjera: novinski članak o tome kako su usred Zagreba pretukli nekog klinca tamnije boje kože pa napišem "Vidi majmuna!", djevojčica kolege s posla ima leukemiju, a moja kći ispred naše zgrade igra gumi-gumi pa uleti u stan i vikne Federčić (nadimak jedne klinke) je preskočila nebesa, pa napišem "Gumi-gumi" ili "Djevojčica koja je preskočila nebesa", najbolje godine svog života uništavao sam opsjednutošću utrkama Formule 1, dozvolio sam da moje mentalno stanje ovisi o uspjesima i neuspjesima mog vozača (koji je puno više gubio nego pobjeđivao, pa sam se i ja većinu tog vremena, bolje reći tih vremena, osjećao jadno i depresivno), pa sam napisao "Ja, ja i Formula 1", i godinu kasnije "Sudare".
S druge strane, moja prva službena knjiga je romančić za DIM "Mama je kriva za sve", iz 1999. koji nije bio inspiriran ni s čime iako su se kritičari svim silama trudili reći kako se radi o socijalnom romanu, te samohrana majka, te u školi neprihvaćeni klinac... a sad maltretiraju i učenike s onim Što je pisac htio reći, iako pisac nije htio reći ništa, nego je samo dobio zadatak da za Modru lastu (i za honorar!) napiše nešto dužu krimi-priču, pa se to kasnije razvuklo do granica kratkog romana, pa se dogodilo da ga objave i da se nekoliko puta pojavim na televiziji, i da ga uvrste u lektiru, tako da i dandanas dobivam brda love od autorskih prava.
Što smatraš ključnim u komunikaciji s mladim čitateljima kroz književnost?
Sad, je li baš to ključno ili nije, ali mladim čitateljima ne možeš podvaliti muda pod bubrege ili rog umjesto svijeće (kao ni svijeću umjesto roga naravno), oni ne pristaju na muljanje, oni će na književnom susretu glasno i jasno reći ovo mi ne valja, za razliku od odraslih čitatelja koji će se na književnom susretu s piscem četrdeset pet minuta smješkati, a u sebi mu željeti da se zapali stolica pod njegovim dupetom.
Koja bi bila formula uspješnog, kvalitetnog pisanja za djecu i mlade, pa da te knjige zaista i dopru do njih, te da oni na njih reagiraju?
To su dva različita pitanja, tj. s jedne strane je pitanje o kvalitetnom pisanju (kod nas se podilazi mladim čitateljima da bi se knjiga prodala u što više primjeraka, veliki izdavači ne bi nikad objavili "Kuju za vješanje" uz glupo obrazloženje da nije za djecu. A kad nije za djecu, a nije ni za odrasle, onda je valjda za nikoga (namjerno pišem nikoga a ne ni za koga, nisam pretjerano pismen, ali neke sitnice ipak znam), za nekog nepostojećeg, a nepostojeći ne kupuju knjige. A da bi se knjiga dopala djeci tad skoro pa ne smije biti previše kvalitetna jer ni većina djece nisu kvalitetni čitatelji.
„Dopiranje“ je drugo pitanje, po meni je to doslovno dopiranje, tj. dolazak knjige u ruke, isporuka. Na primjeru "Kuje za vješanje" to je zatvoreni krug; veliki izdavač koji bi je „dopro“ do čitatelja je ne bi objavio, a mali izdavač koji bi je objavio ne može je „doprijeti“ do čitatelja. Meni kao piscu malog izdavača bi se trebala dogoditi sreća da mi romani budu uvršteni u lektiru (iako lektira danas službeno ne postoji), jer je u tom slučaju „dopiranje“ automatsko.
Koliko su tvoja osobna iskustva, odnosno autobiografski elementi, prisutni u tvojim knjigama?
Ako pod osobno iskustvo stavimo i ono što je proživio netko drugi a ja sam tu bio (samo) promatrač, onda u velikoj mjeri. Mislim da je s većinom pisaca tako. Pogotovo s ovima koji ne znaju izmišljati pa pišu samo o onome što su osobno doživjeli (nisam među njima, a dokaz za to je da sam neko vrijeme pisao znanstvenu fantastiku). Jedan skeč na ovu temu: jedna naša književna kritičarka mi je prigovorila kako u svojim romanima za odrasle pišem samo o samome sebi – što uopće nije istina – i onda par godina kasnije žena napiše svoj prvi roman u kojem piše samo o sebi.
Provedi nas malo kroz svoj proces pisanja? Odakle počinješ, došla ti je neka ideja ili ti je iskočio neki lik? Ili kakva situacija?
Moj proces pisanja je ovakav: 1. slučajno se dogodi neka tema o kojom želim pisati, 2. stvorim likove koje ću voljeti čak i kad su zadnji gadovi (taj dio procesa mi je najvažniji, često se danima mučim samo da bih ponekom liku dao pravo ime ili nadimak), 3. pišem scenu po scenu (nemam pojma koja će biti sljedeća, a često nemam pojma ni koja će rečenica biti sljedeća) na način da je koliko-toliko postavim (soba, učionica, školski zahod, ulica...) pa u tu scenu stavim likove i pustim ih da žive svoje živote a ja zapisujem, jer ne znam pisati, nisam nikad savladao zanat da bih bio taj koji će za njih izmišljati njihove živote, 4. peglanje teksta (najteži dio procesa gdje se preznojim toliko da me se može cijediti).
Jer ja ne znam pisati (hajd dobro, na kraju ispadne da znam, ali uvjeren sam da se nitko živ ne preznoji koliko se ja preznojim, niti opsuje koliko ja opsujem, niti lupi po stolu - pazim da ne lupim po laptopu - koliko puta ja lupim), a sad mi je ispod časti da me nekakvom kreativnom pisanju podučava netko tko je postao pisac nakon tečaja kreativnog pisanja (ovo lupam napamet, ne znam ima li takvih, iako me ne bi začudilo da ima).
Koji ti je najdraži lik kojeg si do sada kreirao?
Hajd dva, budući da, kao što sam rekao, volim sve do jednog. Pa neka bude Dostojevski iz romana "Idijot" jer sav besmisleni užas rata možeš vidjeti samo kroz oči prostodušnog čovjeka kakvi su obično idioti, i mala Boža iz "Kuje za vješanje" jer me u svakoj sceni do suza nasmijala a onda u posljednjoj rasplakala na puna dva sata.
Koristiš dosta humor i ironiju. Činiš li to spisateljski promišljeno ili je to nešto spontano, pa onda to postaje dio tvog stila? Jer, tvoja djela često imaju humorističan ton, čak i kada se bave ozbiljnim temama. E sad, kako razvijaš balans između humora i ozbiljnosti?
Mislim da sam rođen sa smislom za humor i to je to. Ne možeš biti duhovit na silu, iako se neki moji kolege uporno trude. Ja se pak sad svim silama trudim da pišem sa što manje humora i teška je to borba, rođeni sam komičar, radim urnebesne „književne“ susrete sa srednjoškolcima na temu bajki, na užas i negodovanje nekih književnih teoretičara, znalaca, stručnjaka.
Kako vidiš ulogu i svrhu književnosti za mlade? Kakva je ona bila prije npr. dvadesetak godina a kakva je danas? Što se promijenilo?
Kod nas se skoro ništa promijenilo ni od "Šegrta Hlapića" a ne samo u zadnjih dvadeset godina. Štoviše, u zadnjih dvadeset godina nešto malo se i jest promijenilo. Ali likovi u hrvatskim djelima za DIM i dalje nisu ljudi od krvi i mesa, nego su iz Diznijevih crtića, nit prde nit smrde, nit se znoje, nit pišaju nit seru, nit si njuše čarape, neki su i tinejdžeri ali još nikad nisu dobili ni menstruaciju ni erekciju. Što se uloge i svrhe književnosti za mlade tiče, svrbi me da odgovorim kako tu ne vidim nikakvu ni ulogu ni svrhu, osim što mladi bježe od književnosti ko vrag od tamjana, uz par, svega par, izuzetaka, što je po meni sasvim u redu, jer tih svega par mladih su elita, svi oni ostali su samo statistički prosjek.
U jednom davnom intervjue koji smo radili s tobom (godina je bila 2010.) spominjao si rock'n'roll, slušanje ploča... U međuvremenu se dogodio/događa veliki povratak vinila. Kakav si danas s tim? Koliko ti je glazba bila (je li i ostala) važna?
Tog se intervjua uopće ne sjećam, jer u to vrijeme nisam bio baš nešto pri sebi, bio sam bezvoljan, depresivan, ništa mi se nije dalo... ali kad već pitaš, što se glazbe tiče ostao sam dobrovoljno zaglavljen u kamenom dobu sedamdesetih godina prošlog vijeka. Iako mi je glazba danas važnija na način da me vrijeđa to što usput čujem, ali to je valjda samo zato što sam ostario, jer kad se sjetim mog starog kad sam mu prvi (i zadnji) put pustio Sex Pistolse, sve mi je jasno.
A postoje li i neka druga djela, iz drugih vrsta umjetnosti – film, glazba ili slikarstvo – koja su te inspirirale ili su ti i danas vrlo važna?
Htio bih pokrenuti biblioteku (npr. naziva Džuboks) u kojoj bi bile slikovnice s tekstovima nekih naših rock i punk pjesama. Nešto drugačije, a ipak slično biblioteci Vrata u podrum (slikovnica za odrasle), na koju sam jako jako ponosan kao urednik. Osim toga, fascinira me koliko je jednostavnije napraviti dobar film nego napisati dobar roman. Inače imam roman koji sam svojevremenom iz zajebancije potpisao ženskim pseudonimom po kojem da se snimi film bio bi naš pandan filmovima "Sam u kući", "Ben Huru" i sl, i garantirano bi mlatio pare u ove blagdanske dane. (EPP info: roman se zove "Tko je ubio Djeda Mraza?").
Jesi li imao iskustava da su ti čitatelji pisali ili komentirali tvoja djela? Kako reagiraš na povratne informacije od svojih čitatelja?
Puno premalo takvih iskustava. Praktički na koljenima molim kolege ili prijatelje da mi ne kažu super za nešto što sam napisao, nego da mi kažu što im ne valja. Jer od super nemam nikakve koristi, a od ovo ti ne valja itekako imam. Ta stvar s nepostojanjem fidbeka dala bi se popraviti s knjižnicama na način kad čitatelj vrati knjigu, knjižničarka ga zamoli da joj kaže kak mu se ili nije i zašto svidjela (ograničimo se na knjige domaćeg autora koji je član te knjižnice, koji poznaje knjižničarku, koja će mu prenijeti informaciju). Inače, podijelio sam 20-ak "Kuja" s molbom da mi se jave poslije čitanja, bez obzira... 3 ili 4 jesu, ostali nisu.
A književne kritike, koliko ti one znače? Jesu li ti korisne?
Korisne su mi samo negativne kritike. Kad dam rukopis na čitanje, i kad mi se kažu negativne stvari o njemu, tad popravljam, ne uvijek, jer ponekad znam da negativna kritika nije u pravu. Nažalost, našim kritičarima nije lako jer su vječno na oprezu da kojim nesretnim slučajem ne opale po nečijem miljeniku/štićeniku, da se ne zamjere nekom autoritetu, autorovom roditelju, majci, sestri, bratu, tetku... tako da kad im se nešto i ne svidi neće reći ovo mi se ne sviđa nego će nabaciti par uvijek istih floskula iz kojih netko neobrazovan poput mene neće apsolutno ništa skužiti. E, ovakvi pisci kao što sam ja, bez pokrovitelja, im dobro dođu radi ravnoteže, jer moje romane smiju bez straha popljuvati do mile volje, i to mi je sasvim u redu, i kad bi me barem češće pljuvali.
Postoji li neka posebna anegdota iz susreta s čitateljima koja ti je ostala u sjećanju?
Imam više puta ponovljenu anegdotu s pozivom iz knjižnice ili škole tipa: mi nemamo para da vam platimo honorar ali djeca vas jako vole pa ako biste to mogli odraditi badava. Obično odgovorim ako vam procuri WC kotlić kažite vodoinstalateru kako djeca jako vole ići na WC ali nemate para za popravak. U pravilu mi se nakon toga više ne jave, a budući da mi je već pun kufer književnih susreta to mi apsolutno odgovara. Inače totalno mi je blesavo kad pisac na književnom susretu čita, a publika ga sluša. Osim eventualno u knjižnici za slijepe.
Postoji li neka ideja ili tema koju bi volio obraditi, a još nisi? Što možemo očekivati od tebe u skorije vrijeme, na čemu trenutno radiš?
Vjerujem da su sve teme već odavno obrađene, neke među njima i izlizane od prečestog korištenja, a neke loše napisane. Tema (nazovimo to tako) koju bih volio obraditi pa je evo zato i obrađujem u romanu koji trenutačno pišem je također već napisana, to je tema želje da se okonča besmislen život (besmislen po mišljenju glavnih „junaka“), ali način i stil kojim će biti „obrađena“ bit će nešto skroz novo i drukčije od svega dosad u hrvatskoj književnosti za DIM (btw, ako taj roman dobije neku našu nagradu, onda ću prestati s pisanjem jer će i moje nekakvo buduće pisanje za DIM postati besmisleno).
Krive su Seka i Seka
U posljednje vrijeme književne nagrade te nisu zaobilazile. Tvoj Roman „Krive su Seka i Seka“ je nagrađen, i "Kuji za vješanje" je dobro krenulo. Više se ne osjećaš kao "nevidljivi" pisac, o čemu si govorio u spomenutom starom intervju? Ili su ti pomaci ipak premali pa se i dalje smatraš "nevidljivim" u odnosu na domaći književni mainstream?
Kad su književne nagrade u pitanju, ne znam o čemu ovisi hoće li ih neki tekst dobiti ili neće. Mislim da se tu ne radi o sreći nego o sastavu stručnih žirija koji o tome odlučuju, a vjerojatno i o tome što se kod nas lik i njegovo djelo gledaju zajedno (ja se svim silama trudim uopće ne gledati prema autoru već samo prema tekstu koji je napisao) pa nek se vidi nek se zna tko se kome dopada. "Krive su Seka i Seka" roman koji je dobio mog predzadnjeg Grigora Viteza puno je više antiroman; prvih 100 stranica se ne događa ništa, samo se upoznajemo s likovima, onda slijedi početak, sredina i svršetak romana (nađe se tu i jedno poglavlje za koje autor nije znao kamo da ga umetne pa ga je ugurao unutar jednog drugog poglavlja, i jedno poglavlje koje se ponavlja 5 puta), poslije svršetka je epilog, a onda slijedi još jedno poglavlje na kraju kojeg je kraj, ali nije jer zatim slijede još i dijelovi teksta izbačeni iz romana (mislim da je taj štos moj izum, a ukrao sam ga iz filmova).
Osim toga, roman "Krive su Seka i Seka" se ne može čitati na književnim predstavljanjima jer se ne može čitati naglas nego samo u sebi. "Kuja za vješanje", roman koji je dobio mog zadnjeg Grigora Viteza i nagradu Anto Gardaš je najružniji, najnasilniji, najžešći hrvatski roman za DIM ikada, pa je, pretpostavljam, nagrade dobio isključivo zbog hrabrosti članova oba žirija da mu ih dodijele.
Najbolja stvar s ovih par posljednjih nagrada je u tome da sljedeći roman za tzv. DIM mogu napisati kako god želim, a upravo ću ga tako i napisati, bez kočenja, bez ijednog grama autocenzure (koja je inače ukalupljena u stil velike većine hrvatskih pisaca za DIM, što zato što ih je strah od imaginarnog nečega, što zato jer ih na to primoravaju njihove izdavačke kuće).
I dalje sam apsolutno nevidljiv, ne mogu se ni usuditi mjeriti sa Sanjama, Gavranima, i sl. piscima takvog profila za DIM, koji em objavljuju kod velikih izdavača koji im osiguravaju i veliku reklamu i veliko tržište, em pišu točno onako kako treba pisati da bi bili zanimljivi što većem broju djece. Iskreno, mene ne zanima da me čita pola milijuna DIM, zanima me njih otprilike troje, ili dvoje, ili jedno jedino dijete kojem će neki moj roman promijeniti život kao meni Albaharijeva priča s početka ove naše priče. I zato smijem pisati što i kako god želim.
Koliko si prevođen vani? Imaš li kakva saznanja o tome kako su različite kulture prihvatile tvoju književnost?
"Gumi-gumi" (Goumi-goumi) se po objavljivanju u Francuskoj (2004.) prodavao vrlo brzo, tipa 400 primjeraka u tjedan dana ili tako nešto, u nekom njihovom časopisu su objavljene 2 sjajne recenzije, što mi je javila tamošnja urednica, ona mi je 2 godine kasnije poslala i primjerak "Pula-elastico" nakon što je roman objavljen u Brazilu, dobio sam i informaciju o premijeri kazališne predstave u Sao Paulu, a onda su informacije prestale stizati; da, dobio sam i nekakav bijedni honorar, njime nisam pokrio ni honorar prevoditelja. U Srbiji su mi objavili nekoliko romana za DIM prilagođenih na srpski (ono, nije Bero nego je Bora), za jednim je i dalje potražnja, ali od novog izdanja čini mi se ništa.
U neki svojim reagiranjima ili komentarima na Facebooku prilično si oštar, bez rukavica, ne skrivaš svoje stavove? Ponekad imam dojam da i namjerno provociraš ne bi li došlo do kakve sadržajne razmjene mišljenja, no na žalost, kod nas je FB puno više ostavljanje lajkove, srčeka, cvjetića... nego li prostor polemičke, ali pri tome i argumentirane rasprave?
Tako je! Pokušavam čak i isprovocirati razmjenu mišljenja, ali ne ide. Čak i kad izvrijeđam kolege pisce oni mi stave lajk, jebemu, to ne razumijem! Ili razumijem kako misle da se samo zajebavam (što nije istina, pogotovo kad su teme kotizacija koju mora platiti pisac da bi mogao slušati one koji o pisanju samo pričaju) ili da sam poremećen (što možda malo je, ali ne previše). Pisci za DIM, za razliku od odraslih pisaca, uopće ne podržavaju jedni duge, nemam pojma zašto je tome tako, ljubomora vjerojatno, zašto je on u lektiri a ja nisam, koji vrag? Žao mi je zbog toga.
Vratimo se opet malo u prošlost, u vrijeme kada si sudjelovao u osnivanju Autorske kuće i Knjige u centru? Koji je bio cilj? Kako te inicijative doprinose promociji književnosti?
Prvenstveno doprinose kontroli nad time što radiš, jer je naša (od nas osmero koji smo osnovali umjetničku organizaciju Autorska kuća) ideja bila da pisci i ilustratori uzmu stvari (tj. izdavaštvo) u svoje ruke jer je tretman velikih nakladnika (u ovom slučaju Znanja) bio sramotan. Poslije Autorske kuće osnovano je veoma važno i bitno Društvo hrvatskih književnika za djecu i mlade, a poslije sve više i više drugih što umjetničkih organizacija, što udruga koje se bave knjigom, izdavaštvom, književnim festivalima, a sa svojim autorima postupaju pošteno.
Za kraj malo i u nakladništvu... pojasni mi malo razliku (i kratki historijat) Autorske kuće, pa nagrade Ovca u kutiji... ima tu podosta i obiteljske priče u tome, ili se varam?
Ovo je sa službene stranice: Nagradu za najbolju hrvatsku slikovnicu Ovca u kutiji pokrenula je 2005. godine grupa umjetnika okupljena oko umjetničke organizacije Autorska kuća, a na inicijativu prve umjetničke voditeljice udruge, književnice Ane Đokić. Imenu nagrade kumovao je književnik Zoran Pongrašić. U pitanju je aluzija na čuvenu ovcu u kutiji iz Antoine de Saint-Exupéryjevog "Malog princa". Cilj pokretanja nagrade Ovca u kutiji bila je želja umjetnika za valorizacijom slikovnice kao visoko umjetničkog djela koje je namijenjenog ne samo djeci već i odraslima.
Ovca u kutiji jedina je književna nagrada u Hrvatskoj koja se dodjeljuje isključivo slikovnicama. Stručni i dječji žiri, neovisno jedan o drugom ocjenjuju pristiglu produkciju te procjenjuju tekst, ilustraciju te njihovu međusobnu povezanost. Od užeg izbora (u koji ulaze sve slikovnice koje su dobile makar jedan bod od jednog od članova žirija) biraju se finalisti (četiri ili pet slikovnica koje su dobile najviše bodova). Nagrada Ovca u kutiji stručnog i dječjeg žirija, dodjeljuje se onoj slikovnici koja je dobila najviše bodova. Nakon razilaženja umjetnika okupljenih oko Autorske kuće, organizaciju nagrade Ovca u kutiji je preuzela udruga Knjiga u centru. (kraj teksta sa službene stranice).
Ove godine se pojavilo par osoba koje su pričale o neregularnosti nagrade, namještanja pobjednika i sl. jer kao Knjiga u centru je osnovala nagradu i sad je dodjeljuje samoj sebi. Da su samo malo zavirili u statistiku (a postoji divna statistika na stranicama KGZ Centra za dječju knjigu) vidjeli bi... ma ne želim dalje, jer ispada da se branim, a ja se nikad ne branim kad znam da sam u pravu, kao što sad jesam. Krivo mi svakako jest što te osobe takvim svojim stavom vrijeđaju najviše članice i članove stručnog i dječjeg žirija.
A zanimljivo je i to da je novinarka (loša, jer nije postavila nijedno pitanje nikome iz organizacije nagrade, već je organizatore samo popljuvala) koja je napisala izrazito negativan članak u Vijencu i sama imala slikovnicu u konkurenciji za nagradu, pa se pitam bi li napisala takav članak da je kojim slučajem dobila Ovcu (naravno da se to ne pitam, znam da ne bi).
Koji su problemi u nakladništvu knjiga za djecu i mlade?
Budući da sam ja kao 3 u 1, i pisac i urednik i nakladnik (više volim riječ izdavač) znam sve o svemu, nitko me ne može prevariti ni veličinom honorara, ni cijenom tiska knjige od toliko i toliko araka, niti količinom naklade (ono kad izdavač napiše 17. izdanje, možda je ako su mu izdanja po 100 komada). Kao nakladnik dakle nemam apsolutno nikakav problem s izdavanjem knjiga za DIM. Naime, realizacija mog izdavačkog plana kao glavnog urednika ovisi isključivo o financijskoj potpori Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske (ovo ja ko iz puške) i u manjoj mjeri (čitaj u manjoj količini novca) od Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba (ovdje se još nisam navikao na civilno društvo, ali budem). Skraćeno: koliko para toliko knjiga. Osim što kod mene to nije slučaj, jer potpore rastegnem najviše što mogu pa uvijek objavim više naslova od ugovorom zadatih. Na uštrb honorara, što mojih uredničkih, što malo manjih autorskih.
Generalni problem kad je književnost za DIM u pitanju je da taj DIM određuju što i kako pisci trebaju pisati, a to ne smije biti tako! Već naprotiv, pisci su ti koji moraju reći DIM što trebaju čitati. No, moji kolege su ili kukavice ili nemaju izbora jer moraju preživjeti.
I da bude jasno, ja se uopće ne žalim. To što radim ovo što radim, to što se bavim knjigama za DIM, to je moj izbor. I mislim da je dobar.
Kakva ti je bila 2024?
Kakva mi je bila 2024. kad je književnost u pitanju? Sjajna! Knjiga u centru, čiji sam glavni urednik, kao mikro-izdavač imala je između 18 finalista nagrade Grigor Vitez čak 4 svoja naslova, od kojih su od moguće 4 glavne nagrade osvojila 3. Moja "Kuja za vješanje" dobila je i Grigora Viteza i Antu Gardaša (potpuno mi je nejasno zašto hrvatska selektorica Kuju nije poslala u konkurenciju za regionalnu nagradu Mali princ, a poslala je obje koje su s "Kujom" bile u finalima hrvatskih nagrada (dobri romani spisateljica koje volim čitati) i koje je "Kuja" uredno pobijedila, a budući da ista selektorica za tog istog Malog Princa nije poslala ni moj prethodni roman za DIM koji je također dobio nagradu Grigor Vitez, pitam se ima li ta gospođe nešto protiv mene ili selektira samo naslove velikih izdavača (ova dva ovogodišnja su objavljena u Ljevaku). Moj prethodni roman dospio je na Časnu listu IBBY-ja, jedna slikovnica putuje svijetom po izložbama Silent Book, a jedna druga je proglašena Hrvatskom lijepom knjigom (mislim da ide veliko H na početku), plus poslije prekida od jedne godine jer nije bilo para, ove su godine objavljena još 2 naslova u biblioteci Vrata u podrum / slikovnica za odrasle.
Slobodno mogu reći kako od pisanja ne živim, ali od knjiga da.
Kuja za vješanje
- Knjiga u centru 10/2023.
- 281 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789538222603
- Cijena: 17.85 eur
- Kupi knjigu!Pročitaj ulomak!
Najnoviji roman Zorana Pongrašića 'Kuja za vješanje' govori o predrasudama, neuzvraćenoj ljubavi, pogrešnim osjećajima, nasilju među tinejdžericama, seksualnom preispitivanju i životinjama. Glavna junakinja je mlada pankerica, koja se nalazi u nerješivoj životnoj situaciji, a sve kulminira borbom za goli život.
Krive su Seka i Seka
- Knjiga u centru 12/2021.
- 278 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789538222382
- Cijena: 14.47 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
Kad si tinejdžer onda ne smiješ baš najpažljivije slušati što ti roditelji govore. A i ako slušaš moraš se pretvarati da ne slušaš. Moraš gledati na sve strane osim u roditelja. A ako gledaš u roditelja onda obavezno moraš kolutati očima, i napadno kimati glavom, i glasno uzdisati u smislu da da da sve sam to već milijun puta čuo.