Najnoviji roman Zorana Pongrašića "Kuja za vješanje" je priča o predrasudama, o krivim zaključcima, o (ne)uzvraćenoj ljubavi, o pogrešnim osjećajima, o nasilju među tinejdžericama, o seksualnom preispitivanju, o psima, hrčcima, golubovima i vranama, u središtu koje je mlada pankerica koja se neočekivano nađe u nerješivoj životnoj situaciji koja kulminira borbom za goli život. Ona kaže: "A ja se osjećam baš kao taj pas. Kao kuja za vješanje. Kao da su me zakvačili zubima za staru automobilsku gumu obješenu o najvišu granu drveta. I ostavili da tako visim. I ne mogu ništa. Ako bih htjela bilo što promijeniti morala bih otvoriti usta. A ako otvorim usta, znam, past ću."

"Kuja za vješanje" je roman koji pomaže žrtvama vršnjačkog nasilja da osvijeste činjenicu da ga trpe, da, čitajući ga, shvate da nisu usamljeni slučaj, da razumiju kako je izostanak reakcije na nasilje i prepuštanje istom ono što se dogodi i drugima te nije razlog da onaj koji trpi nasilje uz to dodatno trpi i grižnju savjesti zbog izostanka vlastite reakcije na njega. Ujedno je to roman koji i mladim nasilnicima otvara oči jer nasilje koje usmjere prema drugoj osobi naizgled nasilniku izgleda bezopasno i gotovo šaljivo, smiješno i bezazleno budući da njihova žrtva ne vrišti, ne otima se i ne pokušava se braniti. Nasilniku (a i institucijama koje se bave vršnjačkim nasiljem) mora biti jasno da je i izostanak vriska ustvari poziv upomoć, da je prepuštanje nasilnom činu također poziv upomoć.

U slučaju vršnjačkog nasilja u romanu to je poziv upomoć usmjeren prema onima koji su predaleko, koji su nezainteresirani ili jednostavno minoriziraju problem smatrajući ga dječjom zafrkancijom. Time i nasilnik i žrtva dobivaju zeleno svjetlo i "dokaz" da je nasilni čin društveno prihvatljiv (jer izostaje reakcija odraslih na njega) te nastavljaju kroz život igrati svatko svoju ulogu sve do nekog tragičnog kraja. Ovaj roman otkriva korijen tog društvenog problema i ustvari je alarm za roditelje i institucije koji, ukoliko im je stalo da iskorijene nasilje, moraju obratiti pažnju na ono što se događa već u dječjoj ili tinejdžerskoj dobi.

***

IZDAVAČKA RECENZIJA: piše Silvija Šesto

Multidisciplinarni roman Zorana Pongrašića „Kuja za vješanje“ od prve će vas do zadnje stranice prikovati, jer bez obzira što razvija radnju donekle pravocrtno ista će vas ta radnja prepuna autentičnih izmišljenih a tako stvarnosnih zbivanja bacati u asociranje, razmišljanje pa i često prisjećanje. Brutalno iskren u ismijavanju licemjerja današnjeg društva, a osobito onih koji su to društvo stvarali sa sjajnim osjećajem za detalje i njihovo povezivanje, toliko sjajnim da ponekad pomislimo kako je baš u detalju zec, on autorski kopa dok ne iskopa medvjeda koji će progutati i junake i čitatelje u istom grizu.

No šalu, koja to nije, na stranu. „Kuja za vješanje“ je tinejdžerski roman koji će uzbuditi tinejdžere i uznemiriti njihove roditelje, ako ima još takvih koji čitaju a da to nije s namjerom nekulturne cancel kulture. Bez obzira koliko mi promatrali svijet kroz ružičaste očale te se iste istope kad progledamo i autor se nevjerojatno dobro uvukao u dušu djevojčice koja je netom dovršila svoje osnovnoškolsko obrazovanje, toliko dobro da ću mu se, kad ga prvi puta sretnem, obraćati sa ti mala. Vremenska ograničenost romana vrlo je kratka, no u tih nekoliko dana, a možemo ih odrediti i satima, utkano je svih petnaest godina života glavne junakinje na ovom planetu te istovremeno detektirati gdje smo, kakvi smo i prema čemu idemo mi odrasli.

Znakovito završivši napetu radnju prepunu standardnih gadosti suvremena odrastanja u urbanoj sredini brojem 13, naslovivši sva poglavlja brojevima, autor čini ustupak sebi i čitateljstvu i domeće hepiend jer može, jer je kreator iako realno, roman završava u oponašanju stvarnosti upravo 13. poglavljem sa zadnjom riječi koja glasi „dobro“. Dobro, dobro, toliko dobro da je zapravo loše, najlošije iako nas statistike uvjeravaju kako živimo u jednom od mirnijih razdoblja ljudska roda. No, statistika nije neka dobra i pouzdana teta ni za onog kojeg uvjeravaju kako je po toj teti avionskih nesreća najmanje a lik se nalazi u avionu kojem su otkazala oba motora.

Kako osobno imam iskustvo kreiranja i uživljavanja u lik koji mi je suprotnog spola, svjedočim kako ni taj moment nije lak i kako je potrebna nevjerojatna kreativna snaga da ga od početka do kraja priče vodite vjerodostojno. Možda je autoru pritom pomogla i autobiografska činjenica očinstva, no „napredovanje“ civilizacijskog dna toliko je akceleriralo da se praćenje svih segmenata, pa visjeli mi na tzv. mrežama dan i noć, ne može pratiti, a još manje zaključivati odlazimo li stvarno na kvasinu ili je ovo najmrkliji mrak prije svanuća kojem svjedoče i primarne ljudske humane geste koje poput endemskih biljaka potvrđuju da ima još nade.

Upravo tako autor poput današnjih crnokronikaških vijesti prati, izvještava i zapisuje svakodnevicu mladih ostavljajući čitatelju da si u samoći i tišini sve prokomentira znajući da ne može pobjeći od sebe ili u bilo koju vrstu anonimnosti ostavljen istom tom samom sebi na milost i nemilost. Jer živimo u svijetu crne kronike i živimo svijet crne kronike. Između toga žive duhoviti autori koji to zapisuju i pokušavaju hepiendom popraviti stvarnost i postoje čitatelji koji će te zapise progutati, ali i cenzori koji će uporno negirati da takva stvarnost postoji pa će se, apsurda li ili paradoksa, boriti protiv autorski kreiranog svijeta koji je kreiran na temelju stvarnog. I kao uvijek trudit će se kritizirati kreirani svijet umjesto da popravljaju stvarni a koji će dok oni kritiziraju kreirani postati još okrutniji još negostoljubiviji za neke nove, stvarne mlade ljude koji u njemu odrastaju.

Jednom sam prilikom imala književni susret na kojem su mi klinci otkrili kako neki „zabrinuti“ roditelji smatraju da spominjanje droge u književnosti potiče djecu na drogiranje, spominjanje prvog poljupca na prvi poljubac kao krimen, spominjanje alkohola na alkoholiziranje… Krucijalne stvari ispadnu počesto kroz velike rupe licemjerne mreže. Potom sam se raspitala postoji li možda u blizini njihove škole kladionica ili kockarnica i dobila potvrdan odgovor, jer skoro pa kraj svake škole to je nekako postala navada. I onda mi je jedan petnaestogodišnjak priznao da se on „malo kladi“ bez obzira što u lektiri nisu morali čitati „Kockara“. E pa s tim „malim“ premrežena je ova kronika jedne obitelji, jednog školovanja i jednog društva. Malo mobinga, pedofilije, izgaženih ljudskih prava, duhanskog dima i alkohola i što je najtragičnije apsolutno malo komunikacije osobito međugeneracijske. Likovi iz romana kao da imaju svaki svoju prugu po kojoj se kreću više ili manje naprijed, no svako toliko ih pregazi vlak na koji nisu bili spremni ili još tragičnije, vidjeli su ga kako im dolazi ususret ali su se predali prije nego li ih je pregazio.

Takve situacije izazivaju kod čitateljstva nemalu frustraciju, ali potpuno su stvarne i izvjesne u svakoj ulici naših gradova, u svakom stanu, kući, školi, na sportskom terenu. I stoga sam uvjerena kako će bespoštednosti „Kuje za vješanje“ biti poticaj upravo odrasloj publici da iskoči iz licemjerne kože i ne zatvara oči pred ličinkom budućnosti koju su sami stvarali svojim nečinjenjem, zatvaranjem očiju i okretanjem glave na drugu stranu a koja će izrasti u sve samo ne u prekrasna leptira, a mladoj publici, kojima je roman i namijenjen biti čisti čitalački užitak uz mnoga, nažalost, poistovjećivanja.

Današnje društvo sklono ladičarenju izrodilo je mnoštvo djela namijenjenih djeci koja raščlanjuju probleme i obrađuju ih na edukativan način. Imamo tako pregršt djela koja govore o negativnim pojavama u odrastanju mladih. Na prvom mjestu je mobing, no mobing nije sišao s nebesa i utjelovio se u školi. Mišljenja sam da je tako raščlanjivanje kontraproduktivno i nesklona sam miješati kruške i jabuke ako nije u pitanju neko okrepljujuće, zdravo piće ili kolač.

Za razliku od slatkog kolača autor nam podaje krišku gorke torte koju konzumiramo svakodnevno i koja postaje dio odrastanja budućih generacija. Nasilje je najžešći transgeneracijski movens i prepoznat ćemo ga u svemu, no ako otvorimo oči i srce te mu se hrabro suprostavimo povezivanjem, razgovorom, reagiranjem učinit ćemo mnogo. Upravo ovaj roman poziva na prekid tog niza, osvješćuje, trijezni i motivira, ma koliko ostavlja opor okus nakon čitanja.

Zoran Pongrašić rođen je u Novoj Gradiški i Reykjaviku, premda ne istovremeno. Odrastanje, borbu s prištićima i školovanje obavio je bez većih trauma u novozagrebačkom naselju Trnsko. Spisateljsku karijeru započeo je alternativnom književnošću kao tekstopisac u rock grupi Kost i koža. Do danas se okušao u skoro svim oblicima književnog stvaralaštva (pjesma, priča, roman, radio-dramski i kazališni tekst, filmski i strip-scenarij) podjednako za djecu, tinejdžere i odrasle, a njegova se djela nalaze u školskoj lektiri, čitankama i udžbenicima.

Objavljeno mu je pedesetak naslova. Uvršten je u više zbornika, leksikona i antologija. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada i priznanja. Kao urednik priredio je i uredio preko četrdeset knjiga. Zbog pokretanje biblioteke „Vrata u podrum / slikovnica za odrasle“ dobio je Crnu ovcu - posebno priznanje za popularizaciju hrvatske slikovnice.

Za tzv. djecu i mlade napisao je romane: "Mama je kriva za sve", "41,5oC", "Gumi-gumi", "Vidi majmuna!", "Ovaj put je kriv tata", "Krive su Seka i Seka" i "Kuja za vješanje".

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.