Mnogi, pogotovo manji nakladnici, reći će kako je Interliber jedina prava knjižara u Hrvatskoj, u kojoj mogu izložiti sva svoja izdanja, pokazati što su sve objavili jer postojeća knjižarska mreža se u prevelikoj mjeri okrenuli knjižnom mainstreamu. Na žalost, mreža manjih kvalitetnih knjižara nije se dostatno obnovila, i često se brkaju raznorazni second-hand shopovi s punokrvnim knjižarama.

Sjećam se kako su nam naše slovenske kolegice i kolege pomalo zavidjeli na nastupu u Leipzigu ali i pratili što radimo, kako se povezujemo s međunarodnom scenom (npr. preko Tradukija) i nadali su se da će i Slovenija za 10-15 godina dobiti priliku na sličan se način predstaviti na nekom od najprestižnijih svjetskih sajamskih okupljanja. Stoga nisu stajali skrštenih ruku nego su u prosincu te iste 2008....

Kao i u svakom drugom poslu, važno je biti svjestan da nećete odmah početi zarađivati, potrebno je neko vrijeme da prihodi nadmaše rashode. Ekonomisti kažu da je za to potrebno tri godine, u našem slučaju je bilo baš tako. Također je važno objavljivati knjige koje će se prodavati, ne može se živjeti samo od potpora kulturnih institucija.

Neki će reći 'pa kako da se mi nosimo s velikanima europskog/svjetskog nakladništva', i donekle su u pravu, ali nitko nam ne brani da pokušamo unutar vlastitih mogućnosti slijediti njihov primjer. Jer, pitanje svih pitanja jest je li Hrvatska spremna na svoje mlade iz vlastitog proračuna investirati za početak barem cca 4,5 milijuna eura godišnje za vaučere koji će se transferirati na cca 30.000...

Pisci imaju sasvim dovoljno prostora za isticati ideološke ili poetičke razlike u svojim npr. časopisima ili na tribinama, no na razgovore u Ministarstvo kulture i medija ili u druge važne institucije trebali bi se naviknuti što je češće moguće odlaziti zajedno, nakon nekih prethodnih međusobnih razgovora i usuglašavanja oko različitih problema ili inicijativa.