Sjećam se kako su nam naše slovenske kolegice i kolege pomalo zavidjeli na nastupu u Leipzigu ali i pratili što radimo, kako se povezujemo s međunarodnom scenom (npr. preko Tradukija) i nadali su se da će i Slovenija za 10-15 godina dobiti priliku na sličan se način predstaviti na nekom od najprestižnijih svjetskih sajamskih okupljanja. Stoga nisu stajali skrštenih ruku nego su u prosincu te iste 2008....

Kao i u svakom drugom poslu, važno je biti svjestan da nećete odmah početi zarađivati, potrebno je neko vrijeme da prihodi nadmaše rashode. Ekonomisti kažu da je za to potrebno tri godine, u našem slučaju je bilo baš tako. Također je važno objavljivati knjige koje će se prodavati, ne može se živjeti samo od potpora kulturnih institucija.

Kao najveći problem ili prepreka u funkcioniranju školske knjižnice gotovo svi anketirani školski knjižničari (97 %) navode nedostatna financijska sredstva za nabavku knjiga i drugih tiskanih materijala. Stoga i ne treba čuditi da djeca uspješna na PIRLS istraživanjima kasnije više ne pokazuju tako dobre rezultate i na PISA istraživanjima.

Bitno je sačuvati potrebu za tekstom kao oblikom igre i vjeru u to što radimo, a koja uvijek ide uz neku sumnju. To zvuči dosta mučenički, a i je. Izgubiti sate, dane, godine za nekom tastaturom dok život ide dalje. Biti jako u tome, a s druge strane imati jedan dio ličnosti koji je izrazito sumnjičav prema onom što radiš, koji bi najradije sve spalio.

Ulagati u obrazovanje i u kulturu, ulagati sasvim konkretno a ne deklarativno u provođenje Nacionalne strategije poticanja čitanja (NSPČ) znači zagrabiti dublje u državni proračun i tijekom ne jedne godine već kontinuirano tijekom barem tijekom jedne decenije investirati u sve one segmente i modele poticanja čitanja koji se u svakoj ozbiljnijoj europskoj zemlji smatraju nužnim.