Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Nenad Bartolčić • 19.12.2023.

Koraljka Kirinčić : Stvarnost je precijenjena, bolje nam je u mašti i književnosti

Koraljka Kirinčić (foto: Iva Perković)

Pisci pišu knjige, urednici ih uređuju, prevoditelji nam omogućuju da čitamo djela napisana na jezicima koje ne razumijemo ili ih ne razumijemo dovoljno dobro, dizajneri i ilustratori knjigama daju vizualni identitet... ima tu još karika u nizu koje ću ipak preskočiti i zadržat se na jednoj jednako važnoj a to su novinari koji o knjigama pišu ili govore predstavljajući i njih i njihove autore/ice, nakladnike... Pomažu da se o knjigama čuje i zna u široj javnosti, da knjigoljupci dobiju informacije što im se u toj ne tako maloj produkciji knjiga nudi. 

Ovaj razgovor svojevrsni je ulazak u vremeplov... upravo se navršava 35 godina otkako je 19. prosinca 1988. godine počela s radom knjižara Moderna vremena kod Kinoteke u Kordunskoj ulicii. Mnogo mi je likova u sjećanju koji su prošli kroz tu omalenu knjižaru koja je zauzimala "ogromnih" 16 kvadrata, ali se očito urezala u memoriju mnogih kao jedan od prostora njihovog odrastanja, pa se tako prisjećam i jedne kratko ošišane "mršavice" koja je u Kinoteku dolazila pogledati svoju generacijsku kuru filmova, ali i u našu malu-veliku knjižaru prelistati knjige, časopise, stripove... I zato mi je jako drago da je Koraljka Kirinčić svoje druženje s knjigom nastavila i dalje, nakon srednje škole upisala Filozofski fakultet u Zagrebu, po završetku kojeg je kročila u nesigurne novinarske vode, i pronašla se na HRT-u.

Emisije "Pola ure kulture", "Savršeni svijet", "Knjiga ili život"... te bezbrojna javljanja i prilozi s mnogih filmskih i knjiških festivala i više su nego dovoljan razlog za razgovor s Koraljkom o knjigama i čitanju, piscima, mediju na kojem radi te pogledu na ostvarenu karijeru, uz pokoji savjet novinarima koji tek dolaze.


Nenad Bartolčić: Svako malo pa su 1980-te u nekoj žiži interesa. Eto, dočekali smo i knjigu Snježane Banović "Kronika sretnih trenutaka", pa krenimo onda i mi u ovaj razgovor prisjećajući se izmaka tog mitskog desetljeća.

Koraljka Kirinčić: Bio je kraj 80-ih kad sam sam upisala tzv. filmski razred u Kulturi (Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi, smjer Kazalište, film i televizija). Mogle smo opravdano izostati s nastave ako bismo rekle da idemo u kino. Ne baš uvijek, ali jako često stvarno smo išle u kino i u Kinoteci odgledale cikluse klasika od Bergmana do Fellinija, zaljubile se u Rohmera i Wendersa a prije i poslije filmova švrljale po maloj šarenoj knjižari Moderna vremena.

Koraljka Kirinčić (foto: Iva Perković)

Bilo je to doba kad je objavljena "Filmska enciklopedija" pod uredničkom palicom Ante Peterlića i još se sjećam s kolikim smo nestrpljenjem čekali izlazak drugog dijela. Gotovo je nezamislivo iz današnje internetom oblikovane perspektive koliko su nama te debele knjige tada značile. Enciklopedijske natuknice u velikom su broju slučajeva bile autorski članci i mi smo imale dojam da čitanjem stječemo znanje. Ono što danas radimo na internetu prikupljanje je informacija, toliko dostupnih da je njihovo pamćenje postalo suvišnim. Sjećam se i da sam u Modernim vremenima kupila „POPism” prvi i drugi dio knjige o 60-ima Andyja Warhola. Zvijezde njegova Factorya tada su nas opčinjavale a u „POPismu” je bilo i sočnih anegdota i fotografija iz svijeta koji se nama, socijalističkoj omladini činio totalno subverzivnim.

Kako su izgledale te rane formativne godine Koraljke Kirinčić, pretpostavljam da počeci naklonosti knjizi i čitanju sežu još u srednju školu? Koje su to bile knjige, autori/ce uz koje si odrastala?

Heiner Müller me je tada oduševljavao. Voljela sam kazalište a ukus mi je bio srednjoškolski pretenciozan. Brecht mi je bio važan kao i njegov suradnik, genijalni kompozitor Kurt Weill čije pjesme i danas obožavam. Jako mi se sviđalo Brechtovo uvođenje verfremdungseffekta u teatar, tog očuđenja koje dozvoljava stvarnosti da provali u umjetnost. 1987. održan je prvi Eurokaz, festival novog kazališta, a kako sam tada išla u kazališnu radionicu koju je držao Vladimir Stojsavljević, mi polaznici, dobivali smo komplete ulaznica za sve predstave. Bile su to stvarno uspješne godine za kazališnu kulturu Zagreba i bila sam ponosna kada sam u Londonu tih godina naletjela na kazališni festival i shvatila da smo sve te predstave mi ovdje u Zagrebu već vidjeli.

A gledali smo uistinu uzbudljiv svjetski teatar: Rosas, La Fura dels Baus, Societas Raffaello Sanzio, Needcompany, Jan Fabre... T.S.Elliot i Majakovski su pjesnici moje mladosti (Jesenjin i Lorca moga ranog djetinjstva, mama mi ih je recitirala još od vrtićke dobi). „Majstor i Margarita” Mihaila Bulgakova roman je koji me obilježio vjerojatno ponajviše zbog sjajnih predavanja Milivoja Solara na kojima je ponudio takav pregršt mogućih interpretacija da sam uz roman počela proučavati i srednjovjekovnu demonologiju. Borges je valjda omiljeni autor svih ljubitelja književnosti, tumačenja njegovih djela onda vode prema psihoanalizi i sada smo već zašli u razdoblje studija Komparativne književnosti i Filozofije...

No, je li te nešto posebno usmjerilo na knjigu i kako je došlo do toga da se kao novinarka baviš knjigama, književnošću?

Studij se bližio kraju, apsolvirala sam i ozbiljno se uplašila da je moj izbor možda bio zanimljiv, ali ne i pametan i da nikada neću pronaći posao. Svijet koji smo poznavali u međuvremenu se srušio. Filozofski sam upisala 1991. kada je počeo rat i generacija koja je tada postala punoljetna i mislila da je čeka svijet otvoren za poglede, otvoren za trčanje, da ćemo, poput mnogih prije nas, interrailom obilaziti Europu, našla se zarobljena unutar zatvorenih granica. Ne bih dramatizirala vlastito iskustvo jer sam rat proživjela u Zagrebu, ali svi mi danas sredovječni ljudi tada smo naučili da se svijet može u trenutku promijeniti i da budućnost nije predvidljiva ni sigurna.

Dakle, u tom egzistencijalnom strahu od nezaposlenosti i neimaštine ponuda da surađujem u HRT-ovoj emisiji „Pola ure kulture” došla je kao svjetlo na kraju tunela. Nikad prije nisam mislila da ću raditi na televiziji, ali novinarski posao u emisiji koja se bavi kulturom za jednu apsolventicu s Filozofskog bio je poput dobitka na lutriji. Tako je počelo, nakon jedno pet godina vanjske suradnje dobila sam stalan posao i nakon četvrt stoljeća još sam uvijek tu, na HRT-u.

Knjiga ili život

Jesi li od početka rada na HTV-u u redakciji kulture, ili si trebala proći onaj klasična put novinara/početnika koji prvo odrađuje "servisne zadatke" a onda polako napreduje?

Od početka sam u redakciji kulture. Kad sam bila vanjska suradnica preko ljeta sam znala raditi i po drugim redakcijama jer „Pola ure kulture” je imalo ljetnu stanku pa bih ostala bez honorara. Radila sam nekih godinu dana i u Filmskom programu i uređivala emisiju o filmu „Savršeni svijet”. Sada već toliko dugo radim emisiju Knjiga ili život da sam prošlost pomalo i zaboravila. Emisija je prošla kroz razne preinake formata, promjene termina i tempa emitiranja, ali još uvijek smo tu i drago mi je da je tako.

Jesi li radila i u radijskom programu?

Zapravo ne. Snimila sam nekoliko intervjua za emisiju “Kutija slova” kolegice Karoline Lisak Vidović i oduševila me ležernost koja na radiju jest a na televiziji ipak nije moguća. Razlika je očita: kad snimaš za radio ne moraš misliti kako izgledaš, možeš mahati rukama (ja to istina radim i na televiziji iako ne bih trebala), možeš pušiti (e to na televiziji nikako ne smijem), ne moraš se čak ni smješkati i kimati glavom; jednostavno možeš se ponašati kako se inače ponašaš kad s nekim razgovaraš primjerice u kafiću. I koncentrirati samo na sadržaj razgovora. Mislim da je prednost radija kao medija upravo u tome što omogućuje koncentraciju na bitno, donosi suštinu bez ambalaže koja može odvući pozornost.

Do sada si snimila na stotine (možda i preko tisuću?) priloga, koji su ti bili najizazovniji, oni koji su ti se urezali u sjećanje? Možda neka anegdota?

Sigurno sam ih snimila preko tisuću pa mi je teško nešto izdvojiti. Ne volim se javljati u  prijenosima “uživo”, volim ih uređivati kada sam “s druge strane kamere”, u reportažnim kolima, to mi je sasvim dovoljna količina adrenalina. Godinama uređujem prijenose otvaranja “Pulskog filmskog festivala”, niz godina uređivala sam i prijenose “Dodjele Nagrade Vladimir Nazor”, nedavno otvorenje „Malog rimskog kazališta” u Puli...

Ali stati pred kameru i „obratiti se naciji” uživo, u nekontroliranim uvjetima gdje slučajni prolaznici mogu proći ispred kamere i tko zna što se sve može dogoditi, svi su nervozni i napeti a vjerojatno imamo i tehničkih problema, u tim situacijama ja se tresem „ko prut”. Divim se svim kolegicama i kolegama koji to svakodnevno rade, to je poseban talent i ja ga nemam. No, mislim da svatko treba raditi ono što voli a ja volim sjediti u studiju i razgovarati s ljudima. U studiju naše emisije „Knjiga ili život” osjećam se kao kod kuće.

Volim i snimati reportaže „na terenu”, priloge koje poslije montiram, stvaram svoje ili prenosim nečije priče. Jako mi je drago i što već više od 20 godina radim kronike „Pulskog filmskog festivala”. Između ostalog to mi je dalo priliku da vidim gotovo sve hrvatske filmove i dobijem uistinu dobar uvid u razvoj naše kinematografije (koji je od 90-ih naovamo uistinu velik i filmovi su sve bolji u dosta velikom postotku). Drago mi je i što godinama pratim festival „Sa(n)jam knjige u Istri”, snimamo kronike, prenosimo kultni program „Doručak s autorom”, snimamo i kronike riječkog festivala „Vrisak”, pratim „Festival svjetske književnosti”, ove smo godine prvi put bili na sarajevskom „Bookstanu”...

Svi ti festivali prilika su da se autori okupe i druže, razgovaraju, razmjenjuju ideje, dogovaraju suradnje... kako književnici tako i filmaši. Meni uz priliku da osobno upoznam našu i svjetsku knjišku i filmsku scenu ti festivali omogućuju da bar dio te ipak poticajne festivalske atmosfere prenesem i našim gledateljima. Uostalom to je često jedina prilika za intervjue s nekim važnim svjetskim autorima.

O medijskoj prezentaciji

Koraljka Kirinčić (foto: Iva Perković)

Kroz sve ove godine upoznala si velik broj autora/ica, ne samo domaćih već i stranih. Jesi li možda osjetila/primijetila kakvu razliku koja se najčešće javlja među njima, mislim na domaće i strane?

Autori sa Zapada, naročito američki i britanski znaju kako se prezentirati. Vjerojatno je njihov obrazovni sustav takav da ih uči medijskoj prezentaciji sadržaja koje žele prenijeti. Kod njih nema nepotrebnih digresija, ali ima dobro uklopljenih šala, jednostavno znaju kako se to radi. Čudnovate situacije događaju se kada razgovaraš s autorom čiji jezik uopće ne razumiješ. Jedan Japanac djelovao mi je kao da se ljuti na mene i nešto viče a razgovarali smo o kaligrafiji (sve je on lijepo objasnio, oni samo tako odrješito govore, ali ja sam nenavikla).

Jednom sam razgovarala s Lászlóm Krasznahorkaiem koji je na moja pitanja odgovarao na mađarskom. Odgovor na svako pitanje trajao je oko 10 minuta. I onda sam ja to morala kratiti… Sjedila sam s prevoditeljem satima i označavala mjesta na kojima mogu rezati. Sljedeći put razgovarali smo na engleskom. Drugi slučaj konverzacije na mađarskom bio je razgovor s autoricom koja jest nešto odgovarala, ja naravno ništa nisam razumjela i kad su mi na televiziji preveli intervju shvatila sam da ona ustvari nije rekla ništa. Odgovori su bili: ne znam, ja se u književnu scenu ne razumijem, ne znam ni kako pišem...

Kad radiš prilog/emisiju o knjigama, razmišljaš li o publici koja će taj prilog pogledati? Razlikuješ li tipove publike, prilagođavaš li im se?

Radim emisije kakve sama volim gledati. Čini mi se ako se bar nekom nešto sviđa valjda postoji još ljudi kojima će se takav pristup svidjeti. A ja volim duže razgovore jer mi se čini da sugovornik nikad ne dovrši misao ako ga previše prekidaš i uskačeš mu u riječ. Volim kad ima prostora da se neka tema razvije jer je to jedini način da netko kaže nešto uistinu zanimljivo. Društvene mreže pune su kratkih video klipova pa mi se čini da je upravo to otvorilo prostor procvatu različitih podcasta jer dužih sadržaja jednostavno ima premalo.

Kako se pripremaš za emisiju? Čitaš li temeljito knjige svojih gostiju, koliko se pouzdaješ i na neko iskustvo, mogućnost procjene temeljem njega? Otkrij nam neke tajne zanata.

Uvijek pročitam knjige svojih gostiju, zanimaju me, inače ne bih o njima snimala emisiju. Ali, pitanja nikad ne pišem i ne pripremam unaprijed. Pročitala sam, znam što mi je u knjizi zanimljivo i volim spontano razgovarati jer autorovi odgovori mogu otvoriti i neke nove teme, potaknuti nova pitanja. Neko prethodno znanje i iskustvo pomažu ti da odmah shvatiš na što se sugovornik referira, prepoznaš citat ili neko možda teorijsko područje o kojem bi bilo zanimljivo nešto reći. Dobro je imati temelj u obrazovanju pa na njemu možeš graditi opušten razgovor.

Imaš li dovoljno vremena za čitanje iz gušta, ili ti se često poklopi gušt s izborom novih gostiju i njihovih knjiga?

Često se poklopi. Knjige koje se nisu uklopile u koncept emisije a duže su i zahtjevnije ostavljam za godišnji.

Gordan Nuhanović i Koraljka Kirinčić (foto: Iva Perković)

Često radiš u timu s Gordanom Nuhanovićem ("Knjiga ili život"). Kako se pripremate za emisiju, tko bira/predlaže teme, tko osmišljava scenarij, koliko vi kao voditelji/urednici imate autonomije u odnosu na urednika/cu hijerarhijski vam nadređenom?

Gordan Nuhanović i ja već dugo radimo zajedno, dobro se poznajemo i točno znamo koje teme ili autori bolje leže njemu a koji meni. Znamo i koje radne zadatke tko bolje i brže obavlja. Imamo autonomiju u izboru autora i tema i jedino ograničenje nam je budžet emisije.

Nažalost uskoro će biti godišnjica smrti našeg književnog kritičara Daria Grgića koji nam strašno nedostaje. Bio je uz nas od prve emisije „Knjiga ili život” i osmislio rubriku „Kucamo na vrata zaboravljenih asova”. Vjerujem da njegova rubrika i naši studijski razgovori o knjigama nedostaju i našim gledateljima. Dario je bio najveći ljubitelj knjiga i najstrastveniji čitatelj kojeg sam ikad upoznala. Nitko ga ne može zamijeniti.

Pitanje koje smo nedavno postavili tvojoj radijskoj kolegici Ireni Matijašević... ima li u tvom poslu ipak i neke težine, repetitivnosti, zamora, teškoća u pronalaženju novih tema…?

Ne, volim čitati, zanimaju me ljudi a kroz knjige se o njima štošta dozna i volim razgovarati. Volim svoj posao u užem smislu. Zamorena okolnostima koje onemogućuju razvoj.

Jesmo li dobili premalo time što smo glavninu kulturnih programa izmjestili ili usidrili na 3. programu? Ne gubimo li time mogućnost dopiranja do šire publike koju bi upravo trebalo motivirati, podsticati na knjigu i čitanje?

Mislim da nije problem u 3. programu. On je čak i u nekim manjim sredinama prilično gledan. Kao i u susjednim državama. Naravno, gledaju ga oni koje takvi sadržaji zanimaju i oni znaju gdje će ih pronaći. Samo bi kulturu trebalo i podupirati u skladu s važnosti koja joj se pridaje deklarativno. Ne znam možemo li potaknuti na čitanje one koji to ne žele. Možda smo mi posljednji ostatci nekog prošlog vremena. Možda nove generacije zanima nešto drukčije. Ne nužno manje zanimljivo, samo nama neprimjereno.

Misliš li da bi u Hrvatskoj, pa makar to bilo u mainstream produkciji, dobro došao jedan personalizorani tv show posvećen knjigama i čitanju, koji bi se obraćao u prvom široj publici, a idelano bi bilo da ne bude nezanimljiv niti "knjiškim moljcima"?

Imamo na HTV-u emisije “Što je klasik” a od nedavno i “Klub čitatelja”. Uz “Knjigu ili život” to su tri emisije o književnosti na trećem. Svaka je potpuno različita pa se nadam da zajedno obuhvaćamo sferu interesa većine gledatelja.

Idealna emisija o knjigama

Koraljka Kirinčić (foto: Iva Perković)

Kada bi sve bilo u tvojim rukama, ovisilo samo o tebi, kako bi izgledala idealna emsija o knjigama?

Nema idealne emisije. Evo jedne ideje za kulturološki dokumentarac. Pogled na europske gradove očima stranca. I to ne bilo kojeg stranca već pisca. U svim većim europskim gradovima postoje književne rezidencije u kojima borave pisci iz drugih zemalja i stvaraju svoja djela, obično inspirirana gradom u kojem se trenutačno nalaze. U svakoj epizodi upoznali bismo jedan europski grad. Naši vodiči bili bi pisci koji su u tom gradu na književnoj rezidenciji. Oni bi nam pokazali mjesta koja su im u gradu najzanimljivija, proveli nas ulicama, kafićima, klubovima, knjižarama… Ukazivali bi nam na razlike između gradova iz kojih dolaze i onog u kojem trenutačno borave, na lokalne običaje koji su njima neobični, na mjesta kakva u kraju iz kojeg dolaze ne postoje, govorili o razlikama u temperamentu ljudi, ritmu života. Tako bismo uz samo upoznavanje gradova doznali što je, primjerice, Fincima neobično na Poljacima, što Šveđane čudi kod Hrvata, a Austrijance kod Rumunja…

Pisci bi bili odlični vodiči jer oni već „po zadatku“ promatraju zanimljivosti i neobičnosti grada u kojem su na rezidenciji jer imaju obavezu o njemu pisati. Uz gradove upoznali bismo i razne europske književnike. Postoji li bolji turistički vodič od pisca? Zamislite da ste imali prilike da vas James Joyce vodi kroz Pulu, Eugene Ionesco vam otkrije čari Pariza ili Ernest Hemingway Seville.

Sada već vrlo dugo pratiš knjižni sektor u Hrvatskoj, u kontaktu si s nakladnicima, piscima, prevoditeljima... koje bi po tebi bile najizraženije mane ovog sektora?

Nema nas puno i trebali bismo se držati zajedno. Kakvog smisla imaju podjele u ionako siromašnom sektoru. Samo zajedničkim akcijama mogli bismo izboriti bolje uvjete rada svih dionika knjiškog sektora. Nakladnici i pisci, prevoditelji, lektori i knjižari svi bi trebali surađivati i podržavati jedni druge te se zajednički postaviti prema „višim sferama” koje odlučuju o financiranju, ali si ne mogu baš dozvoliti da ostanu bez onoga čime se diče: književnosti i kulture.

A koje bi mu bile bolje strane?

Pa ipak su umjetnici i kulturnjaci među najobrazovanijim, najkreativnijim i najprogresivnijim ljudima. Možda bi trebali malo zatomiti ego i osmisliti neku zajedničku viziju razvoja. Mislim da nam općenito nedostaje vjere u mogućnost nečeg boljeg, pravednijeg društva, mirnije budućnosti. Pa kako ćemo realizirati nešto u što ni sami ne vjerujemo?!

Nije li pomalo frustrirajuće iz godine u godinu, obično radiš emisiju uoći Noći knjige u kojoj se uvijek naznačuju i rezultati godišnjeg istraživanja čitanosti i prodaje knjiga, da ti rezultati ne pokazuju neki napredak, štoviše brojke su nam u padu, i gotovo da smo sretni ako se dogodi da stagniraju u odnosu na godinu-dvije prije. Svi bismo mi voljeli da naš trud daje i neke vidljivije rezultate koji će se onda i statistički potvrditi.

Festivali koje sam spomenula vraćaju vjeru u stare i nove čitatelje jer programi su zaista krcati gledateljima. Za potpis pisca stoji se u katkad zaista podužem redu. I na ovogodišnjem Interliberu bila je gomila kupaca. Statistika nam govori da je to malen postotak stanovništva i da nećemo postati Islandom gdje je gotovo svaki stanovnik u životu napisao bar jednu knjigu. Ipak ne možemo reći da za ono što radimo ne postoji interes.

 

Koraljka Kirinčić (foto: Iva Perković)

Koje su ti ambicije? Bi li željela raditi nešto novo, bilo u okviru područja kojima se baviš ili bi se prebacila na nešto skroz drugo, barem jednim dijelom?

Nemam ambicija. Samo maštu. Potpuno neutemeljenu u stvarnosti. Željela bih raditi nešto novo. Recimo otvoriti Book Beach Bar na Kostariki. U njemu bi se razmjenjivale knjige, gostovali bi pisci, čitala se poezija... Sve bi to financijski podupirale razne zaklade za razvoj kulturnog turizma. Naši bi pisci imali priliku putovati u trope, pobjeći od ove hladne zime, zabaviti se i družiti s piscima Srednje Amerike... Stvarnost je precijenjena, bolje nam je u mašti i književnosti.

Nakon već poprilično godina što te pogoni da radiš to što radiš? Što je prije, egzistencijalni razlozi ili neki drugi poriv? Što bi mogla savjetovati novinare početnike koji bi rado radili posao poput tvojeg, koje su im osobine potrebne?

Volim čitati knjige i razgovarati s ljudima, volim snimati priloge i reportaže, to naravno nije sve od čega se moj posao sastoji, ali iz egzistencijalnih razloga moraš prihvatiti cijeli paket. A savjet? Dobro je kada te veseli stalno učiti nešto novo. Kada si znatiželjan. A da bi uopće mogao raditi s ljudima uvijek treba znati držati balans između čvrstog stava i nužnog kompromisa.

Kada na trenutak zastaneš, rezimiraš što si do sada postigla... smatraš li se uspješnom?

Ne smatram se uspješnom. Zapravo mislim da smo mi svi poraženi. Svijet u kojem živimo se sužava. Sve je manje mjesta na koja uopće možemo putovati. Ne možemo ni do Kijeva, tamo je rat. Države poput Libije, nekad bogate zemlje u kojoj su mnogi naši ljudi radili, su razorene. Palestina i utrnuće svake ljudskosti... Znam da si me pitao osobno, ali svijet nije više mjesto kakvo je bilo u 80-ima o kojima si me pitao na početku razgovora, u kojem smo proveli formativne godine. Pa ako je zaista samo novac važan, ako je važniji od ljudskih života, onda je sve što smo mislili i u što smo vjerovali bilo pogrešno.

U takvom svijetu uopće nije čudno da je umjetnost postala nevažna. Ili ipak nije? Priče su s nama od prapovijesti, kroz slike, glazbu, riječi... Ako nema umjetnika tko će pričati o nama?

* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –