Ivana Glavaš Bakija : Uvijek biram naslove koje bih i sama rado čitala
Nastavljamo našu seriju predstavljanja žena u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu, u kojoj se izmjenjuju poduzetno-kreativni primjeri poduzetnica ili freelancerica koji traju već i nekoliko desetljeća, s onim novijim projektima, mahom nakladničkim kućama, koje se naše sugovornice pokrenule nakon što su neki duži ili kraći period radile u nekoj tuđoj nakladničkoj kući, ili u instituciji javnog sektora.
Nakladničku kuću Iris Illyrica primijetili smo na sceni sredinom protekle dekade, sjećam se da sam pregledavajući novitete na hrvatskom književnom tržištu naletio i na prva izdanja nakladničke kuće s vrlo zanimljivim, neobičnim nazivom, i da ju je pokrenula Ivana Glavaš Bakija, mlada nakladnica rodom iz Trogira. Uskoro sam u jednom od njezinih prvih intervjua pročitao kako je odabrala ime svojoj nakladničkoj kući: "Iris illyrica je perunika, koja je proglašena i hrvatskim nacionalnim cvijetom. U nas je samonikla i brojne vrste su endemske. Na jednom predavanju sam saznala da je perunika bila jedina sirovina iz ovih krajeva koju su stari Grci koristili, i to za proizvodnju parfema. To mi se baš svidjelo. A ima i jaku dalmatinsku notu."
Uvijek je zanimljivo pratiti kako će se razvijati neki novi nakladnički projekt, u proteklih osam godina Iris Illyrica je čvrsto stala na noge, profilirala se na našem knjižnom tržištu, objavila nekoliko desetaka knjiga među kojima i nekoliko većih uspješnica, te očito pronašla svoju publiku. O svemu tome razgovaramo s Ivanom Glavaš Bakija, vlasnicom i glavnom urednicom Iris Illyrice.
Nenad Bartolčić: Ako dobro iščitavam podatke vaša nakladnička kuća Iris Illyrica s radom počinje 2015. godine, no u svijet nakladništva ste ušli već i prije, pa da nam za početak kroz nekoliko odgovora evocirate kako ste zapravo počeli. Pretpostavljam da ste u ranim, formativnim godinama, bila među onim školarcima/kama kojima su knjige i čitanje bile zanimljive, i kojima naš ne naročito inspirativni obrazovni sustav ipak nije ubio volju za čitanjem. Kome to možete zahvaliti... obitelji, školi, ili kasnije fakultetu?
Ivana Glavaš Bakija: Hahaha, moram priznati da sam ja od onih kojima obrazovni sustav nije ubio volju za čitanjem, naprotiv, voljela sam čitati lektire. Čitam od svoje šeste godine, sjećam se da bi me roditelji posjeli pred goste da čitam naglas i da se svi dive kako mi to dobro ide. Pripovijedali su mi da sam slova naučila tako što sam ih stalno ispitivala slova sa stranica Slobodne Dalmacije. Malo-pomalo, počela sam čitati i sama.
U osnovnoj školi dala sam si zadatak da pročitam sve knjige Biblioteke Vjeverica. A rado ću spomenuti i svog susjeda, trogirskog pjesnika Duška Geića, koji je imao iznimnu biblioteku i koji mi je posuđivao knjige. Tako da sam zahvaljujući njemu već u srednjoj školi čitala Umberta Eca, Ericu Jong. Sjećam se da sam tad pročitala i biografiju Henrija de Toulousea Lautreca, koja me je oduševila. Valjda odatle moja ljubav prema (auto)biografijama. Uglavnom, nitko me nije silio na čitanje, ništa mi nije bilo prirodnije od njega.
Nakon završenog Filofaksa (kako je bilo na faksu?) počinjete raditi u nakladništvu, što konkretno?
Vrijeme provedeno na Filozofskom fakultetu jedno je od najljepših razdoblja mog života. Uvijek sam se ondje osjećala kao kod kuće, okružena ljudima istih interesa i svjetonazora. Osim o književnosti, na fakultetu sam naučila mnogo o glazbi, filmu, kazalištu, umjetnosti općenito, što me je oblikovalo kao osobu. Osim toga, imali smo izvrstan društveni život.
Nisam odmah nakon diplome počela raditi u izdavaštvu, moj prvi posao bio je nastavnice u srednjoj školi, ali već nakon godinu i pol prijavila sam na oglas za posao urednice školskih udžbenika u jednoj izdavačkoj kući. I tako se rodila ljubav prema izdavaštvu. Iako dotad nisam imala uredničkog iskustva, pokazalo se da mi to baš leži. A tad sam se zaljubila i u dječju ilustraciju.
Primirje
Otvorene vene Latinske Amerike
Godine 2008. odlazite na lektorat u Argentinu, kako je došlo do toga?
Oduvijek sam željela određeno vrijeme živjeti i raditi u inozemstvu, doživjeti neko drugačije iskustvo. Južna Amerika mi je bila osobito privlačna i znala sam da traže učitelje hrvatskog jezika zbog velike zajednica Hrvata i čekala sam svoju priliku. Dvije i pol godine pohađala sam tečajeve španjolskog jezika, ali moram priznati da sam ga zaista naučila tek živeći ondje.
Jeste li se tada izvještili i u španjolskom jeziku da biste kasnije mogli početi i prevoditi s njega?
Tako je. Prva tri mjeseca života u Argentini večeri sam provodila u krevetu s gramatikama u krevetu bubajući nepravilne glagole i pokušavajući razumjeti uporabu konjunktiva. Čitala sam njihove časopise i tako se pripremala za sljedeći korak: čitanje beletristike na izvornom španjolskom jeziku. Imala sam sreću i prva knjiga koju sam pročitala (po preporuci) izula me je iz cipela: "Primirje" Marija Benedettija, koju sam i objavila u Iris Illyrici. I dandanas mi je to jedna od omiljenih knjiga.
Kad ste odlučili osnovati vlastitu izdavačku kuću Iris Illyrica, koji vam je bio osnovni motiv, nemogućnost da se ostvarite radeći za druge nakladničke kuće ili nešto drugo?
Upravo to. Bila sam nezadovoljna dotadašnjim poslovima, radila sam poslove u struci koji nisu u potpunosti zadovoljavali moje želje i interese. Maštala sam o izdavačkoj kući u kojoj ću ja birati naslove i neću pristajati na određene kompromise. I onda sam dobila otkaz 2014. i nisam imala izbora nego da pokrenem nešto svoje.
Pretpostavljam da se u tom trenutku imali koliko-toliko jasnu ideju kako će se Iris Illyrica pozicionirati između ne tako malog broja nakladničkih kuća i projekata u Hrvatskoj, gdje ste dakle vidjeli prostor za nju?
Ne, ja sam samo bila idealist i nadala sam se da će sve dobro završiti.
Opišite malo te prve godine, s kojim ste izdanjima probijali led, kako vam je krenulo?
Iako sam radila u izdavaštvu, bila sam urednica školskih udžbenika, a izdavaštvo kojim se sada bavim posve je drugačije. Sve sam učila usput. Vodila sam se čitateljskim instinktom, objavljivala sam knjige koje su izazivale čitalačku groznicu u meni. Započela sam sa strip-serijalom Gaturro, vjerovala sam da će ga djeca obožavati i održavala sam strip-radionice diljem Hrvatske. To je i danas jedan od naših najposuđivanijih i najprodavanijih dječjih naslova. Također, koncem 2017. započela sam suradnju s Alis Marić, vlasnicom bloga Čitaj knjigu, i u suradnji s njom objavila nekolicinu komercijalnih naslova.
Priznajem da sam živio
Male žene
Tinkihot
Kada se danas zaviri u katalog Iris Illyrice primjećuje se nekoliko dominantnih nizova, tu su knjige za djecu i mlade, pa publicistika s značajnim naglaskom na biografije autora/ica, te naravno lijepa književnost za odrasle, ali ne tolik dominantna kao u programima pretežitog dijela nakladničkih kuća. Kako ih birate, postoji li neka unutrašnja logika kojom ih povezujete ili naprosto tražite kvalitetne naslove za koje pretpostavljate da ćete se moći izboriti za autorska prava? Kojim se sve kriterijima vodite kada odlučujete koje ćete knjige objaviti?
Volim književnost za djecu i mlade, posebno me raduju maštovita, originalna i prekrasno ilustrirana izdanja za djecu. Ima nešto čarobno u (auto)biografijama ljudi fascinantnih životnih priča, oni odista inspiriraju. Ponosna sam i na naš izbor knjiga lijepe književnosti, tko je čitao, zna! Uvijek biram naslove koje bih i sama rado čitala, i naravno, trudim se da budu kvalitetni.
Kako npr. balansirate između ponude domaćih autora i prijevodnih djela?
Zasad smo uglavnom objavljivali djela hrvatskih autora za djecu, voljeli bismo objavljivati više djela hrvatskih autora za odrasle čitatelje. U tom segmentu prevladava prijevodna književnost.
Zanimljiv mi je publicistički niz, (auto)biografska izdanja koja ste objavili, pokrili ste prilično raznolike autore/ice, tu su izdanja Pabla Nerude, Tine Turner, Marine Abramović, Andreja Aggasyja...
I meni je zanimljiv, zato sam ih i objavila. To su komercijalne knjige, ali izvrsno napisane. To je moj iskorak u komercijalno i u tom se žanru mogu prepoznati, za razliku od nekih drugih komercijalnih žanrova.
Koje biste knjige izdvojili kao vaše najveće dosadašnje uspješnice?
"Male žene" je zasigurno najprodavaniji naslov Iris Illyrice. Godinu i pol bio je na prvom mjestu ili pri vrhu vaše mjesečne top-liste najprodavanijih beletrističkih knjiga u hrvatskim knjižarama. Njegov sjaj nikako ne gasne.
Od drugih komercijalnih naslova izdvojila bih "Prolazim kroz zidove" Marine Abramović, "Moja ljubavna priča" Tine Turner, "Priče o neustrašivim hrvatskim ženama" Tatjane Barat, "Nadživjeti život" Kenana Crnkića i "Kako zavoljeti sebe" Brune Šimleše.
Skitnice
Vukotrk
Za koji dan počinje Sajam knjiga Interliber, pretpostavljam da ste već pripremili i neke nove naslove?
Da, pripremili smo roman "Skitnice" južnoafričke spisateljice Rešoketswe Manenzhe, intimnu priču o jednoj međurasnoj obitelji i što se događa s njom kada na snagu stupa Zakon od nemoralu iz 1927. godine. Roman je najnagrađivaniji južnoafrički debitanski roman.
Također smo objavili roman "Vukotrk" ugledne švedske književnice Kerstin Ekman, prelijepu i nepretencioznu priču o starenju, životu u maloj zajednici i suživotu s prirodom. Samo veliki pisci kao što je Kerstin Ekman mogu satkati tako divno tkivo od obične ljudske svakodnevnice koju, doduše, omete pojava vuka.
I kao poslasticu za kraj, istaknula bih roman za mlade "Tinkihot, vitez od obrade lektire" nagrađivane hrvatske književnice Silvije Šesto. Roman je svojevrsna preradba klasika Don Kihot. Dva 15-godišnja mladića, Tin i Vedran, odlučuju prvi put u životu pročitati lektiru, i izbor padne na Don Kihota. Nakon pročitanoga potpuno ih prebaci i odluče se za popravljanje ulice, kvarta, grada, države, svijeta! Nešto urnebesno zabavno, Silvija Šesto je opet briljirala.
** Interliber 2023. - štand Iris Illyrice nalazi se u 6. paviljonu, s glavnog ulaza treći po redu.
Vratimo se na polje knjiškog poduzetništva. S kojim se najvećim problemima nova, mala nakladnička kuća suočava na svojim počecima?
Kao i u svakom drugom poslu, važno je biti svjestan da nećete odmah početi zarađivati, potrebno je neko vrijeme da prihodi nadmaše rashode. Ekonomisti kažu da je za to potrebno tri godine, u našem slučaju je bilo baš tako. Također je važno objavljivati knjige koje će se prodavati, ne može se živjeti samo od potpora kulturnih institucija.
Koje su vaše najčešće prosječne naklade, te kroz koje kanale i u kojim omjerima distribuirate svoja izdanja? Nakladnici koji se pozicioniraju izvan matice mainstreama žale se da su se bitno smanjile neke nišne publike, za društveno-humanistička izdanja, umjetnost i sl., koja se nikada nisu masovno prodavala, ali su nekada i studenti više kupovali knjige. Vaš komentar?
Naše najčešće prve naklade su 800 – 1000 primjeraka. Samo neke knjige dožive druga ili treća izdanja. Prodajemo svoje knjige u gotovo svim knjižarama u Hrvatskoj te na brojnim webshopovima, uključujući i naš. Slažem se s kolegama da se publika promijenila, recimo, ja se više ne usuđujem objavljivati poeziju, čak ni knjižnice ne kupuju knjige poezije jer se slabo ili gotovo nikako posuđuje. To je porazno, ali je činjenica.
Internet, društvene mreže i nove tehnologije pokazali su se kao novi kanali animiranja publike. Nakladnici sve više razvijaju direktnu prodaju, preskačući posrednike, mahom preko vlastitih prodajnih kanala... kako se Iris Illyrica snalazi u tome?
Jako su bitni, društvene mreže su zaista napravile revoluciju u oglašavanju, danas se možeš reklamirati a da ne platiš radio ili TV-reklamu. Koristimo sve njihove blagodati. Iris Illyrica također ima svoj webshop i to nam je novi izazov, trenutačno se obučavamo digitalnom marketingu i slušamo i radimo sve što nam savjetuju naši marketingaši.
Mnogi se nakladnici žale da njihove knjige teško dobivaju prostor u medijima. Kakva su vaša iskustva? Što činite za vidljivost vaših izdanja?
Moram priznati da su uglavnom mediji bili ti koji su mi prilazili i koji su željeli pisati ili govoriti o našim knjigama. Stoga imam dobra iskustva s njima, iako ima mjesta za napredak. Još uvijek postoje ljudi u Hrvatskoj koji čitaju knjige i ne znaju za Iris Illyricu.
A koliko su vam važni sajmovi knjiga kao što su Interliber, Sa(n)jam knjige, Mediteranski festival knjige, Slavonski festival knjige... sudjelujete li svojim izdanjima/autorima na knjižnim festivalima. Kako procjenjujete njihovu svrhu i učinkovitost?
Sajmovi su jako važni, osobito Interliber. Trudimo se sudjelovati na festivalima i sajmovima. Činjenica je da se knjige na nekim sajmovima ili festivalima ne prodaju sjajno, ali mi uvijek nastojimo da autori Iris Illyrice sudjeluju i na taj način promoviraju svoje knjige. Tako se i odgaja čitalačka publika.
Kulturna politika prema knjizi, modeli potpore... koji bi bio vaš komentar i možda prijedlog za promjene, inovacije postojećih modela odnosno osmišljavanje novih? Ove godine krenuo je novi model otkupa za narodne knjižnice, reakcije su vrlo različite.
Jako sam zbunjena ovogodišnjim modelom otkupa i još čekam da vidim prave rezultate nakon drugog kruga otkupa. Budući da smo mi malo tržište, smatram da bi kulturne politike trebale jako puno ulagati u plasiranje naših književnika u inozemstvu, bilo u regiji, bilo u ostatku svijeta. U regiji svakako olakšati protok knjiga, a na najvažnijim svjetskim sajmovima dobro i kvalitetno predstavljati hrvatske autore.
Kroz ovu seriju razgovora provlačimo kao temu "žene u suvremenom hrvatskom nakladništvu", kakvo je bilo vaše iskustvo, može li žena-poduzetnica u knjižnom sektoru računati na kakvu podršku, pa čak i konkretne državne mjere pomoći na početku? Kakva je vaša suradnja s muškim kolegama?
Iskreno, dosad se nisam prijavila na natječaj u kojem su žene poduzetnice imale prednost, iako znam da postoje. I to je dobra mjera. A rad joj otežavaju kućanski poslovi i djeca. Prvo je nužno zlo, a drugo je najveća radost.
Moram priznati da nisam imala nikakvih problema s muškim kolegama, naprotiv. Na novinskoj konferenciji Marine Abramović u Beogradu jedan ju je novinar pitao je li joj ikad činjenica da je žena odmagala na njezinom umjetničkom putu. Ona je odlučno rekla ne, da joj je to oduvijek bila samo prednost. Tako i ja gledam na te stvari.
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.