Kad Talijani, Francuzi, Španjolci i Nijemci ne znaju što rade

Dvije godine možda i nije mnogo vremena, ali to uvijek ovisi i o kontekstu. Recimo, ako dvije godine ne promišljamo dovoljno i ne činimo dovoljno (a u našem knjižnom sektoru najčešće se o tome i radi) tada će nam trebati višestruko više vremena da popravimo ono što smo zabrljali, ili čak nismo niti pokušali napraviti. 

Sjeća li se danas još netko kada je pokrenuta inicijativa za donošenje Nacionalne strategije poticanja čitanja (NSPČ)? Ili koliko već dugo u kontinuitetu traju godišnja istraživanja hrvatskog tržišta knjiga koja objavljujemo na svečanim otvorenjima manifestacije Noć knjige, i koja nam pokazuje postotke hrvatskih građana koji čitaju i (čak) kupuju knjige? Samo ove posljednje dvije aktivnosti počele su se „kotrljati“ još 2012. godine, pa logikom koeficijenata (proteklo vrijeme x koeficijent) sada već možemo govoriti o desetljećima koja će nam trebati da popravimo ili izgradimo ono što propuštamo sve ove godine. Ako ćemo u nekoj čudesnoj točki preokreta uopće i mrdnuti. Kako smo „krenuli“ više gotovo da i ne vjerujem da će nam krenuti na bolje, a na gore… pa možda. Jer, morali bi i godine stagnacije vrednovati kao put prema dolje a ne kao građenje uporišne točke za sve manje vjerojatni skok prema gore.

Mnogo se očekivalo (barem oni optimisti među nama) od donošenja spomenute NSPČ, od njezinog konačnog prihvaćanja od strane Vlade RH u studenom 2017. mi stalno kao nešto radimo, čak se i ulažu ne prevelika ali ipak neka dodatna financijska sredstva (da, da, bio je potres, pa korona, pa sad rat u Ukrajini…) ali ta vražja istraživanja i statistike nikako da taj trud napokon i potvrde. Jer, ili lažu istraživanja ili mi lažemo sami sebe nastojeći stvoriti privid kontinuiranog i osmišljenog rada. Na žalost, brojke su sve lošije, a u međuvremenu su zamrle rasprave o školskom kurikulumu, a ako se ponešto i pomaklo s mrtve točke (npr. napokon smo dočekali projekt „Rođeni za čitanje“ na nacionalnoj razini, kao do sada „najjači“ projekt koji je iznjedrila NSPČ, ali tek ove, 2023. godine), no sve to je puno premalo, i jasno vidljivo kada se te aktivnosti pregledno poslože na vremensku lentu.

Zašto sam u prvoj rečenici spomenuo dvije godine? Iz razloga što sam u srpnju 2021. godine našoj knjižnoj branši pokušao skrenuti pažnju da se u svijetu događaju neke zanimljive inicijative koje pokušavaju usmjeriti neke nove generacije knjizi i čitanju (ne)naklonih mladih ljudi, ilustrirajući to predstavljanjem modela tzv. kulturnih vaučera kakve su još 2016. uveli u Italji a onda koju godinu kasnije (2019.) i u Francuskoj. Pa sam nastojao u međuvremenu na različitim mjestima lobirati da se i struka i resorna ministarstva temeljitije upoznaju s tim rješenjima te da se nešto slično pokuša napraviti i u Hrvatskoj (čak sam pisao i svima koji su sudjelovali u izradi NSPČ i akcijskih planova nastojeći potaknuti u njima interes i moguću reakciju u sredinama u kojima djeluju!), i tim je moja frustracija danas veća otkako sam nedavno na stranicama EU projekta RISE Bookselling pričitao kratku studiju/analizu do sada implementirana već 4 modela primjene tzv. kulturnih vaučera (jer u međuvremenu su se u akciju uključili prošle godine i Španjolska a od lipnja ove godine sa svojm modelom vaučera krenula je i Njemačka). 

Naravno, neki će reći „pa kako da se mi nosimo s velikanima europskog/svjetskog nakladništva“, i donekle su u pravu, ali nitko nam ne brani da pokušamo unutar vlastitih mogućnosti slijediti njihov primjer. Jer, pitanje svih pitanja jest je li Hrvatska spremna na svoje mlade iz vlastitog proračuna investirati za početak barem cca 4,5 milijuna eura godišnje (cca 34 milijuna kuna ako vam je tako prezentnije) za vaučere koji će se transferirati na cca 30.000 punoljetnika u tekućoj godini. Iako je uvođenje vaučera istovremeno i zahtjevno tehnološko rješenje, podsjećam da je hrvatski IT sektor od početka bio vrlo inovativan i sposoban, pa ako smo znali još 2001. prvi u Europi uvesti plaćanje parkinga sms porukom (M-parking), vjerujem da 22 godine kasnije ima sasvim dovoljno mladih i nekompromitiranih IT tvrtki koje bi znale izgraditi potrebnu infrastrukturu za uvođenje vaučera i u Hrvatsku (a mimo nekik drugih IT tvrtki nerijetko pretplaćenih na preskupa rješenja i učestale suradnje s državom). 

No, što pokazuje nedavno objavljeno istraživanje o primjeni vaučera u kulturi u spomenute četiri europske države? Fokusirat ću se samo na knjižni sektor, a anketirani knjižari su uočili povećan posjet mladih knjižarama i njihov interes za kupovanje i čitanje knjiga, ovaj put iz zadovoljstva a ne zbog čitanja u sklopu provedbe školskih programa. Mnogi mladi su se po prvi put susreli s nekim novim mjestima na kojima mogu nabavljati kulturne sadržaje (izuzetno važno za razvoj knjižarstva!), da biraju i kupuju i one knjige koje nisu prije kupovali, tako da se npr. strah da će u Francuskoj mahom trošiti vaučer na kupovanje popularnih mangi pokazao zapravo neopravdan. Točno je da je znatan iznos vaučera utrošen i na kupovinu megapopularnih mangi, no kod njihovih čitatelja primjećeno je da se intenzivnije počinje javljati interes i za druge oblike knjižnih izdanja, različite druge žanrove i sl. I to je zapravo logičan razvoj čitalačkih navika i potreba.

U svim se zemljama u sustav kulturnih vaučera uključio veliki broj prodajnih mjesta (od knjižara pa do različitih, općih i specijaliziranih trgovina multimedijanim sadržajima) gdje mladi mogu trošiti svoje vaučere, jer osim knjiga, ovisno o odluci svake pojedine zemlje, oni ih mogu trošiti i na druge sadržaje, od odlaska na kazališne predstave, koncerte, izložbe, pretplate na časopise ili streaming servise. Iako se u nekim detaljima načini provedbe i sadržaj vaučera u kulturi razlikuje (npr. Francuska inzistira da u slučaju da je narudžba/kupovina napravljena preko interneta kupljeni se sadržaj mora preuzeti u fizičkoj tj. "zemaljskoj" knjižari, prodavaonici cd-a i ploča, i sl.) dok Španjolci vrlo precizno ukupni iznos vaučera dijele na tri dijela: za konzumiranje živih događanja (predstave, koncerti…), za kupovinu fizičkih inačica proizvoda (knjige, cd-i, ploče…) i za kupovinu digitalnih proizvoda.

Ono što se do sada pojavljivalo kao „slaba točka“ ovih programa je nerijetko problem s pratećim softervom koji povezuje korisnike i (pro)davatelje usluga, i ovisnost opstojnosti programa o mogućim promjenama vlada i promjene političke volje da se takvi programi financiraju. No, zaključak je da kulturni vaučeri donose mnogo toga dobroga, i da udio prodanih sadržaja putem vaučera već u prvim godinama implementacije uopće nije zanemariv, npr. u Francuskoj je to 2% od ukupnog broja godišnje prodanih knjiga (7,5 milijuna knjiga od ukupno prodanih 364 milijuna knjiga u Francuskoj), pri čemu je čak 2971 knjižara bila uključena u program. Pri tome je važno naglsiti da se prodaja nije prelila samo u velike prodajne knjižarske lance, oni nose 51% naspram 49% tzv. nezavisnih knjižara, dakle u tom kontekstu rezultat je izjednačen.

Ali, da ne prepričavam još detaljnije rezultat studije, možete je besplatno skinuti na stranici EU projekta RISE Bookselling ili s našeg portala, pa ako vam se čini da model kulturnih vaučera ima smisla, i da ima smisla lobirati za njegovo uvođenje i u Hrvatskoj... postanite lobisti!

Ponavljam se? Da, ali dužnost i novinara i medija je da neke stvari ponove i više puta, sve dok ih netko napokon i čuje, a možda i posluša.

** tekst je u kraćoj verziji prvotno objavljen u Best Booku, mjesečnom prilogu o knjigama tjednika Express.