Kako odgajati knjiške punoljetnike?
Kada razmišljamo o poticanju čitanja i kupovanja knjiga ne trebamo izmišljati toplu vodu, često je dovoljno i u Hrvatskoj uspješno implementirati (naravno, uz nužne prilagodbe) ono što su u praksi već primjenile neke druge zemlje, u ovom slučaju Italija i Francuska, pri čemu ekonomsko bogatstvo ili siromaštvo ne mora biti presudan, a ponajmanje obeshrabrujući kriterij.
Kada smo prije cca 7 godina osmišljavali smjernice Nacionalne strategije poticanja čitanja (NSPČ) radili smo i okvirni akcijski plan, dovijali se različitim načinima kojima bi se, između ostalog, pokušalo popraviti ne baš sjajne čitalačke navike naših građana, naročito imajući u vidu mlade i najmlađe generacije. I bilo nam je jasno da će se eventualni rezultati provođenja NSPČ dogoditi tek ako se u vrlo kratkom periodu u nju povrh postojećih investiraju znatnija dodatna sredstva, jer malo po malo neće se dogoditi ništa. Na sastancima u Ministarstvu kulture ukazivao sam da preveliko oslanjanje samo na financiranje sredstvima iz dostupnih nam EU fondova nije pravi put, jer nerijetko pristup tim sredstvima nemaju svi unutar knjižnog sektora, što se vidjelo i prilikom do sada najizdašnijeg natječaja Čitanjem do uključivog društva na koji nisu mogli aplicirati niti nakladnici niti knjižari jer su mahom registrirani kao trgovačka društva a ne kao npr. organizacije civilnog društva ili ustanove u kulturi. Na žalost, neočekivana covid i potresna kriza te njihove posljedice utjecali su na ubrzano pražnjenje i vrlo skromno punjenje državnog proračuna, što nije išlo u prilog financiranju NSPČ, pa je ona kao i u prijašnjim "normalnim" godinama i dalje ostala bez potrebnog snažnijeg zamaha, što ipak nije moguće nadomjestiti npr. proglašenjem Godine čitanja.
Unatoč svemu, sada ću otkriti “toplu vodu” i predložiti da se uz određene prilagodbe ugledamo na inicijativu 18app koju su 2016. godine započeli Talijani (vrijednost mjere trenutno je 220 milijuna eura), a koju godinu kasnije s Pass Culture krenuli su i Francuzi (vrijednost mjere je 80 milijuna eura s intencijom da se uskoro poveća), a u osnovi kojih je promoviranje kulturnih sadržaja i njihove dostupnosti mladima, te stvaranje navika kupovanja istih uz pomoć poklon vaučera za punoljetnost. Tako mladi punoljetni Talijani dobivaju vaučer u vrijednosti 500 eura za kupovinu kulturnih proizvoda (od čega se u praksi cca 80% potroši na knjige!), a Francuzi su za sada nešto skromniji s 300 eura "po glavi" punoljetnika/ca.
No, kako takvu mjeru implementirati u Hrvatskoj? Izvjesno je da u ovom trenutku zbog posljedica covida i potresa nemamo dovoljno sredstava za cjelovitu mjeru koja bi pokrila najširi segment ponude kulturnih i kreativnih industrija, no Hrvatska bi u sklopu svoje NSPČ mogla to učiniti barem za knjigu. Budući da u Hrvatskoj svake godine cca 35.000 mladih postaje punoljetno, zamišljam projekt kojeg ćemo radno nazvati “Knjiški punoljetnik", a njegova bit je u tome da iz godine u godinu, kako nove generacije budu stasale, svatko u godini kada puni 18 od države dobije vaučer u vrijednosti od za početak barem 300 kuna (ekvivalent cca 40 eura) koji može potrošiti u nekoj od "zemaljskih" knjižara za kupnju knjiga po vlastitom izboru.
Knjiški punoljetnik kao mjera 4 u 1
Jer, kad smo već stvorili konzumerističko društvo, važno je mlade u kontekstu populariziranja knjiga i čitanja približiti i kupovinu kulturnih sadržaja, a stvaranje navika odlaska u fizičke (ne virtualne!) knjižare pomoglo bi i da one opstanu (a neke tek postanu!) kao izlozi knjižne kulture, mjesta i kasnijih susreta s knjigom a ne samo ove inicijalne vaučerske razmjene. Projekt "Knjiški punoljetnik" se može sagledati i kao potporna mjera 4 u 1, jer ne samo da je punoljetnik/ca dobio knjige, već je to i potpora knjižnom sektoru: autorima (piscima, prevoditeljima, ilustratorima...) jer će se na taj način svake godine dodatno prodati minimalno cca 100.000 primjeraka knjiga (broj ovisi o prosječnoj cijeni kupljenih knjiga) vrijednih cca 10,5 milijuna kuna bruto (kalkulacija za vaučer od 300 kuna). Mjera je dobrodošla i knjižarima koji će zaraditi svoju knjižarsku proviziju od te "vaučerske prodaje", a zaradit će i nakladnici čije će knjige naši knjiški punoljetnici kupiti u knjižari.
Dakle, novac nije samo jednosmjerno ubrizgan u sustav već on kola u sustavu i popravlja mu slabokrvnu sliku, ali što je najvažnije odgaja nove kupce i čitatelje knjiga. Hrvatska bi za tu namjenu morala nekako i mimo EU fondova pronaći za početak tih proračunskih cca 10,5 milijuna kuna i od iduće 2022. napokon konkretnije "pogurati" provođenje Nacionalne strategije poticanja čitanja.
Naravno, bilo bi idealno da je taj vaučer još izdašniji pa da može pokriti i ulaznicu za kakvu kazališnu predstavu, izložbu, koncert i sl., no to je već razina mjere o kojoj bi nadležni u resornim ministarstvima trebali razmisliti i oblikovati je u hodu, ne za jednu godinu već i za godine koje slijede.
Za generacije koje dolaze i ostaju
I za kraj, ono što je vrlo bitno. Naše aktivnosti tijekom provođenja NSPČ moraju biti usmjerene prema iznalaženju novih rješenja, osmišljavanju novih programa, produkciji inventivnijih i interaktivnijih vizuala, audio i video sadržaja te primjeni novih dubinskih istraživanja... u suprotnom onima koje bismo željeli potaknuti na čitanje i kupovanje knjiga nudimo nešto već viđeno, a na što iz nekog razloga do sada uglavnom nisu reagirali na željeni način, stoga nam i rezultati koje iščitavamo iz postojećih istraživanja nisu bajni. To ne znači da su dosadašnji programi koji se već desetljećima provode bili loši, prije se radi o tome da nisu bili dovoljni ili međusobno uravnoteženi.
Ako na tragu ovog teksta pogledate i internetske stranice talijanske ili francuske inicijative, vidjet ćete da u njihovoj podlozi leži i dobro osmišljen i posložen IT sustav, i da se akcije provode i marketinški promoviraju vrlo transparentno. Mi bismo mogli kao podlogu iskoristiti nedavno pokrenutu stranicu Čitaj.hr, dodatno je tehnološki unaprijediti i dovesti na nju na desetke tisuća knjigoljubaca koji će na nju dolaziti ne samo u potrazi za informacijama, gledati promotivne video klipove i sl. (budimo realni, to će im biti manji motiv!) već kako bi preko nje mogli konzumirati i neka novostečena prava, poput spominjanog vaučera za knjiške punoljetnike/ce.
Skupo? Svakako jeftinije od dosadašnjih desetljetnih posljedica "štednje". Teško izvedivo? Nadam se da ipak ne, jer veliki je ulog je pitanju, generacije onih koji dolaze i, nadajmo se, ostaju ovdje. I čitaju.
* tekst je u bitno kraćem formatu (u sklopu autorove redovne kolumne) prethodno objavljen u prilogu Best Book tjednika Express.