Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Preporuka • Piše: Edo Popović • 24.11.2021.

Thomas Merton : Mudrost pustinje

Mudrost pustinje je zbirka anegdota o prvim kršćanskim pustinjacima, ljudima koji su u 4. stoljeću napustili gradove i živjeli u pustinjama Egipta, Palestine, Arabije i Perzije. Priče je iz različitih latinskih verzija izabrao i preveo Thomas Merton, trapistički redovnik, pisac i teolog, autor nekoliko desetaka knjiga od kojih su široj javnosti vjerojatno najpoznatiji njegova autobiografija Gora sa sedam krugova i zapisi Misli u samoći, a potonja knjiga i Mudrost pustinje isprepleću se, međusobno osvjetljavaju i nadopunjuju.

Mudrost pustinje Merton Thomas

U predgovoru, objašnjavajući zašto su se ti ljudi povlačili u osamu, Merton kazuje kako oni nisu bili pobunjenici protiv društva; oni tek „nisu vjerovali u pasivno prepuštanje vodstvu i vladavini dekadentne države, vjerovali su da je moguće živjeti bez ropske ovisnosti o općeprihvaćenim konvencionalnim vrijednostima“. Također, piše dalje Merton, nisu se pokušali izdizati iznad društva, niti su mislili da su bolji od drugih. Jedan od razloga što su otišli iz svijeta bio je što su u njemu ljudi podijeljeni na one uspješne koji nameću svoju volju drugima i na one koji se moraju pokoravati. Smatrali su da treba odbiti vladavinu drugih i pritom ne htjeti vladati drugima. Bili su to, zaključuje Merton, jednostavni ljudi koji su živjeli svoje živote među stijenama i pijeskom, koji su došli u pustinju „biti ono što jesu, obične osobe, i zaboraviti svijet koji ih je odvajao od njih samih“. 

Priče o pustinjacima jednostavne su, baš kakvi su i oni bili ljudi i kakvim su životom živjeli. Nema tu velikih riječi, apstraktnih rasprava. Na jasna pitanja daju se jasni odgovori. Njihov odlazak u pustinju, kazuje Merton u predgovoru, značio je i odbijanje raspravljanja, koncepta i tehničkog nadmudrivanja. Izbjegavali su sve što je bilo uzvišeno, ezoterično, teoretsko, teško razumljivo. „U svoj toj buci pustinja nije imala što drugo ponuditi osim diskretnu tišinu, slobodnu od vezanosti“.     

Evo dva primjera:

„Neki filozof upita svetog Antuna: Oče, kako možete biti tako sretni, a lišili ste se utjehe knjiga? Antun odgovori: Moja je knjiga, o filozofe, priroda stvorenoga. Kad god poželim čitati riječi Božje, preda mnom stoji knjiga“. 

„Opat Josip upita opata Pastora: Reci mi kako da postanem monah? Stariji odgovori: Ako želiš imati mir u ovom životu, kao i u sljedećem, u svakom sukobu s drugim reci samom sebi: Tko sam ja? I ne osuđuj nikog“. 

Jedan od razloga što su otišli iz svijeta bio je što su u njemu ljudi podijeljeni na one uspješne koji nameću svoju volju drugima i na one koji se moraju pokoravati. Smatrali su da treba odbiti vladavinu drugih i pritom ne htjeti vladati drugima.

Thomas Merton

Pustinjski oci imali su subraću širom svijeta, u raznim kulturama i duhovnim praksama. Prije svega one među budistima i taoistima. Gautama Buda učinio je ono što će pustinjski oci učiniti osam stoljeća kasnije – odrekao se svijeta i svjetovnih dobara da bi pronašao istinskog sebe. Povlačenje u divljinu i osamu bila je uobičajena praksa zen budista. Možda je najpoznatiji takav primjer Hanshan, taoistički/budistički pustinjak koji je živio u 7. stoljeću u Kini. Hanshan je uzeo ime prema planini u koju se povukao (Hladna planina), a živio je u pećini. Pjesme je ispisivao na stijenama, stablima i zidovima kuća. Ostalo je sačuvanih 307 njegovih pjesama koje su kroz stoljeća nadahnjivale kineske i japanske pjesnike, slikare i majstore zena, a kasnije i europske i američke pjesnike i pisce, napose one iz beat generacije. Gary Snyder preveo je neke Hanshanove pjesme. Upitan jednom zašto su mu važne te pjesme rekao je da to nije zbog zazivanja nekog hermetičkog ideala ili usamljeničkog asketizma, već zbog gotovo radosnog odbacivanja materijalizma i apsolutnog zadovoljstva življenja u velikom svijetu „s nebom kao pokrivačem“. 

Pustinjaštvo je neodvojivo od jednostavnog života. Zen pustinjaci su živjeli u skromnim kolibicama koje su sami izgradili, neki i u spiljama. Tri zapisa o životu u takvim kolibama, u kojima se govori i o gradnji, o uređenju koliba i okolini – zen redovnika Yoshishigea no Yasutanea iz desetog stoljeća i Kamo no Chōmeija s iz trinaestog stoljeća, te pjesnika Matsua Bashōa – spadaju u vrhunce književnosti Istoka. A sve što treba znati o povlačenju u osamu sažeo je u dva stiha majstor zena i pjesnik Taigu Ryōkan

„Nije baš da ja ne želim biti zajedno s ljudima,
ali živeći sam slijedim bolji put“. 

A oni uopće nisu usamljeni primjeri te prakse na Istoku, dapače. Merton je dobro poznavao budizam, susretao se s Dalaj Lamom i Daisecom Teitarom Suzukijem, velikim učiteljom zena čije su zasluge približavanja zena Zapadu goleme. U svojim kasnim knjigama, Zen and the Birds of Appetite i Mystics and Zen Masters, Merton se bavi prožimanjem različitih duhovnih tradicija i praksi – ranih kršćanskih pustinjaka, ruske pravoslavne duhovnosti, zen budizma. „Zen ne obogaćuje nikoga“, piše u uvodu knjige Zen and the Birds of Appetite. „Ne postoji tijelo koje se može pronaći. Ptice mogu doći i kružiti neko vrijeme, ali uskoro odlaze negdje drugdje. Kad odu, odjednom se pojavi ono 'ništa', 'nitko' koje je bilo tamo. To je zen“.   

Mnogo je iznimnih ljudi na Zapadu također živjelo pustinjačkim životom, pisalo o njemu, književna i filozofska baština bili bi mnogo siromašniji bez takvih iskustava. Diogen iz Sinope, na primjer. Živio je osam stoljeća prije pustinjskih otaca. On se, doduše, nije povukao u pustinju, u osamu, no odabravši da živi jednostavnim životom lišenim mnogih udobnosti i dobara, sasvim je jasno pokazao kako izgleda živjeti bez ropske ovisnosti o konvencionalnim vrijednostima. Laertije u Životima i mišljenju istaknutih filozofa pripovijeda kako je Diogen bio prvi koji je savio kaput i udvostručio ga jer je morao i spavati u njemu, nosio je sa sobom i torbu u kojoj je bila hrana, i svako mjesto mu je služilo i za doručak i za spavanje i za razgovor. A počeo je živjeti u bačvi jer nisu udovoljili njegovoj molbi da mu nabave kućicu u kojoj bi se skrasio.      

Henry David Thoreau nije čekao da mu netko nabavi kućicu, vlastitim rukama izgradio je kolibu na obali jezera Walden i ondje živio više od dvije godine stvorivši bezvremenu prozu o jednostavnom životu i osami. Nije poznato je li Robinson Jeffers imao na umu pustinjske oce kad je pisao pjesmu Thebaid; pjesma, doduše, kritički progovara o religiji i drugim dogmama, Jeffers u njoj pretkazuje nove vjerske ratove, jer previše ljudi traži utočište u „Majci Crkvi“ i jer je previše ljudi spremno da ubije u ime vjere. Uskoro će svatko tko želi živjeti mirno, kazuju njegovi stihovi, morati pronaći pećinu u planini ili izgraditi ćeliju od crvenog pustinjskog kamena ispod osušenih smreka, i izbjegavati ljude, živjeti s prijateljskijim vukovima i sretnijim gavranovima...“. U predgovoru Mudrosti pustinje Merton piše kako se čini neobičnim da je povlačenje tih ljudi u pustinju doseglo vrhunac u trenutku kad je „svijet“ službeno prešao na kršćanstvo. Izgleda, zaključuje, da su ti ljudi sumnjali u to da se kršćanstvo i politika mogu sjediniti i stvoriti društvo koje bi bilo stvarno kršćansko, da takvo društvo može biti jedino duhovno i nadzemaljsko.   

Svatko može početi tražiti ono što su pustinjski oci i majstori zena tražili – sebe. I svatko se može na tom putu odreći se pokoje stvari za koju misli da mu je važna i potrebna, da bez nje ne može – novog modela mobitela, novog para cipela, nove košulje...  

Thomas Merton i Dalaj Lama, 1968.

Zašto bi se današnje ljude ticala knjiga o životima pustinjaka i slične knjige? Svjedočimo brzim i radikalnim promjenama kakvima možda još ni jedna generacija na planetu nije svjedočila – zagrijavanje atmosfere, tla i oceana, otapanje ledenjaka, krčenje prašuma u porječju Amazone, nemilosrdo iskorištavanje ruda i minerala, prekomjerna upotreba pesticida, herbicida i umjetnih gnojiva, sve to kao posljedica ljudskog djelovanja. Mnogo se govori o zaokretu, ali malo tko je spreman odreći se dosadašnjeg načina života, obuzdati vlastitu potrošačku maniju. Dobrovoljna jednostavnost je način života kojeg mnogi današnji umovi nude kao rješenje, kao izlaz iz petlje u koju je čovječanstvo upalo i koja vodi u propast. Ne moramo živjeti onako kako su živjeli pustinjski oci i zen pustinjaci, ne moramo odabrati spilju, bačvu ili daščaru za vlastiti dom. Uostalom, pustinje više nisu mjesto gdje se može pronaći mir i živjeti bez ropske ovisnosti, već, kako piše Merton u Mislima u samoći „mjesto nastanka novoga i strašnoga svijeta, područje isprobavanja snage kojom čovjek želi poništiti stvaranje onoga što je Bog blagoslovio“. Ali svatko može početi tražiti ono što su pustinjski oci i majstori zena tražili – sebe. I svatko se može na tom putu odreći se pokoje stvari za koju misli da mu je važna i potrebna, da bez nje ne može – novog modela mobitela, novog para cipela, nove košulje...  

Zanimljiva je u tom smislu anegdota koju u knjizi Voluntary Simplicity pripovijeda Duane Elgin. Govoreći o nekom kongresu na kojem je mnogo vodećih mislilaca pretresalo koncept transformacije društva i gdje je mnogo važnih stvari rečeno i mnogo važnih zaključaka doneseno, Elgin kaže kako se zapravo više ne sjeća ničega što je ondje bilo rečeno. Ali se zato vrlo jasno sjeća ručka sa sociologinjom i zagovornicom potrebe za nenasilnom ali temeljnom društvenom promjenom Elise Boulding. Na kraju jedne diskusije otišli su na ručak u restoran hotela gdje ih je dočekao golem bife nakrcan voćem, sirevima, salatama, mesom, kruhom i ostalim namirnicama. Budući da je bio poprilično ogladnio, Elgin je do vrha napunio svoj tanjur i sjeo pokraj Elise Boulding. Na njezinom tanjuru bili su samo jabuka, komadić sira i kriška kruha. Iznenađen što je odabrala tako malo iz obilate ponude, upitao ju je je li dobro te zašto je odabrala tako skroman ručak. Mirno mu je odgovorila da jede samo ono i onoliko koliko si svi ljudi na svijetu mogu priuštiti. 
 

Fotografije Thomasa Mertona  © 2021. The Thomas Merton Legacy and New Directions Publishing Corporation 1060 by The Abbey of Gethsemani, New Directions, NY. 

– Thomas Merton | Documentary –

Thomas Merton

Mudrost pustinje : Pustinjski oci ranog kršćanstva

  • Prijevod: Sanda Hržić
  • Planetopija 04/2021.
  • 96 str., meki uvez
  • ISBN 9789532574678
  • Cijena 75.00 kn

'Mudrost pustinje', zbirka je odabranih izreka prvih kršćanskih pustinjaka iz 4. stoljeća, koja nas i danas može mnogočemu podučiti: milosrđu, kontemplaciji, zahvalnosti, skromnosti, ali i tome kako se ne obazirati na predrasude, oduprijeti se prisili i neustrašivo krenuti prema nepoznatom.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –