Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Preporuka • Piše: Anita Peti-Stantić • 23.03.2022.

Anita Peti-Stantić: Zašto su nam učitelji i učenje važni?

S obzirom na to da dolazim iz obitelji učitelja, red je da ovaj niz tekstova o temama koje me zanimaju i knjigama koje su s njima povezane započnem knjigom o učiteljima i učenicima, o učenju i obrazovanju, o tome kako bi se i zašto danas trebalo učiti. Moja je teta Beba bila "prava" učiteljica u maloj područnoj seoskoj školi u Kapeli pored Virovitice. Bila je to škola od jedne učionice, s malo đaka, sasvim starinska, u predivnom dvorcu (ili se meni kao djetetu tako činilo?), okružena stablima, cvrkutom ptica i mirisima prirode. Moja je teta bila najbolja učiteljica na svijetu, zaljubljena u svoj posao i svoje učenike. Njezina je sestra, moja mama, zajedno s njom išla u učiteljsku školu u Vukovaru, a onda studirala u Osijeku i u Zagrebu kako bi postala učiteljica zemljopisa i povijesti. No ni uz stotine molbi, nikad nije dobila posao u struci. Bila su takva vremena. To je nije spriječilo da se dalje usavršava pa je, kad smo i sestra i ja već bile rođene, dodatno studirala industrijsku pedagogiju u Rijeci. I kad je radila na poslovima na kojima nitko nije vidio nikakvu poveznicu s učenjem i učiteljstvom, organizirala je radionice za dodatna usavršavanja, posebno žena, otvorila knjižaru u Novom Zagrebu koja je bila mjesto susreta i druženja mnogih generacija i neprestano pronalazila prostora za promociju didaktičkih programa, od igračaka do slikovnica i knjiga. Moj je otac, kasnije znanstvenik, prvo bio srednjoškolski učitelj, a onda je godinama podučavao strance hrvatski na Zagrebačkoj slavističkoj školi. I tako dalje, i tako dalje... 

Kao što nije teško pretpostaviti, u našoj se kući uvijek smatralo da su učenje, i formalno i neformalno, i vođeno i samostalno, a onda, dakako, i obrazovanje, izuzetno važni segmenti čovjekova života. Kad kažem "u našoj kući", mislim i na onu kuću koju godinama gradimo sa svojom djecom i na onu koju su naši roditelji gradili za nas. Govorim to s razlogom, zato što mi se, kad razmišljam o tome na koje se sve načine obrazovanje u tih četrdesetak-pedesetak godina o kojima govorim promijenilo, ali i na koje se načine nije promijenilo, čini da je krajnji čas da se doista zamislimo o tome što radimo i znamo li što želimo postići. 

Nastranu priče o tromosti sustava i žalopojke o tome što se može, a što ne može, nastranu zahtjevi za neprestanim administriranjem i jadikovke o tome kako živimo u visoko digitaliziranim društvima u kojima mladi ovo i ono, nastranu sve izlike i samoopravdanja. 

Tijekom rada na projektu Hrvatske zaklade za znanost u proteklih sam pet godina upoznala nevjerojatne učitelje, motivirane i predane svom poslu, koji većinu onoga što mladi trebaju naučiti pretvore u avanturu, ljude koji svoj posao doista smatraju pozivom i pristupaju mu istovremeno ozbiljno i zaigrano, sa strašću i uvjerenjem da je njihov posao najvažniji na svijetu. 

Foto: Pexels

Fenomenalno učenje iz Finske Lonka Kirsti

Slažem se s njima pa zato i druge želim podsjetiti na knjigu Kirsti Lonka Fenomenalno učenje iz Finske (knjigu je s engleskoga prevela Vedrana Gnjidić). Ne pišem o toj knjizi zato što mislim da je sve što dolazi izvana fenomenalno, ni zato što sam fascinirana finskim rezultatima na međunarodnim ispitivanjima pismenosti PISA, ni zato što je u posljednjih nekoliko godina postalo moderno objavljivati knjige o finskom obrazovanju i o danskom ležernom načinu života, a ponajmanje zato što sam kao urednica radila na hrvatskom izdanju ove knjige. Pišem o njoj zato što mislim da je uzorit primjer promišljanja o obrazovanju i mjestu obrazovanja u današnjem svijetu i toga svijeta za koji se obrazujemo, i to na osnovnoj razini. Pišem i zato što je riječ o knjizi u kojoj se, premda to nije vidljivo na prvi pogled, iščitava spoznaja o tome da danas, u digitaliziranom svijetu u kojem živimo, čitamo drugačije nego što smo čitali prije pa zato knjigu treba organizirati tako da se tekst i poruke u njoj prate "uz pomoć". To je važno i zbog učitelja i zbog učenika.

U tom je smislu knjiga podijeljena u dvije veće cjeline koje postaju vidljive čim se pregleda sadržaj, od kojih je prva više teorijski usmjerena, dok je druga praktičnija, s mnogo primjera iz svakodnevnog života. Te su dvije cjeline dalje razdijeljene na nekoliko velikih poglavlja pod naslovima: 1. Ukratko o finskoj povijesti, jeziku i obrazovnom sustavu; 2. Pouke iz psihologije obrazovanja; 3. Prva kompetencija: Misliti i učiti kako učiti; 4. Druga kompetencija: Kulturalne kompetencije, interakcija i samoizražavanje; 5. Treća kompetencija: Briga o sebi i upravljanje svakodnevnim životom; 6. Četvrta kompetencija: Višestruka pismenost; 7. Peta kompetencija: Informacijska i komunikacijska tehnologija; 8. Šesta kompetencija: Vještine za rad i poduzetništvo; 9. Sedma kompetencija: Utjecaj na izgradnju održive budućnosti i sudjelovanje u njoj; 10. Učenje utemeljeno na fenomenima; 11. Kamo idemo dalje? Vizije za budućnost. Potpoglavlja unutar svakog većeg poglavlja vode čitatelja po načelu pitanja i odgovora, uspostavljajući svojevrsnu hijerarhiju onoga što je izrazito važno i onoga što je manje važno, što je na neki način izborno, otvoreno tumačenjima. 

Osim tih razloga, na Fenomenalno učenje iz Finske vrijedi podsjetiti i zato što je knjiga, koliko god autorska, kolaborativno pisana, uz sudjelovanje brojnih stručnjaka, kako priznatih znanstvenika u pojedinim područjima, tako i mlađih kolega, čime autorica na djelu pokazuje što misli kad kaže da treba surađivati i da treba pronaći najbolje načine da se obrazovanje i učenje učine relevantnima. A ono o čemu govori u tekstu dodatno oprimjeruje mnogim osobnim svjedočanstvima, urbanim legendama, razgovorima, posebno uokvirenim pričama iz razreda i zajednice. Čineći to, autorica, koja otvoreno govori o tome na koji su je način obilježile sve njezine domovine, sve zemlje u kojima je živjela i radila nastojeći poboljšati obrazovne sustave, podcrtava mjesto jednog od svojih osnovnih izvora inspiracije, Učiteljske akademije Sveučilišta u Helsinkiju, među čijim je osnivačima. 

Kako bih čitateljima približila o čemu se zapravo radi i na koji način učenje na fenomenima dovodi do bitnog ispreplitanja školskog i života izvan škole, čime se učenje čini relevantnim, navodim dio teksta Minne Berg, učiteljice razredne nastave s diplomom iz psihologije obrazovanja naveden u knjizi: 

U idealnoj situaciji projekt utemeljen na fenomenima ili nastavni sat utemeljen na fenomenu počinje pitanjem koje postave učenici, on polazi od njihove znatiželje o nečemu što se tiče nekog fenomena iz stvarnog života. Ponekad, zapravo i prilično često, tim se pitanjima može pristupiti tako da se odgovori traže na različitim stranama. Primjerice, pitanja koja se tiču naše prirodne okoline mogu se sagledati s političke, povijesne, biološke, psihološke, geološke ili čak kemijske i matematičke perspektive. S druge strane, jednako je prikladno i zadovoljavajuće proces učenja i poučavanja osmisliti oko fenomena uključenog u kurikul, koji po svojoj prirodi spaja mnoge predmete (primjerice: koja je vrijednost i značenje odmora tijekom školskog dana? Zašto se u različitim zemljama koriste različite valute? Zašto postoje različite vremenske zone?). U iskustvu učenja utemeljenog na fenomenima svi se ti različiti pristupi mogu integrirati kako bi oblikovali cjelinu čitavog fenomena, bez potrebe da ga se dijeli na komadiće koji mogu stati u granice određenih predmeta. Kako bi iskustvo učenja uspjelo na optimalan način, potreban je timski rad, koji isto tako treba naučiti. Projekt utemeljen na fenomenu izvrsna je prilika za poučavanje vještina komunikacije i timskog rada u autentičnoj situaciji u kojoj je motivacija za uvježbavanje i učenje tih vještina povezana s učenjem u akademskom kontekstu i iskustvom uspjeha u suradničkom radu. 

Jasno joj je da je u promjeni pristupa učenju i poučavanju, kao i u promjeni stava mladih prema učenju, jedan od najvažnijih zadataka trajno pružati potporu budućim i sadašnjim učiteljima od kojih se traži da razviju nove vještine za 21. stoljeće te da postanu sposobni upravljati projektima utemeljenima na fenomenima. Jer fenomenalno se učenje, onako kako to tumači Kirsti Lonka, oslanja na udubljeno istraživanje o fenomenima, o onome što je u središtu interesa mladih ljudi koji takvom učenju pristupaju interaktivno, svjesni da je riječ o procesu čiji se konstruktivistički karakter, kao i konstruktivistički karakter znanja, ne može obuhvatiti jednostavnim odnosom u kojem je učitelj onaj koji zna, a učenik onaj koji to znanje treba upiti i reproducirati, nego se znanje u procesu učenja konstruira zajedno, u skupini koja istražuje, iz različitih perspektiva, no ne i kaotično. 

Foto: Pexels

Da ne bi bilo dileme, Lonka ni u kojem slučaju ne zagovara pristup u kojem "sve može", nego nudi model u kojem učenje može postati fenomenalno, iznimno zanimljivo i korisno, angažirano i interaktivno, bliže interesima današnjih mladih, na neki način holističko, ali svakako vođeno, uklopljeno u postojeći sustav. Autorica, drugim riječima, ne niječe vrijednost sustava, već traži njegovu istinsku reformu koja će dovesti do toga da školsko znanje (napokon) postane povezano sa stvarnim problemima kako bismo razvili vještine rješavanja problema. Kad govori specifično o učenju utemeljenom na fenomenima, ističe kako se fenomeni koje učenici definiraju nalaze u središtu istraživačkog procesa, čime se razvijaju fleksibilniji mentalni modeli. Takvo učenje iz različitih perspektiva i sa stajališta različitih disciplina pomaže usvajanju analitičke perspektive u odnosu na fenomene prisutne u našem svijetu, poput siromaštva, održivog razvoja ili globalne ekonomije. Pritom se ne radi samo o uranjanju u relevantan sadržaj, nego i o aktivnom restrukturiranju vlastitog razumijevanja stvari. Učenici prilikom takvog učenja, najčešće u skupinama, aktiviraju vlastite pretpostavke o pojedinim temama, raspravljaju o njima (ali i o stereotipima), razvijajući suradničko učenje, vještine rješavanja problema i kreativnog mišljenja.

Da ne bi bilo zabune, finska škola nije škola u kojoj nema nastavnih predmeta na koje smo navikli, u kojoj se stalno raspravlja pa se onda može doći do kojekakvih zaključaka, nego je škola u kojoj se klasično podučavanje kombinira s učenjem zasnovanom na fenomenima, ovisno o dobi i o interesima učenika, ovisno o problemima s kojima se oni suočavaju, odlučili ih mi ignorirati ili govoriti o njima. Ta se škola hvata ukoštac s podjelama u ladice i s parceliziranim slikama stvarnosti, približavajući se time bitno životu i onome što mlade ljude čeka izvan škole. Posljedica takvog pristupa je da je finsko školovanje, a specifično učenje na fenomenima, doista demokratski i demokratizirajući proces u kojem su svi sudionici, i učitelji i učenici, istovremeno učenici i stručnjaci, čime se stavljaju u poziciju da shvate kako svatko posjeduje neku informaciju o fenomenu o kojem se radi i "svatko o njemu još može nešto naučiti, odnosno svatko u taj proces može unijeti vlastitu stručnost i naučiti uvažavati perspektive drugih".

Povezujući psihološka, filozofska, sociološka i pedagoška stajališta, autorica otvara vrata za promjenu paradigme, pruža ruku koja nudi pomoć, jer knjiga Fenomenalno učenje iz Finske nije prikaz onoga što je obavljeno, nego je vrijednosno obojen, kritički tekst u kojem se od prve do posljednje stranice šalje jedna te ista poruka - ako smo to mogli učiniti mi, možete i vi. Ono o čemu Lonka piše doista nije znanstvena fantastika. Takav se način rada na mala vrata već uvodi i kod nas, u onim školama u kojima učitelji međusobno surađuju više, u kojima su se ljudi sposobniji suočavati sa stvarnošću u obrazovnom sustavu, neovisno o tome kakvi napuci dolaze "odozgo". Bilo bi sjajno kad bi se takav način poticao i podržavao i kad ne bi bio slučajan odraz hrabrosti pojedinaca da se upuste u njega, nego sustavnoga rada na podršci učiteljima i učenicima. 

Meni su se osobno, kad sam pročitala knjigu Fenomenalno učenje iz Finske, u pamćenje usjekle dvije poruke – jedna je ta da je Finska zemlja koja se dugo nalazila u nepovoljnoj povijesnoj i ekonomskoj situaciji iz koje je izišla i uzdigla se do onoga što je danas na temelju uvjerenja da je obrazovanje najvažniji stup razvoja i druga, da je promjena paradigme u kojoj se povremeno, ne stalno, provodi obrazovanje utemeljeno na fenomenima, nešto što angažira učenike na drugačiji način od onoga kako je to u tradicionalnoj školi. Takvo obrazovanje je za njih relevantnije, budi njihovu znatiželju i djeluje na njih poticajno. 

Na kraju, uopće se ne radi o tome hoćemo li prihvatiti sve što piše u toj knjizi (jer nećemo, naravno, a ne bi bilo ni dobro da tako nekritički preslikavamo tuđe modele), nego se radi o tome da naučimo pokloniti povjerenje učiteljima i učenicima, kao i o tome da se podsjetimo što je cilj učenja i obrazovanja. Pritom, ako većina nas ne misli da je najveća vrijednost obrazovanja to da mladi ljudi postanu aktivni građani suvremenih demokratskih društava slobodna uma sposobni istraživati, analizirati, zaključivati i primjenjivati stečeno znanje, onda možda doista trebamo pokrenuti i neke druge, temeljne rasprave i zapitati se što zapravo radimo kad uđemo u razred ili predavaonicu. 

Kirsti Lonka

Fenomenalno učenje iz Finske

  • Prijevod: Vedrana Gnjidić
  • Naklada Ljevak 11/2020.
  • 232 str., meki uvez
  • ISBN 9789533554570
  • Cijena 129.00 kn

U knjizi 'Fenomenalno učenje iz Finske' autorica otkriva kako je Finska od iznimno siromašne zemlje izrasla u stabilnu i bogatu državu stalno stavljajući pismenost i obrazovanje na prvo mjesto. Osim što se bavi novim finskim kurikulom, profesorica Kirsti Lonka govori i o najnovijim spoznajama u obrazovanju, inovativnim pedagoškim metodama, upotrebi tehnologije i novim okolinama za učenje.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –