Anita Peti-Stantić i Vedrana Stantić: Znati(želja)

Mnogi pametni i kreativni ljudi teško se nose s obaveznim obrazovanjem, iz raznih razloga ne mogu zadovoljiti sustav pa se osjećaju glupo, manjkavo i nesposobno. Njihovi talenti i kreativnost u školi nisu prepoznati kao vrijedni, ili su čak degradirani kao nevrijedni. O tome govori obrazovni stručnjak Ken Robinson u TED govoru Ubijaju li škole kreativnost? (Do schools kill creativity?)

Vrijedi poslušati cijelo izlaganje, no najupečatljivija je priča o poznatoj američkoj koreografkinji Gillian Lynne koja se proslavila radom na mjuziklima Mačke i Fantom u operi. Tridesetih godina njezini su učitelji roditelje upozoravali da je problematična u školi, da se teško koncentrira (danas bi u Americi vjerojatno rekli da ima ADHD i stavili je na lijekove da se smiri!). Roditelji su je odveli specijalisti koji je djevojčicu ostavio samu u prostoriji, rekavši joj da mora nasamo razgovarati s majkom, no prije nego što je izašao upalio je radio. On i majka su izvana promatrali kako se djevojčica počinje savršeno kretati u ritmu glazbe, na što je čovjek zaključio: „Vaša kći nije problematična, ona je plesačica!“ Majka ju je odvela na satove plesa i ostalo je povijest…

Ova anegdota govori o tridesetim godinama prošlog stoljeća, ali sličnu situaciju možemo zamisliti i danas. Svijet se konstantno mijenja, a ciljevi obrazovnog sustava stagniraju, unatoč konstantnim reformama. Uvijek sam se pitala – zašto je na satovima hrvatskoga važno razlikovati zavisne i nezavisne rečenice, štrebetati biografije pisaca – zašto se učenike i učenice ne potiče da uživaju u čitanju prilagođenih sadržaja, da maštaju i sami nešto stvaraju? Zašto se prirodni predmeti u školi sastoje od suhoparnih definicija i formula – zbog čega uz usvajanje činjenica učenike ne potiču da se zapitaju o čudesima koja nas okružuju, koja čine život? Zbog čega je gradivo okamenjeno i za svih isto – a djeca se toliko razlikuju? Zašto se najznatiželjnije i najproduktivnije razdoblje mladih ljudi svodi na pasivno sjedenje i slušanje, uz konstantno poticanje njihove nesigurnosti zbog svega što ne mogu shvatiti i zapamtiti, umjesto da se intenzivnije potiče ono u čemu bi mogli s veseljem napredovati?

Školski sustav uporno neke osobine mladih ljudi nagrađuje (osobito akademske, i sve što kao društvo držimo akademskim), dok druge jednostavno izbacuje. Stoga ne čude istraživanja koja pokazuju da nam kreativnost opada kako odrastamo, tj. što se više obrazujemo. S obzirom na to da je ljudska rasa preživjela zahvaljujući svojoj sposobnosti prilagodbe, stalnoj promjeni, inovaciji i kreativnosti, da je prilagodljivost u samoj srži naše ljudskosti – ovi podaci zaista zabrinjavaju.

Kad se pitamo koja bi trebala biti uloga obrazovanja u društvu, moramo imati na umu da će današnji učenici živjeti u svijetu koji mi teško možemo pojmiti. Mi nećemo vidjeti njihovu budućnost ali trebali bismo se pobrinuti da djeca za nju budu spremna – o tome govori i sociolog Zygmunt Bauman u knjizi "44 Letters from the Liquid Modern World" (Polity, 2010.). Ranije je u "Tekućoj modernosti" (Pelago, 2011., prev. Mira Gregov) pisao da je osnovna karakteristika današnjice stalna promjenjivost, „rastvaranje svega čvrstoga“ i da postoji sve manje obrazaca kojima bi se čovjek mogao prilagoditi, jer je recept za uspjeh biti svoj, a ne kao svi ostali. Zbog toga mu je jasno da je teško predvidjeti najvažniju zadaću obrazovanja. U doba rastućeg antiintelektualizma, popularnosti pseudoznanosti i post-istine o tim je pitanjima važno razmišljati.

Mladi se ljudi školuju u svijetu preplavljenom informacijama i digitalnim sadržajima, u kojem se i odrasli teško snalaze. Realnost učenika izvan škole sastoji se od slika i kretanja više nego od teksta i statike. Zbog raspršenosti i multitaskinga mnogima je smanjena moć koncentracije, između ostaloga zato što ne čitaju dovoljno – a ne čitaju jer im nismo pokazali da i čitanje može biti zabavno, da ih može ispuniti na neočekivane načine i da im se knjige mogu obraćati kao što im se obraćaju digitalni sadržaji. Mnogi mladi ljudi diljem svijeta odustaju od formalnog školovanja, postaju cinični prema obrazovnim obećanjima jer oko sebe gledaju svijet u koji se školski sustav sve manje uklapa. I radna mjesta se mijenjaju – sve se manje traže ljudi koji će sjediti i slušati nečije upute, cijene se kreativni pojedinci sposobni za samostalno rješavanje problema. No ti kreativni pojedinci trebaju biti obrazovani, baratati podacima potrebnima za razmišljanje.

Stoga – ukoliko se zapitamo je li zadatak škole da na djecu prenese klasična znanja koja su im prethodila i stvorila svijet takav kakav je danas, ili da im pokušamo olakšati snalaženje i sudjelovanje u današnjici – trebali bismo se složiti da je odgovor negdje u sredini.

Znati(želja) Peti-Stantić Anita, Stantić Vedrana

U zanimljivoj i pitkoj knjizi "Znatiželja: zašto mladi trebaju čitati popularno-znanstvene tekstove, i to odmah?" (Naklada Ljevak, 2021.) Anita Peti Stantić i Vedrana Stantić zalažu se za povratak digniteta znanosti u društvu i predlažu da bi učenici u školi trebali više čitati popularno-znanstvene sadržaje. Takvi bi im tekstovi osvježili nastavu, ponudili im da otkriju nove, neotkrivene interese i/ili talente, a istovremeno im mogu biti zabavni i životno relevantni. Popularno-znanstveni tekstovi su most između znanosti i javnosti – kompleksne teme čine zanimljivima i široko razumljivima, ne obraćaju se isključivo stručnjacima.

Za razliku od toga, većina školskih udžbenika nije poticajna za čitanje – činjenice prezentiraju kao natuknice namijenjene štrebetanju koje ne omogućuju povezivanje podataka i fenomena. Zbog nejasnih udžbenika profesori u školama previše objašnjavaju usmeno pa od toga koristi imaju učenici koji mogu zapamtiti goleme količine podataka. Takav je način učenja problematičan, navode autorice, jer kad prvi put nešto čujemo ne možemo o tome stvoriti analitički stav, za to treba malo razmisliti, po mogućnosti nešto o tome i pročitati.

Popularno-znanstveni tekstovi fenomenima dodaju priče i anegdote koje nam omogućuju lakše prihvaćanje novih znanja i uklapanje u ono što znamo otprije. Dobri i pitki tekstovi učenicima će olakšati usvajanje čitalačkih vještina, imat će priliku proučavati kako drugi argumentiraju svoje stavove, a najvažnije je da bi mogli kod mladih ljudi pobuditi iskru radoznalosti ili održavati plamičak znatiželje koji učenici već imaju – a to autorice smatraju i najvažnijim ciljem obrazovanja! Zato se zalažu i za nadopunjavanje nastave drugim izvorima: intervjuima, pismima, ozbiljnim člancima iz časopisa i sl.

Ako su dobro napisani, popularno-znanstveni tekstovi potiču na samostalno, analitičko i logičko razmišljanje, na skeptičnost. To je osobito važno za srednjoškolce, navode autorice, jer mozak između trinaeste i devetnaeste godine postaje sposoban razumjeti teorijske koncepte i složene teorijske odnose, a uz to, mnogi se učenici u tom razdoblju nađu u procjepu između dječje i odrasle literature. Ovi će tekstovi mladim čitateljima proširiti vidike i nadograditi intelektualni vokabular. Velikim problemom drže i činjenicu da profesori učenicima često objašnjavaju stručne riječi, a intelektualni vokabular – kojeg će u životu više koristiti – premalo dolazi do izražaja. Osim toga, čitanje popularno-znanstvenih tekstova dovest će ih do znanstvene prosvjećenosti. Postat će svjesni koliko nam je znanost važna, kao sredstvo našeg uma u borbi protiv neznanja i nerazumijevanja (15).

Važno je da mladi ljudi osvijeste i da razvoj znanosti nije linearan i da se sastoji od brojnih uspona i padova, kolebanja i pogrešaka – to iz udžbenika prepunih podataka teško mogu zaključiti. I u pandemiji se pokazalo da znanstvenici nemaju gotove odgovore (a na kraju će nas ipak spasiti!), no to nije ništa loše – bit je u traženju i istraživanju, ispipavanju mogućih rješenja. Autorice se dotiču i kulta specijalnosti koji nam ponekad onemogućava da fenomene sagledamo u širem kontekstu. Uza svu važnost struka i profesionalizma, tvrde da je vrijeme da ponovno otkrijemo renesansni ideal općenitosti. Svidio mi se njihov poziv da je vrijeme da ponovno otkrijemo važnu vezu humanistike i prirodnih znanosti koju nam je zamaglila stroga podjela na školske predmete, da se upustimo u avanturu saznavanja nečega što nam nije sasvim blisko – to bi nas moglo dovesti do neočekivanih otkrića i saznanja.

O tome govori i popularno-znanstvena knjiga "Znanje u digitalnom dobu: razgovori s djecom jedne male revolucije" (Naklada Jesenski i Turk i Tehničko veleučilište, 2019., prev. Dinko Telećan). U toj je knjizi Petar Jandrić sakupio intervjue s filozofima, pedagozima, umjetnicima i obrazovnim stručnjacima koji govore o budućnosti obrazovanja i važnosti interdisciplinarnosti. Pitaju se kako pomiriti odnos kanona i inovacija, kako razbucati suhoparne akademske tekstove i oduprijeti se globalnim tržišnim tendencijama u obrazovanju, kako umjetnosti vratiti poziciju koju zaslužuje u obrazovnom sustavu – i može li obrazovanje dovoljno mijenjati buduće generacije da promijeni svijet? Ova povelika, ali silno inovativna i intelektualno intrigantna knjiga – možda malo preteška za srednjoškolce – trebala bi se čitati zajedno sa "Znatiželjom". Oba naslova pribjegavaju dijaloškoj formi, odmičući se od tradicionalnog akademskog okvira, i pitaju svjetski relevantna pitanja: kako danas pojačati digitalnu, čitateljsku i znanstvenu pismenost?   

"Znatiželja" je napisana iz dvije perspektive. Anita Peti Stantić je znanstvenica, lingvistkinja i prevoditeljica koja se godinama bavi čitalačkom pismenošću. Pisala sam o njezinoj knjizi "Čitanjem do (spo)razumijevanja" (Naklada Ljevak, 2019.). Vedrana Stantić je srednjoškolka koja progovara iz iskustva školovanja u Americi i Hrvatskoj. Tekst knjige ispresijecan je njihovim dijalozima. U jednom razgovoru mlađa autorica govori o tome kako vidi probleme u hrvatskom obrazovnom sustavu – njezini uvidi frustriraju jer nabraja primjere koje sam i ja primjećivala tijekom školovanja! Govori o programu koji nudi gotove odgovore uz premalo skepse i kritičkog mišljenja, nastavnicima nesklonima priznati da ne znaju odgovore na pitanja učenika, mladim ljudima koji od početka školovanja poslušno slušaju a nisu spremni argumentirano raspravljati i braniti svoje stavove, koji u vrlo ranoj dobi prestaju postavljati pitanja koja bi ih eventualno zanimala – jer shvate da sebi štete, ispadaju glupe neznalice kojima će se drugi smijati. Ukratko, govori o sustavu koji ne potiče znatiželju – nego je zatire – već desetljećima. I zaista, zašto imam dojam da će, jednom kad Zemlja naseli koloniju na Marsu i kad ljudi budu imali ticala umjesto mobitela – hrvatski šesnaestogodišnjaci još uvijek muku mučiti s Gundulićem?

Za razliku od Gundulića i mnogih drugih sadržaja koji u školskom sustavu idu na guranje i moranje, mnoge popularno-znanstvene knjige napisali su strastveni i znatiželjni pojedinci kojima je važna tema kojom se bave, a entuzijazam je zarazan i mogao bi mlade ljude potaknuti na samostalno istraživanje i kreativno izražavanje. Ukoliko neka tema ili pristup zadive mlade ljude, možda se i oni počnu baviti nekim područjem iskreno, zainteresirano i s entuzijazmom. Jednom kad se čovjek zarazi bilo kakvom vrstom istraživanja, cijeli život ga drži ljubav prema spoznajnim otkrićima. Da parafraziram Kena Robinsona, svatko bi trebao naći svoj „element“, svoju strast – prvo zbog vlastite kvalitete života, a onda i zbog drugih, jer kad bi pojedinci živjeli svrhovitije, cijelo bi društvo imalo koristi.

"Znatiželja" bi zaista neke čitateljice i čitatelje mogla učiniti znatiželjnima, obilježiti im početak otkrivanja vlastitih interesa – napisana je jednostavnim jezikom, povremeno je duhovita i vrlo životna. Osim toga, ova knjiga funkcionira i kao čitanka popularno-znanstvenih tekstova. Autorice citiraju poveće dijelove zanimljivih i informativnih tekstova o nuli, crijevima, povijesti znanosti, mozgu, ljudskom genomu, lažnim vijestima i sl. Teme obrađene u tim tekstovima koriste za raspravu o važnim pitanjima: o smislu i etičnosti znanosti i obrazovanja; o povjerenju u znanstvenike; dilemi treba li slijediti trend specijalizacije te činjenici da su mnogi skloni povjerovati pojednostavljenim, neznanstvenim činjenicama. Teme su dovoljno raznolike da svatko može pronaći nešto o čemu bi želio čitati dalje (ja ću sigurno posegnuti za knjigom "Reclaiming conversation" Sherry Turkle u kojoj autorica predlaže da bismo u digitalnom dobu imali velike koristi od povratka konvencionalnijem razgovoru licem u lice).

Anita Peti Stantić i Vedrana Stantić citiraju saznanja iz razvojne psihologije da su ljudi u srednjoškolskoj dobi posebno zainteresirani za vlastite odluke, vlastite procjene, da im se sviđa biti u prilici raditi stvari onako kako misle da bi trebali. Pa zašto onda učenicima još uvijek ne damo da biraju čime bi se željeli baviti? Zašto obrazovni sustav tako malo sluša najnovija stručna saznanja? Znanje je važno, podaci su važni jer nam oni trebaju da bismo razmišljali, važne su marljivost, posvećenost, empatija, koncentracija, i osobito pismenost. No ne smijemo zaboraviti važnost intrinzične motivacije bez koje nema samostalnog učenja niti samostalnog čitanja, ali iznad svega, ne smijemo zaboraviti slobodu. Jer ona sa sobom nosi i odgovornost na koju se djeca trebaju od najranije dobi navikavati. Ako slobodu držimo isključivo opasnom, onda mlade ljude podcjenjujemo – a za to nema razloga. Naravno da sloboda podrazumijeva grešku, krivi izbor, ali bez pokušaja i pogrešaka nema ni rješenja ni velikih otkrića.

Vrijeme je da se zapitamo, ako redovito letimo u svemir, presađujemo srca i mozgove, smišljamo cjepiva i genetičke testove, nije li vrijeme da učenike izvadimo iz statičnih školskih zgrada, izbavimo ih od 45-minutnih školskih satova (smišljenih u vrijeme industrijske revolucije, zbog čega je tu i zvono!), prestanemo im nuditi nepromjenjive sadržaje, umjetnu podjelu na predmete i crno-bijele odgovore. Kasno je sada za polovične reforme i podilaženja tradiciji. U kompleksnom, multikulturnom svijetu punom problema mladim ljudima treba omogućiti da postanu skeptični, kreativni i odgovorni, svjesni realnosti koja ih okružuje, ali i prostora u koje će ih odvesti mašta i inovativnost. Uvedimo učenicima u školski sustav više popularno-znanstvenih tekstova, potaknimo njihovu znatiželju – o sebi i svijetu, poklonimo im povjerenje da sami biraju, da donose informirane i odgovorne odluke, dajmo im da zaplešu i prestanemo ih tretirati kao problem. 

Anita Peti-Stantić Vedrana Stantić

Znati(želja) : Zašto mladi trebaju čitati popularnoznanstvene tekstove, i to odmah?

• Naklada Ljevak 02/2021.
• 272 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533554730

Jedna je znanstvenica, druga je srednjoškolka zainteresirana za popularnu znanost, a istovremeno su i majka i kći i zajedno su napisale knjigu 'Znati(želja) : Zašto mladi trebaju čitati popularnoznanstvene tekstove, i to odmah?' kojom žele mladu čitateljsku publiku, ali i one koji podučavaju mlade, zainteresirati za popularnoznanstvene tekstove.