Krešimir i Saša Krnic : U našoj knjižari 'Pričozemska' jednako tretiramo i svoja izdanja i izdanja drugih nakladnika
Ibis je izuzetno stara ptičja vrsta koja je živjela u Egiptu i koja se smatrala simbolom ljudske duše. Danas ih na svijetu ima samo oko dvije stotine primjeraka. U Hrvatskoj se primjećuje vrlo rijetko i tek na nekoliko dana. U tom periodu ibis mora biti zaštićen kako bi se očuvao smanjen broj primjeraka ove vrste. (Izvor: Zaštita prirode)
Za razliku od ptice ibis, Ibis grafika je itekako i prisutna i primijećena na hrvatskoj nakladničkoj sceni. Povod za razgovor s vlasnicima i urednicima, Krešimirom i Sašom Krnic jest produkcija knjiga za djecu i mlade, koja u Ibis grafici zauzima sve veći prostor. Pokušat ćemo doznati i kakve veze imaju indologija i Grubzon? Tko je popularniji u Hrvatskoj, Kestutis Kasparavičius ili Julia Donaldson? Kupuju li se u Hrvatskoj više knjige za djecu hrvatskih ili inozemnih autora? I tko su kupci u prvom knjižari za djecu u Zagrebu?
Ana Đokić: Kako je sve počelo? Vašim prvim susretom? Studijem indologije koji ste oboje završili? Kada su se knjige „uvukle“ među vas dvoje?
Krešimir Krnic: Ustvari, indologija nije tako beznačajna u našim počecima. Davne 1992. kupio sam svoj prvi kompjuter, Atari ST. O računalima nisam znao ništa, ali sam saznao da se na Atariju mogu vjerno reproducirati različiti fontovi pa sam nekako zamislio da bih mogao napraviti devanagarski font za računalo. Bio sam potpuni nevježa u informatičkim stvarima. Doslovno nisam znao što je to hard disk, a što operacijski sustav. Ipak, uz puno truda i volje, pribavio sam za Atari program za obradu teksta koji je vjerno reproducirao fontove i program za izradu fontova koje je taj program podržavao. I uistinu sam napravio devanagarski font za Atari ST. Taj mi je font trebao jer sam prihvatio da za jednog nakladnika povezanog s društvom za transcendentalnu meditaciju prevedem sanskrtsku gramatiku s njemačkog.
Radilo se o izvrsnom priručniku A. F. Stenzlera koji smo i na studiju indologije koristili kao jedan od temeljnih priručnika. Kako nakladnik nakon što je dobio prijevod nije mogao pronaći nikoga u Zagrebu tko bi to mogao prelomiti s devanagarskim fontom, angažirao me i za taj dio posla, tako da je moj prvi susret s izdavaštvom bio tako što sam za knjigu bio autor fonta, prevoditelj i na kraju dizajner.
Počeo sam povremeno kao dodatni izvor prihoda raditi grafičku pripremu za jednu malu tiskaru, a nakon dvije-tri godine ohrabrili smo se pokrenuti i prvi vlastiti izdavački projekt. A i taj je imao veze s indologijom. Radilo se o "Elementima hindske gramatike" autorice Zdravke Matišić. Dalje je krenulo – po nekoliko stručnih knjiga obično iz područja društvenih i humanističkih znanosti, ali vrlo brzo i prva dječja izdanja ("Eci, peci, pec"; "Nikolinjske i božićne popijevke").
Vrlo uzbudljivi počeci! Od fonta do knjige! A što je bila ona „kap“ koja je dovela prvo do ideje a onda i do i realizacije vaše nakladničke kuće?
Krešimir: Mislim da nije bila kap nego bujica. Naprosto smo u jednom trenutku shvatili da imamo dosta znanja i motiva da to možemo napraviti. Jednostavno pročitate neki rukopis za koju mislite da bi ga trebalo objaviti ili, ako se radi o knjizi na stranom jeziku, učini vam se da je nešto toliko dobro da želite da to bude prevedeno i upustite se u projekt. I mislim da je taj osjećaj da radimo nešto važno, nešto bitno za našu kulturu i duhovnu klimu bio presudan da počnemo ozbiljnije s izdavaštvom.
Zašto baš ptica Ibis? Tko je kumovao imenu?
Krešimir: Imenu je kumovala Saša. Svidio joj se zvuk imena. I firma se trebala zvati samo Ibis, ali netko na nekom šalteru nije to htio jer, kao, to nije hrvatsko ime. Ali Ibis grafika može. I tako smo postali Ibis grafika.
Nakladništvo za male i velike
Živjeti u kući : Stanovanje, prehrana i oblačenje u novovjekovnoj Europi :...
Moja povijest žena
Mjesta ima na metli svim
Grubzonovo dijete
Iako Ibis grafika danas prvenstveno slovi kao nakladnička kuća koja se najvećim dijelom bavi izdavanjem knjiga za djecu, moj prvi susret s Ibis grafikom bio je preko iznimno zanimljivih stručnih knjiga za odraslu publiku. „Živjeti u kući“ Raffaellle Sarti, uzbudljiva analiza svakodnevnog života u Europi od 1500. do 1800. godine, „Moja povijest žena“, Michelle Perrot, dio su moje kućne biblioteke… Kako su se birale knjige koje će se prevoditi i objaviti u Ibis grafici nekad, a kako se biraju sad?
Krešimir: Knjige su se birale na razne načine. Neke smo poznavali kao studenti i smatrali da bi bilo dobro da ih prevedemo i objavimo na hrvatskome. Neke vam predlože prijatelji i kolege i ako se nakon pregleda i vama učine vrijednima i zanimljivima, uzmete to kao projekt, pokušate dobiti prava i ako uspijete, objavite knjigu na hrvatskome. Ponekad i prihvatite ponuđene knjige stranih nakladnika koji obave dobar marketing i prezentaciju. Imali smo uglavnom u tom programu ozbiljnih knjiga neku viziju da objavljujemo nešto iz struka koje su nam bliske – filologija, filozofije, povijesti itd. Bilo je i naslova kojima se netko od nas oduševio i onda smo ih pokušali svim silama objaviti na hrvatskome. Meni je recimo takva knjiga bila Singerovo "Oslobođenje životinja", filozofska knjiga iz užeg područja bioetike koja je istovremeno i šokantna i izuzetno dobro argumentirana, a tiče se ozbiljnog problema odnosa čovjeka i ne-ljudskih životinja.
Saša Krnic: Ozbiljnijem bavljenju s dječjom literaturom kumovao je sajam knjiga u Frankfurtu. Prvi put sam ga posjetila 2002. i vidjela veliki plakat s vješticom. Pola godine kasnije objavili smo prvu knjigu na hrvatskom Julije Donaldson "Mjesta ima na metli svima". Slijedio je "Mali majmun u velikoj brizi" i tek onda "Grubzon". Nakon toga smo gotovo svake godine objavili slikovnicu Julije Donalson i Axela Schefllera, najčešće istovremeno kada su bili objavljeni i originali.
Pisci i ilustratori često počnu stvarati za djecu u trenutku kad i sami dobiju djecu. Čini se da je kod vas slučaj obrnut. Vi ste se ozbiljno bacili u nakladništvo za djecu tek kad su vaša djeca odrasla. Koji je bio glavni motiv da slikovnice preotmu primat stručnoj literaturi?
Krešimir: Rekao bih da je glavni razlog neki žal za time da je položaj knjige u zajednici nekako narušen posljednjih desetljeća. Osjećaj da čitače treba odgajati, treba ih stvarati. Knjige za djecu i slikovnice tu su pravi put. Kad se tome doda i to da su tržišno življe, nije teško zbrojiti dva i dva.
Saša: Mene su bajke i priče zanimale i kad više nisam bila dijete, a i jedno vrijeme sam se i teorijski bavila time. Devedesetih godina prošlog stoljeća, kad su naša djeca bila mala, pomalo je izbor slikovnica kod nas bio manjkav. Kad sam otkrila Juliju Donaldson, znala sam da je to to. Drago mi je da se danas jako podigla kvaliteta slikovnica. Nadam se da je moj izbor naših izdanja barem malo tome doprinio. Sajmovi knjiga predstavljaju važna mjesta za kupovinu nakladničkih prava.
Tko je od vas dvoje „otkrio“ Juliju Donaldson? I kako to da ste u otkupu prava preduhitrili velike hrvatske nakladnike i uspjeli dobiti prava kao, u to vrijeme, prilično mala nakladnička kuća?
Krešo: Juliu Donaldson otkrila je Saša. Na sajmu, mislim u Frankfurtu. Bio je to lucky strike.
Saša: Nažalost, dječja književnost uvijek se smatrala manje važnom i ozbiljnom, ne samo kod nas. U to doba kod nas nije bilo puno nakladnika koji su objavljivali slikovnice pa i oni koji su dolazili u Frankfurt nisu ih tražili. Julija Donaldson je u to doba objavila tek nekoliko naslova zajedno s ilustracijama Axela Schefflera i još nije bila svjetski hit kao kasnije. Našla sam se u pravo vrijeme na pravom mjestu!
Što uopće za vas znači biti mali ili veliki nakladnik?
Krešimir: Mislim da je osnovna razlika u tome kako pristupate poslu i koliko ljudi uključujete u svoje projekte. Mi više nismo mali nakladnik, nego bih prije rekao da smo srednji. Kao mali nakladnik sve smo radili sami. Od prijevoda, dizajna, prijeloma do trčanja oko tiskara i dogovora oko cijena i marketinga. Sada je sve znatno drukčije. Imamo izvrstan tim mladih ljudi koji svaki imaju svoj zadatak i vrlo ga savjesno obavljaju. Naš je posao uglavnom organizacija. I uskakanje u konkretne zadatke kada je tim preopterećen. Ono što smo ipak zadržali od filozofije malog nakladnika jest da i dalje biramo knjige za koje smatramo da su vrijedne, a ne samo da su tržišno zanimljive.
Drhturavi vitez
Ozbiljan proboj u izdavaštvo za djecu, nastupio je s dolaskom Kestutisa Kasparavičiusa na hrvatsko tržište. Kako je došlo do suradnje s njim?
Krešimir: Slučajno je naša dobra prijateljica Mirjana Bračko izvrsna prevoditeljica (ne samo) s litavskog. Ona nam je otkrila Kestutisa i pomogla nam oko prvih kontakata i kod svih Kestutisovih gostovanja u Hrvatskoj. Naravno, i prevodeći sve njegove knjige koje smo objavili. Zanimljivo je možda reći da smo i Mirjana i ja iz Ivanca, dakle malog mjesta na rubu Hrvatskog zagorja. A pokrivamo prevodilački niz jezika – litavski, francuski, ruski, engleski, hindski, urdski, sanskrt (a dalo bi se nabrojati još toga…).
Ono što je sjajna karakteristika Ibis grafike jest da svoje autore vodi na književna gostovanja po cijeloj Hrvatskoj. Tako je i Kestutis više puta bio u Hrvatskoj. Koliko je organizacija ovakvih gostovanja zabavna, naporna, nužna, nepotrebna? Zaokružite „točan odgovor“.
Krešimir: Takva gostovanja shvaćam kao naš dug našoj kulturnoj javnosti. Zadovoljstvo koje osjetite kad skupina djece u malom slavonskom ili međimurskom selu širom otvori oči i s čuđenjem gleda gosta iz daleke zemlje koji još k tome prekrasno crta i priča priče nešto je što se ne može platiti ni naplatiti.
Saša: Kestutis je bio sasvim nepoznat našoj javnosti, kao i mnogi autori čije knjige danas objavljujemo. Najbolji je način da autora njegova publika upozna taj da ga dovedete k njima. I to ne jednom. Često pozivamo iste autore više puta, oni imaju programe s kojima gostuju i u svojoj zemlji, uvijek nešto novo osmisle! Meni nikad nije bilo dosadno! Takva gostovanja najčešće pređu u prijateljstva, a iz toga se znaju roditi i poslovne suradnje.
Koliko direktan kontakt autora i djece utječe na prodaju knjiga? Osobito ako roditelji nisu prisutni na književnom susretu. I prodaju li se uopće knjige na književnim susretima po knjižnicama i školama? Imam dojam da knjižničari zaziru od prodaje knjiga. Koje je vaše iskustvo?
Krešimir: U tom pogledu najbolje je da se ničemu ne nadate. Pa vas onda takvi susreti ponekad vrlo ugodno iznenade i u tom aspektu. Međutim, postoji indirektna korist: čuje se za vas, knjižnica vam slijedeće godine naruči više knjiga, pozovu vas i onda kad imaju više sredstava da organiziraju neki događaj, čuje se za vas u medijima i slično. U svakom slučaju, gostovanja su važan dio promidžbe knjiga i autora.
Saša: Velika je razlika jesu li djeca pripremljena na gostovanje autora, jesu li pročitala njegovu knjigu ili je to prvi susret s autorom i njegovom knjigom. Nakon Kestutisovog drugog ili trećeg gostovanja, bio je red za kupovinu knjiga i njegovu posvetu. Kad je bila Julija Donaldson, nismo mogli vjerovati koliko ju je ljudi došlo vidjeti, a i kupiti knjige. Za Axela Schefflera također. Ipak, takvi slučajevi mogu se nabrojati na prste!
Uz Kestutisa, poslovno ste surađivali i privatno se družili s velikim brojem umjetnika i nakladnika i iz inozemstva i iz Hrvatske. Pisci, ilustratori, prevoditelji, urednici, nakladnici. Ima li među njima razlike u pristupu stvaranju knjiga? Do kakvih ste zaključaka došli?
Saša: Najčešće surađujemo s onima koji imaju sličan odnos prema književnosti i nakladništvu pa su onda moguće i dugotrajne suradnje. I prijateljstva.
Krešimir: Autori i ilustratori koje smo imali prilike upoznati, svi od reda, vrlo su pristupačni ljudi puni razumijevanja i željni suradnje. Formula je jednostavna, pristupite čovjeku iskreno, otvorena srca i to isto dobijete za uzvrat.
Teške teme
Dom usred šume
Prutimir
Uhvati mi plavog medu
Gdje se skriva Vedran?
Jesu li umjetnici tašti?
Saša: Ima i takvih! Ali više je i onih ugodnih za suradnju.
Krešimir: Ne znam može li se na to tako općenito odgovoriti. Uglavnom svi cijene svoj rad, što je u redu, ali ako ste s njima otvoreni i pristupačni i oni su takvi prema vama. Razumljivo mi je da i oni žele zaštititi svoje interese ako osjete da druga strana nije potpuno otvorena u komunikaciji.
A nakladnici?
Krešimir: Rekao bih da su nakladnici više tašti od umjetnika (pisaca i ilustratora). Meni je osobno stran pristup: ja sam to prvi, ja sam ovoga prvi objavio, ja sam ovoga prvi preveo i ustvari ne znam što to uopće znači, kakvu to važnost ima? Osim hrane za nečiju taštinu. Mislim, naravno da treba prihvatiti i pohvaliti nečiji uspjeh, ne treba ga omalovažavati, ali istovremeno treba razumjeti da smo svi u istom poslu, da treba održati korektan poslovni odnos, a ne graditi nešto na nekoj staroj slavi i „stečenim pravima.“ Ali općenito, mislim da je kod nas sve to u granicama normalnog.
U nakladništvu za djecu i mlade u Hrvatskoj dosta je pisaca i ilustratora koji su pokrenuli svoje udruge i firme koje se bave izdavanjem knjiga. Čini mi se, iz sasvim razumljivih razloga, da oni prilično srčano i emotivno (da ne kažem „užarene glave i srca“) primaju svaku pozitivnu ili negativnu reakciju tržišta, Ministarstva kulture i medija RH, rezultate otkupa, potpora... Za razliku od njih, imam dojam da nakladnici koji nisu istovremeno i autori, hladnije glave primaju sve „plime i oseke“ koje sa sobom donosi posao nakladnika. Ili možda griješim? Je li teško ostati u dobrim odnosima s knjižničarima koji nedovoljno kupuju vaše knjige, vijećima koja ne otkupljuju neka vaša izdanja u onoj mjeri u kojoj mislite da to onda zaslužuju?
Krešimir: To ovisi o tome kakav je vaš stav prema životu općenito. Ako inače u životu mislite da su ljudi jedni drugima vukovi i da su nepošteni, imat ćete takav odnos i u poslu pa će vam se činiti da netko nešto radi protiv vas – Ministarstvo, knjižničari, drugi nakladnici itd. Ja mislim da nije tako. Mislim da ljudi koji imaju moć da o nečemu odlučuju u većini slučajeva odlučuju po svojem znanju i po svojoj savjesti, u najboljoj namjeri da njihove odluke budu poštene. Jednostavno, postavljam si pitanje: što bih ja radio kada bih bio na mjestu da mogu odlučivati. Ako mislim da bih radio po savjesti i po najboljem svojem mogućem znanju, što mi daje pravo da mislim da su drugi gori od mene?
Uz svjetski popularne serijale slikovnica o Grubzonu Julie Donaldson i sjajne ilustrirane priče Kestutisa Kasparavičijusa, Ibis Grafika sve više objavljuje i slikovnice hrvatskih pisaca i ilustratora ne libeći se obrade vrlo ozbiljnih temama. Takva je na primjer višestruko nagrađivana slikovnica „Uhvati mi plavog medu“, Silvije Šesto i Vande Čižmek, te „ Moja baka ne zna tko sam“ i „Gdje se skriva Vedran“ Ive Bezinović Haydon i Hane Tintor. Koliko je važno od malih nogu pričati o teškim temama poput demencije, smrti, otuđenosti?
Krešimir: Mislim da nema lakih i teških tema. Ima dobro i loše obrađenih tema. Ako je tema dobro obrađena i umjetnički na visokoj razini spremni smo preuzeti rizik za objavljivanje. To je onaj dio u izdavačkom poslu kad mislite više na zajednicu nego na sebe.
Saša: U nekom trenutku djeca će se susresti s teškim temama. Ove knjige koje si nabrojala po mom su mišljenju vrhunska umjetnička djela. Umjetnost bi trebala služiti tome da potakne na razmišljanje. Ove će knjige dati roditeljima povod da razgovaraju o tome s djecom, na možda jednostavniji način. Djeca drugačije prihvaćaju smrt i druge teške teme od nas. Treba ih od malena pripremiti na primjereni način.
Struka apsolutno pozdravlja ovakve problemske slikovnice. Kako kupci reagiraju na njih? Za usporedbu, koliko se u godinu dana prodalo slikovnice o demenciji „Moja baka ne zna tko sam“ u odnosu na godišnju prodaju jedne od slikovnica o Grubzonu?
Krešimir: Usporedba nije primjerena. Kod nas se gotovo ništa ne prodaje kao Grubzon, Prutimir i ostale slikovnice Julie Donaldson. Konkretnu statistiku nemam, ali rekao bih da se slikovnice poput „Moja baka ne zna tko sam“ prodaju u očekivanom opsegu.
Postoji li neka tema za koju mislite da joj nije mjesto u knjigama za djecu?
Krešimir: Ono čemu nije mjesto u svijetu uopće, tome nije mjesto ni u knjigama za djecu: veličanje zločina, nasilja, pretvaranje kriminalaca u junake i slične stvari ne bi trebale biti u slikovnicama. Takve se teme mogu prihvatiti u književnosti za odrasle, ali mislim da su to teme koje na dječju psihu mogu krivo djelovati.
EU projekti
Jeste li ikada na sajmovima knjiga u Bologni ili Frankfurtu prodali autorska prava knjiga hrvatskih autora? Kakva iskustva imate s direktnom prodajom?
Saša: Ja nisam baš neki trgovac. Na sajmu ima ogromna količina prekrasnih knjiga. Knjiga mora jako odskočiti od prosjeka i uz to morate biti jako vješti da nekog zainteresirate baš za vaše. A i kad se netko zainteresira, to je tek prvi korak. Puno je jednostavnije kada se nađete jedan na jedan s nekim agentom ili nakladnikom koji ima slične afinitete. Kada se na miru objasni o čemu se u knjizi radi, tko ju je i zašto napisao, onda ju se može prodati stranom nakladniku. Na sajmovima nisam prodala prava niti na jednu knjigu, ali zato je desetak naslova prodano u razne europske zemlje, pa čak i u neke izvaneuropske.
Za razliku od drugih nakladnika u Hrvatskoj, vi ste se udružili s drugim malim nakladničkim kućama iz različitih europskih zemalja i sad pod okriljem EU projekata prevodite i tiskate knjige. O kakvom se projektu zapravo radi?
Saša: Započeli smo 2017. s Partnerskim projektom koji je vodio slovenski nakladnik KUD Sodobnost. Bili su uključeni neki nakladnici s kojima smo već prije radili, ali što je još važnije i neki novi. Radi se o projektu Naša mala knjižnica u kojemu smo zajedno objavljivali iste knjige na više jezika te ih nudili/prodavali školama ili vrtićima u paketu sa zadacima temeljenim na tim knjigama, posjetima autora, nagradama…
Nakon završetka projekta nastavili smo suradnju sa slovenskim i estonskim nakladnikom, a naročito smo dobre odnose uspostavili sa slovenskim nakladnikom. Od tada velik broj knjiga zajedno tiskamo, čime smanjujemo trošak, ali i posao oko pripreme knjige. Sudjelujemo kao partneri jedni drugima u projektima koje smo nastavili prijavljivati i provoditi. Većinom su to prevoditeljski projekti Kreativne Europe, ali uskoro trebaju započeti dva partnerska u kojima uz slovenskog partnera sudjeluju i nakladnici iz Italije, Estonije, Poljske, Grčke i Makedonije.
U posljednjem ciklusu Kreativne Europe postoji mogućnost da i u prevoditeljskim projektima sudjeluju partneri pa smo tako uspostavili veze i sa nekim drugim nakladnicima iz Španjolske, na primjer. Preko nekih partnera smo došli u kontakt s još nekim nakladnicima koji su njima partneri u projektu. Mreža se tako proširila. Svi imamo koristi od toga. Razmjenjujemo informacije o novim naslovima, gostujemo jedni kod drugih i dogovaramo buduće suradnje. Jedni druge informiramo o sastancima nakladnika i agenata i mogućnostima potpora.
Ove godine zajedno sa slovenskim nakladnikom, uz financiranje europskim sredstvima, imamo štand na sajmu knjiga u Frankfurtu. Dobili smo poziv za sudjelovanje na sajmu u Guadalajari.
Sjano! Čestitam! Većina malih nakladnika u Hrvatskoj je skeptična prema EU potporama i projektima koji ne dopuštaju nimalo improvizacije. Koliko je uopće moguće precizno isplanirati trošak s obzirom na stalna poskupljenja i nepredviđene okolnosti?
Saša: Kad radite bez fige u džepu, to i nije tako teško. Samo morate napraviti sve što ste predvidjeli. Ako se u međuvremenu promijene okolnosti ili se dogode neke nepredviđene stvari, treba službeno tražiti promjenu. Kad god je opravdana promjena, odobri se. Jedna točka u prijavi odnosi se na rizike. Sve nas je iznenadio Covid, ali to stvarno nitko nije mogao očekivati. Sad i s takvim stvarima računamo. Kad su krenula poskupljenja pokušali smo procijeniti koliko će papir i tisak poskupiti. To i tako svi radimo, samo vas ove prijave natjeraju da ozbiljnije isplanirate nekoliko godina unaprijed što ćete raditi. Kada vam projekt prođe, dobijete dovoljno sredstava da napravite sve što ste predvidjeli. Ako komisija koja procjenjuje projekte zaključi da prikazani troškovi nisu realni, neće vam odobriti projekt. One koje odobre financiraju u punom iznosu koji je tražen.
Koliko je, s druge strane, bitna improvizacija kada je nakladništvo u pitanju? I u kom je segmentu ona najviše prisutna u Ibis Grafici? Ako je uopće ima.
Saša: Sve manje. Većinu knjiga i aktivnosti koje ćemo provesti znamo već nekoliko godina unaprijed jer EU projekte prijavljujemo na 3 godine. Prilikom prijave moramo imati već sve naslove, prevoditelje, vrijeme objavljivanja, aktivnosti, predviđena gostovanja… Naravno da to nikad ne uspijemo provesti u potpunosti kako smo zamislili. Tu je najviše improvizacije – ako ne može jedan autor, doći će drugi ili će doći u drugo vrijeme. Uvijek uleti i neka knjiga koju nismo predvidjeli godinu dana unaprijed, ali ja nastojim posljednjih godina improvizaciju te vrste smanjiti na minimum.
Ibis Grafika je prisutna u različitim tijelima i odborima vezanim uz knjigu i nakladništvo. Prilično ste aktivni kad je suradnja s državnim institucijama u pitanju. Koliko vam uspijeva izboriti se za prava nakladnika i knjižara općenito, i za bolji status nakladničkog programa Ibis Grafike?
Krešimir: Kako godine prolaze u Ibisu je sve manje improvizacije, a sve više planiranja. To je valjda prirodni rast sustava.
Saša: Ibis je član ZANE, HGK, ZNK, Grupacije dječje knjige, ali bojim se da neki veliki utjecaja na državne institucije, barem Ibis kao član nema. Naš je najveći utjecaj što nastojimo sa svima ostvariti fer odnose i nadamo se da će se i drugi tako ponašati. Suradnja s državnim institucijama uglavnom se svodi na to da pišemo programe i prijavljujemo se za potpore, a dobre odnose održavamo tako da sve što smo predvidjeli realiziramo u roku.
Potpore, otkup, suradnje...
Koliko ste se oslanjali na potpore izdavanju knjiga inozemnih institucija nekad, a koliko vam je to bitno danas? Je li se tu nešto promijenilo, ili su potpore nakladništvu i dalje bitan dio nakladničkog koncepta, bez obzira radi li se o objavljivanju knjiga za odraslu publiku ili za djecu?
Krešimir: Potpore su izuzetno važne. Tržište knjiga na hrvatskome vrlo je malo i mnoge vrijedne knjige nikad ne bi doživjele hrvatska izdanja kad bismo se morali oslanjati samo na komercijalni uspjeh pojedinog naslova. Naprosto ulazni su troškovi toliko veliki da knjiga ne može biti ekonomski isplativa. I tu onda uskače potpora. Smanjuje vam ulazne troškove i omogućava da na kraju s pojedinim naslovima budete u plusu. Stoga su potpore za neke naslove izuzetno važne. No, nisu sve knjige potpomognute. Kod nekih se preuzima potpuni rizik i objavljuju se u potpunosti vlastitim sredstvima. Često je to uspješno, no ponekad i nije. Pokrijete gubitak na nekom projektu iz dobitka u nekom drugom. To je normalni rizik poslovanja.
Saša: Jedino za što nikad nismo ni tražili potporu upravo su slikovnice Julije Donaldson.
Ako se ne varam, Ibis Grafika je bila u odboru koji je izglasao novi model otkupa s kojim velik broj nakladnika nije zadovoljan. Zašto je on, po vama, dobar?
Saša: Teško bi se moglo reći da smo izglasali. Dobili smo na uvid kako će to izgledati. Možda sam ja bila malo manje skeptična nego ostali, ali to je stvar karaktera. Htjela sam prvo vidjeti kako će to funkcionirati. Moram priznati, trenutno sam zadovoljna. Nama je prodaja bolja nego prije jer su knjižnice ukupno dobile više sredstava da kupuju knjige po svojoj želji. Bez obzira na to što su nam samo dvije knjige na popisu A, knjižnice kupuju i druge naslove. Istina je da je po starom modelu otkupa veći iznos odjednom sjeo na račun. To ima svojih prednosti, naravno. Ali ovako velik broj knjižnica naručuje izravno od nas, a uz to neke knjižnice naručuju i od distributera tako da imamo prihode s više strana.
Krešimir: Ja bih odgovorio protupitanjem: zašto bi onaj prethodni model bio dobar? A odmah ću i odgovoriti – i u jednom i u drugom modelu neki su bolje prolazili od drugih. To je li model dobar ili nije različito će tumačiti razni dobitnici ili gubitnici. Kao što sam napisao i ranije, vjerujem da su tvorci modela imali na pameti pravedniji model otkupa. Nakon jedne runde takvog otkupa, teško je reći je li model bolji ili nije. Meni se čini da je nama bolji.
Kako biste općenito ocijenila stanje na tržištu u Hrvatskoj kad je knjiga za djecu u pitanju. Koliko Hrvati kupuju knjige za djecu? I je li nužna potpora Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba da bi nakladništvo uopće opstalo? (Kao uostalom i hrvatski film, kazalište, muzeji, galerije…).
Saša: Postoje neki naslovi Ibis grafike koji se stalno prodaju. I pri tom ne mislim na knjižnice, koje su naši glavni kupci, nego na knjižare i druge oblike slobodne prodaje. Otkad imamo knjižaru imam nešto bolji uvid i u to kako se prodaju pojedini naslovi drugih nakladnika. To je istina mali uzorak, a i knjižara je kvartovska. Ipak, više se prodaju malo „laganija“ izdanja, ona više edukativna. To nipošto ne znači da to nisu dobre knjige, ali to uglavnom nije naš program. Ove „teže“ slikovnice ne prodaju se same od sebe. Oko njihove prezentacije treba se više potruditi. Teško je reći koliko Hrvati kupuju knjige za djecu. Neki ne kupuju, ali k nama dolaze oni koji kupuju i koji žele da im djeca zavole književnost. Da smo na mjestu gdje više ljudi dnevno prođe, vjerojatno bi i broj onih koju uđu i kupe knjigu bio veći.
Drugi dio pitanja: bez potpore izdavaštvu i ostalim segmentima kulture ili bi sve bilo apsolutno komercijalno ili toga ne bi ni bilo. Ni umjetničke filmove ne gleda većina ljudi, to ne znači da trebaju nestati.
Budući da surađujete s nakladnicima u Sloveniji, je li tamo situacija drugačija? Čitaju li i kupuju li Slovenci više knjiga za djecu od Hrvata?
Saša: Prema statistikama, nešto su bolji od nas. Naklade su im kao i naše, a koliko se prodaje, teško mi je reći. Njihov sajam knjiga je uvijek pun i puno se prodaje, ali i naš Interliber je isto. Nakladnici s kojima surađujem jako se trude oko promoviranja svojih knjiga. Biraju kvalitetne naslove, strane i domaće autore vode na gostovanja po cijeloj Sloveniji. Koliko se njihovih knjiga prodaje u knjižarama, to stvarno ne znam. Znam da su im knjige skuplje od naših.
Ono što je još jedna lijepa osobina Ibis Grafike, a zapravo i jednog i drugog od vas, jest velika kolegijalnost i spremnost na suradnju i s umjetnicima i s drugim nakladnicima. Zainteresiranost za nove projekte, za otvaranje uvijek nekih novih vrata. Bili se u suorganizaciji više književnih festivala za djecu i mlade, npr. Festivala slikovnice OVCA U KUTIJI. Od prije dvije godine pokrenuli ste i vlastiti festival KNJIGE U KROŠNJAMA koji se održava na Ribnjaku. Odakle vam tolika energija? Što vas motivira za uvijek nove i nove projekte?
Krešimir: Vjerojatno je to stvar karaktera. I istinska vjera u to da su ljudi temeljno dobri. Pa zašto s dobrim ljudima ne bismo surađivali? Jednostavno ne možemo prolaziti kroz život stalno se oprezno osvrćući da vidimo tko nas želi prevariti, naštetiti nam, iskoristiti nas. Trudimo se ne prevariti, ne naštetiti, ne iskorištavati. Pa to očekujemo i od drugih. Mislim da je ta pozitivna usmjerenost nešto što nam uglavnom pomaže da se oko nas skupe dobri ljudi. Možemo li zbog toga ponekad nastradati? Vjerojatno da, ali na kraju ne živi se samo zbog za zaradu, novac i taštinu.
Knjižara Pričozemska
Već dvadesetak godina slušam priče o tome kako je u Zagrebu potrebna jedna specijalizirana knjižara za djecu. Mnogi su maštali da će je otvoriti. A vi ste to i ostvarili. Što je potrebno za jedan ovakav pothvat? Hrabrost? Ludost? Podrška državnih struktura?
Krešimir: Potrebno je nešto entuzijazma. Malo hrabrosti i nekoliko dobrih suradnika. A to sve imamo.
Tko su glavni kupci u vašoj knjižari na Ravnicama? Roditelji iz kvarta? Ili kupci dolaze i iz drugih dijelova grada? I jesu li majke i bake u kupovini knjiga za djecu angažiranije od očeva i djedova, ili je to sami mit?
Krešimir: Kvartovska knjižara naravno ima najviše kupaca iz kvarta. Ali događa se sada sve češće da netko potegne i s drugog kraja grada da nas posjeti. Koliko mogu vidjeti atmosfera je u knjižari odlična i kupci, bez obzira na to da li samo gledaju ili stvarno kupuju, kod nas se dobro osjećaju. Ima već nekih koji se u knjižari osjećaju kao u svojem dnevnom boravku, pa čak i donesu ponešto da počaste naše prodavače.
Da li se i koliko povećala prodaja vaših izdanja otkad imate knjižaru?
Krešimir: Ukupno nam se prihod od prodaje povećao, ali ne samo zahvaljujući našim izdanjima, nego u velikoj mjeri i izvrsnim izdanjima drugih nakladnika. Od prvog dana krenuli smo s komisijskom prodajom svih nakladnika dječjih knjiga koji su za to zainteresirani i trudimo se uistinu u samoj trgovini ne favorizirati naše knjige nego svima dati istu priliku da se istaknu, da budu u izlogu, da se predstave. I čini se da to dobro funkcionira.
A kako pomiriti nakladnika i knjižara u sebi? Javna je tajna da su na najboljim pozicijama u knjižarama nalaze knjige onih izdavača u čijem je vlasništvu i knjižara. Kako to vi rješavate?
Krešimir: Mislim da sam na to odgovorio u prethodnom pitanju. Ponovit ću: jednako tretiramo i svoja izdanja i izdanja drugih nakladnika. Ako ne poznajete naš program, kad uđete u knjižaru nećete znati koja su izdanja naša. Dakle trudimo se odnositi prema drugim nakladnicima onako kako bismo voljeli da se oni odnose prema nama u svojim knjižarama.
Koliko dio vremena poklanjate nakladništvu, a koliki knjižarstvu? I koje su za vas lijepe a koje malo manje lijepe strane nakladničkog i knjižarskog posla?
Saša: Brigu oko knjižare prepustila sam jednoj mladoj, vrlo sposobnoj kolegici. Onoj koja je dobila čokoladu od kupca. Ja sudjelujem samo kad se dogovaramo kakav ćemo program imati. Uglavnom se brinem oko nakladništva.
Planovi za 2024. u nakladništvu, književnim projektima, knjižarstvu sigurno su već odavno napravljeni. Što nam novo Ibis Grafika priprema?
Saša: Ovih dana nam dolazi nova poslastica Julije Donaldson, nosimo je sa sobom u Split na MFK. Dolaze i novi nastavci Tika i Pika, Šlapice i Slamke, a Iva i Hana spremaju novu slikovnicu. Sve novo što dođe, i naša i tuđa izdanja, odmah će biti objavljena na stranici Pričozemske.
Ekipa
Kako se dijeli posao u vašoj (nakladničkoj) kući? Pretače li se privatno u poslovno, i obratno? Tko je glavni i odgovorni? Čija je riječ zadnja?
Krešimir: Saša je formalno i stvarno direktorica. Ja sudjelujem češće u odlučivanju o objavljivanju stručnih knjiga i nekih izdanja za odraslu publiku. Sve ostalo odlučuje Saša, ali sve više i u suradnji s mlađim kolegicama u Ibisu.
Saša: Ja im uvijek kažem da iznesu svoje prijedloge, a na kraju ću ja reći Ne može! Što nije prečesto.
Kako se odmarate i gdje punite baterije? Pretpostavljam, ne uz knjigu?
Krešimir: Moje se baterije nikad ne prazne. A i ne bi se mogle isprazniti. Meni izdavaštvo dođe kao hobi. Moj je pravi posao predavački posao na Filozofskom fakultetu. Možda bih mogao reći da u izdavaštvu punim baterije ako me nastavnički i akademski angažman iscrpi. No, ako bih odabrao nešto što me najviše opušta, onda je to glazba. Slušanje glazbe, sviranje. I hodanje. Puno hodanja.
Saša: Bojim se da se moje baterije pune tako da smišljam što ćemo sljedeće napraviti.
Krenuli smo spominjanjem studija indologije. Koliko je Indija i dalje prisutna u vašim životima i u vašem nakladništvu?
Krešimir: I dalje predajem na fakultetu, podučavam osnove indijske civilizacije, čitam i prevodim sa studentima tekstove na hindskome i na sanskrtu, sudjelujem na međunarodnim znanstvenim skupovima. Ponekad otputujem u Indiju. Dakle indologija je i dalje u mojem životu potpuno prisutna. Jedan od proizvoda te prisutnosti bio je i moj rad na odabiru i prijevodu s urdskog zbirke pripovjedaka Saadata Hasana Manta prije nekoliko godina. Objavili smo je u Ibisu i postigli velik uspjeh na tržištu, istina uz moj velik angažman i „apostolsku“ djelatnost. Nadam se da će takvih prijevoda biti još.
Saša: Ja više nisam aktivno u indologiji, ali volim se prikopčati kao pratnja na neke znanstvene skupove i podružiti s indolozima.
Dragi Saša i Krešo, puno hvala na razgovoru. Neka Ibis Grafika i dalje sretno leti!
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.