Čitateljska radionica kao mjesto poticanja čitanja i preporučivanja dobre literature

Marija Ott Franolić i Kabinet čuda

Obično kad želim nešto napraviti, prvo čitam o tome pa se tek onda sama pokrenem. Međutim, kad sam prije točno deset godina pokretala čitateljski klub Crna kutija (u međuvremenu se pretvorio u Kabinet čuda), bilo je obrnuto – nisam ništa čitala o čitateljskim klubovima, nisam znala koliko ih ima, tko ih vodi niti kako funkcioniraju. Otišla sam u Knjižnicu Medveščak i s voditeljicom dogovorila da pokrenemo čitateljski klub koji ću voditi. U to vrijeme sam bila dio Stručnog povjerenstva za izradu Nacionalne strategije poticanja čitanja pri Ministarstvu kulture pa sam htjela pokrenuti konkretne programe poticanja čitanja, javno financirane i besplatne za sudionic(k)e. U sklopu aktivnosti udruge Blaberon već sam poticala čitanje u Dječjem vrtiću Medveščak i po srednjim školama. A Crna kutija je jedini program koji je, bez većih prekida, preživio do danas. 

Pokretanjem čitateljskog kluba željela sam pronaći sugovornik(c)e za razgovore o dobroj književnosti i stvoriti mjesto preporuke dobrih knjiga. Nije mi se sviđao naziv "čitateljski klub" pa sam Crnu kutiju nazvala čitateljskom radionicom. Činilo mi se da riječ radionica u sebi sadrži aktivnost, a da je književni klub nešto više komercijalno. Osnovni cilj udruge Blaberon je organizirati čitateljske radionice za djecu i odrasle koje nisu eventi nego promoviraju ozbiljno shvaćanje književnog medija i kontinuirano čitanje. Htjela sam se suprotstaviti trivijalizaciji, festivalizaciji i blogerizaciji književnog polja, zatim shvaćanju čitanja kao puke razbibrige, ali i elitizmu akademskih tekstova koji o književnosti obično pišu suho, neemotivno i nepoticajno za daljnja čitanja. Jer osim analize nekog djela, u tekstovima i razgovorima o književnosti uvijek me zanima čitanje kao komunikacija – zašto smo nešto čitali, što smo iz teksta dobili, jesmo li počeli drugačije razmišljati, tj. što je određeni tekst pomaknuo u nama? Zanimaju me i emocije koje tekstovi u nama izazivaju, a toga u akademskim tekstovima obično nema, osim u rijetkim iznimkama povezanim s feminističkom kritikom koja stalno mora dokazivati da je i ona znanost. Premda mislim da je teorija važna i potrebna, čitajući suhe akademske tekstove o književnosti, često razmišljam kakva je šteta da su se tu izgubile sve emocije i svi razlozi koji su nas doveli upravo do studija književnosti, sva ona grozničava okretanja stranica da vidimo što je bilo poslije, sva umiranja od smijeha ili drhtanja od straha s likovima iz djetinjstva. Kao što je J. L. Borges napisao u eseju Zagonetka poezije:

Kad god bih se zadubio u knjige o estetici, obuzimao me nelagodan osjećaj da čitam djela astronoma koji nikada nisu promatrali zvijezde. Hoću reći da se u njima pisalo o poeziji kao da je poezija zadaća, a ne ono što uistinu jest: strast i užitak. (…) 

Čitateljska radionica Crna kutija je trajala od studenog 2014. do veljače 2020. Sastajali smo se svaki mjesec u Knjižnici Medveščak, s iznimkom ljetnih mjeseci, i razgovarali o odabranom naslovu. Popis pročitanih knjiga možete vidjeti ovdje. Radionica je 2020. na nekoliko mjeseci zamrla zbog pandemije, ali ubrzo smo se nastavili sastajati preko Zooma. Nakon pandemije polaznici(e) radionice pisali su mi da su im susreti bili mjesto utjehe, utočište od svijeta koji se činio prijetećim – više nego ikada naše je zajedničko čitanje postalo terapijsko. U međuvremenu se u kvartu otvorila Knjižara Fraktura i činilo se logičnim u njoj pokrenuti takav nekomercijalan program, kojem je glavni cilj poticanje čitanja dobrih knjiga, bez obzira na izdavača. Kad se radionica premjestila, nazvala sam je Kabinet čuda – i evo nas, iz mjeseca u mjesec, sastajemo se i danas. Sada, nakon deset godina, mogu reći da mi se to intuitivno pokretanje čitateljske radionice zaista isplatilo i postalo moj najdugovječniji i najuspješniji projekt poticanja čitanja. Često ostajemo pasivni jer nam se čini da naša prvotna ideja treba biti domišljena do kraja, razmišljamo u kategorijama "sve ili ništa", pa onda ni ne počinjemo s realizacijom. Ova čitateljska radionica pokazuje da samo treba krenuti i vidjeti kamo će te odvesti proces – i ne odustajati nakon manjih turbulencija, jer mislimo da stvari kreću od sustava, a pojedinac zapravo puno može napraviti sam.

Htjela sam se suprotstaviti trivijalizaciji, festivalizaciji i blogerizaciji književnog polja, zatim shvaćanju čitanja kao puke razbibrige, ali i elitizmu akademskih tekstova koji o književnosti obično pišu suho, neemotivno i nepoticajno za daljnja čitanja.

Da sada slavimo desetu godišnjicu zajedničkog čitanja shvatila sam kad su me nedavno pozvali u Gradsku knjižnicu Virovitica na stručni skup Suradnja, izgradnja, nadogradnja – čitateljski klubovi u knjižnicama. Skup je bio vrlo inspirativan. Od Camille Søndergaard Andersen iz glavne knjižnice u Kopenhagenu saznali smo da ta knjižnica ima toliko književnih klubova da su nju zaposlili samo da ih koordinira. Iz njezinog sam izlaganja zapamtila i da su u početku njihovi književni klubovi po knjižnicama okupljali uglavnom starije žene (kao i u Hrvatskoj), a da više mladih ljudi dolazi otkad su počeli osnivati žanrovske klubove (na kojima razgovaraju samo o fantasyju, samo o znanstvenoj fantastici ili stripovima). U Kopenhagenu potiču osnivanje književnih klubova jer ih smatraju odličnim načinom promicanja čitanja. 

Na skupu sam saznala i za mnoge domaće primjere dobre prakse. Primjerice, u Osnovnoj školi Lipik eko-knjižničari spajaju čitanje i ekološke teme. U Puli postoji čitateljski klub za osobe koje imaju problema s mentalnim zdravljem, a Hrvatsko vojno učilište "Dr. Franjo Tuđman" ima čitateljski klub koji kadete potiče da čitaju više književnih naslova, a biraju i naj-čitatelje. Premda teoretski znamo da je roditelje potrebno više uključiti u dječja čitanja i ozbiljnije educirati o tome zašto je važno da djeca čitaju mnogo i raznoliko, jedan je praktičan primjer spomenut na skupu to zorno pokazao: knjižničarke su pokrenule čitateljski klub za više razrede osnovne škole, samo da bi im roditelji rekli da djecu nepotrebno dodatno opterećuju, jer već čitaju lektiru!

Svidjela mi se virovitička knjižnica, ima lijepi svijetli prostor (nekadašnji salon namještaja tvornice Tvin), kolektiv koji emanira neku toplinu, a na skupu sam susrela i mnoštvo entuzijastičnih ljudi. Imala sam dojam da nitko od nazočnih nije "odrađivao" skup zbog bodova, napredovanja ili plaćenog službenog puta. Možda je to zato što oni koji vode čitateljske klubove za to nisu posebno nagrađeni, a ipak ta aktivnost od njih zahtijeva dosta angažmana. Očito se radi o poticanju čitanja zbog samog čitanja i svega što nam razgovori o čitanju s drugima mogu pružiti – to me razveselilo i dalo mi puno nade.

Čitateljski klub Crna kutija

Premda mi se svidjelo kad je knjižničarka iz Kopenhagena rekla da su dijelili platnene vrećice s natpisom "If you like bad coffee and good books, join a book club", na Kabinetu čuda nema čaja ni kave, eventualno neki suhi keksići, nema neobaveznog ćaskanja – odmah prelazimo na raspravu o pročitanoj knjizi. Čini se da nam to svima odgovara. Kao da je radionica poseban prostor u kojem brige i teme iz vanjskog svijeta nestaju. Poput onog praškog tunela sačinjenog od knjiga. Valja reći i da potvrđujemo statistike o čitateljskim klubovima, jer smo sve žene – svih ovih godina pridružila su nam se samo dva muškarca, ali sada više ne dolazi ni jedan. 

Koliko sam shvatila iz literature o čitateljskim klubovima i iz izlaganja na skupu, većina grupa demokratski bira knjige za zajedničko čitanje – biraju ih svi članovi. Premda to zvuči pravedno i primamljivo, kod nas je drugačije, samo ja biram knjige – i odmah na to upozorim nove članov(ic)e. Prvo zato što toliko čitam za razne kritičke tekstove, predstavljanja, programe poticanja čitanja – da bih teško stigla pročitati jednu knjigu mjesečno po tuđem izboru. A drugi mi je razlog puno važniji, naime, u vrijeme hiperprodukcije i generalnog gubitka kriterija htjela sam iskoristiti književnu radionicu da bih preporučivala dobru književnost. Kada se sastajemo i razgovaramo o knjizi – bez obzira na to koliko nas ima na pojedinom susretu – naše rasprave ostaju među nama, a ja sam željela da Kabinet čuda postane mjesto preporučivanja dobre literature većem broju ljudi. Zato sam oformila mailing listu pojedinaca zainteresiranih za čitanje na kojoj obavještavam koju knjigu iduću čitamo te pišem sažetke i osnovne dojmove o knjizi nakon susreta. Neki koji su na toj listi nikad nisu došli na susret, ali prate što čitamo, pa se ponekad i javljaju sa svojim dojmovima o pročitanome. Uz to, već godinama javno objavljujem i preporučujem knjige koje čitamo. Ranije sam objavljivala pisane preporuke na blogu Tekstovnica, a u posljednje vrijeme snimam video-preporuke koje objavljujem na Youtube kanalu.

Odrasli ljudi Aubert Marie

Raskrstimo s Eddyjem Louis Édouard

Knjige koje čitamo biram po njihovim umjetničkim karakteristikama i društvenoj relevantnosti. Radionice nam nude ugodno provedeno vrijeme, ali nadam se i više od toga. Vjerujem da se društveni i politički potencijal književnosti ostvaruje kroz aktivno, kritičko čitanje i živu raspravu o pročitanome. Frank Hakemulder u knjizi The Moral Laboratory: Experiments Examining The Effects Of Reading Literature On Social Perception And Moral Self-Concept navodi da čitanje u osami ne polučuje tako dobre rezultate kao kad se nakon čitanja u grupi povede kritička rasprava. I to je logično, jer interpretacija je dio književnog djela, ona nije zatvorena i unaprijed određena cjelina. Ne postoji kriva reakcija na tekst – svatko od nas čita istu knjigu drugačije, ali i svaki čovjek u različitim periodima svoga života istu knjigu može doživjeti posve drugačije. U raspravama o pročitanome s drugima tuđe viđenje književnog teksta može posve promijeniti način na koji ga sami vidimo, otvoriti nam neprepoznate slojeve značenja i načine iščitavanja. Različiti čitatelji ne moraju se oko teksta složiti, ali čim se u dijalogu s drugima suočimo s nečim što nam nije palo na pamet, to nam proširuje percepciju i omogućuje dublje promišljanje fenomena o kojima smo čitali. 

I na Kabinetu čuda su najbolji susreti na kojima nam se dojmovi o knjizi vrlo razlikuju. Kad smo razgovarali o romanu Odrasli ljudi Marie Aubert (prev. Anja Majnarić) koji govori o odnosu dviju sestara – nekima se knjiga činila plitkom, a odnos dviju sestara uobičajen, bez ikakve drame, dok su drugi tu uočili fine psihološke nijanse, istančane odnose o kojima su danima razmišljali. Slično se dogodilo na raspravi o romanu Édouarda Louisa Raskrstimo s Eddyjem (prev. Ita Kovač). Nakon što su se mnogi divili knjizi, jedna je polaznica rekla da je to možda sadržajno i zanimljivo, ali jako loše napisano, naime, da si je "dečec umislio da zna pisati". Sve to potvrđuje da je čitanje raznoliko i slojevito – da ne postoji ona famozna lektirna "osnovna ideja djela" koju će svatko od nas osjetiti ili shvatiti za vrijeme čitanja. To ovdje nije tema, ali mislim da takve stroge kategorizacije za mlade čitatelj(ic)e mogu čak biti i opasne jer ih sputavaju u čitanju i čine pasivnim, praznim posudama kojima književnost ništa posebno ne može dati niti ih pozvati na subjektivni i kreativni odgovor na tekst. Takvo im se čitanje teško može i sviđati – jer im ne nudi ništa relevantno.

Kad nam je tekst relevantan – s njime se lakše identificiramo. Volimo čitati jer aktivno sudjelujemo u radnji sa svojim emocijama, vjerovanjima, prošlošću i svime onime što nas je izgradilo te svjesno ili nesvjesno događaje misli ili emocije iz teksta uspoređujemo s vlastitim. Unatoč tome, književna teorija već desetljećima odbacuje identifikaciju čitatelja s tekstom i emotivnim čitanjima, kao da su rezervirana za one malo tuplje i sentimentalnije čitatelj(ic)e koji ne razumiju da je književnost jedno, a život drugo. Ali to nije tako jednostavno. S jedne strane književnost nije život. Ona je, kako piše Rita Felski u odličnoj knjizi Namjene književnosti, suštinski različita od svijeta i upravo nam ta razlika omogućuje da svijet vidimo na neki drugi način. Ali bilo bi banalno i ishitreno reći da književnost nije povezana sa životom – jer književni tekstovi već od Homera naovamo progovaraju o životu, smrti, ljubavi, ljubomori, ratovanju, mirenju i osveti. Književnost nas može naučiti mnogočemu – o nama samima, o ljudskoj prirodi i o društvu – svemu što poznajemo i onome što tek trebamo upoznati. I nije li logično pretpostaviti da su i sami teoretičari(ke) (koji danas svisoka gledaju na identifikaciju) nekada u djetinjstvu bili tužni jer su se identificirali s Oliverom Twistom ili pak ushićeni jer su sebe zamišljali kao Pipi Dugu Čarapu?

Identifikaciju čitatelj(ic)a s likovima u knjizi ne treba brkati s izjednačavanjem teksta s životima njihovih autor(ic)a, koje je posljednjih godina s modom autofikcije dodatno dobilo na popularnosti. Primjerice, kad smo na Kabinetu čuda raspravljali o romanu Elfriede Jelinek Pijanistica (prev. Helen Sinković), neki su rekli da je tekst toliko dobar jer je autorica i sama iskusila život kakav opisuje u romanu. To je relativno česta zabluda koja ne treba biti točna, jer mnogi ljudi su imali jako zanimljiva iskustva koja nisu znali pretočiti u jednako zanimljiv tekst. Dobar su primjer autobiografski tekstovi o boravku u logorima. Činjenica da su pojedinci doživjeli to iskustvo ne znači da su ga znali dobro opisati, dakle da su talentirani za pisanje, pa danas cijeli svijet čita Prima Levija (ili u Hrvatskoj Iliju Jakovljevića), dok je velik broj prosječnih tekstova o logorskim temama potonuo u zaborav. Osim toga: da svi pišu samo o svojim iskustvima – ne bismo uživali u znanstvenoj fantastici niti u fantasy literaturi. 

Premda su nam u doba poplave sadržaja i gubitka kriterija kritičari i teoretičari jako važni i trebamo braniti struku od nemuštih bloger(a)ica koje pišu marketinške i navijačke, a ne kritičarske niti kritične tekstove, kao što moramo braniti mjesta za objavljivanje ozbiljnih tekstova o literaturi, kojih je sve manje, oduvijek mi je problematična podjela na "profesionalne" i "neprofesionalne" čitatelje. Profesionalni čitatelji bili bi oni kojima je književnost struka, dakle kritičari, autori i teoretičari, kritičarke, autorice i teoretičarke. Međutim, je li uopće moguće povući jasnu granicu između profesionalnih i neprofesionalnih čitatelja? Nakon deset godina raspravljanja s uglavnom neprofesionalnim čitateljicama na Kabinetu čuda pitam se i koja je uopće korist od tih kategorija kad ne postoji – niti može postojati – propisani način čitanja niti ispravna reakcija na tekst? Jesu li oni koje automatski nazivamo "neprofesionalnima" jer čitaju samo debele ljubiće s ružičastim koricama zapravo postali stručnjaci za te ljubiće pa bi nam o njima svašta mogli reći, samo im se za to nikad ne pruži prilika? I što je s neprofesionalnim čitateljima koji o književnosti znaju puno, jer od djetinjstva idu u knjižnicu, razmjenjuju knjige, vole razgovarati o njima i dobro raspoznaju klasike od šunda? Osobno poznajem dosta pojedinaca – matematičara, ekonomista, biologa ili liječnika koji ne znaju ništa o teoriji – niti ih Harold Bloom, Jacques Derrida ili Mieke Bal zanimaju – ali cijeli život čitaju motivirano i raznoliko i imaju savršen radar za raspoznavanje dobre književnosti od trivijalne, i to već na prvih nekoliko stranica. A iskreno valja reći da nasuprot njima stoje neki kritičari(ke) kojima taj radar i ne radi uvijek baš najbolje. 

Na Kabinetu čuda željela sam preporučivati kvalitetnu književnost svakome tko je zainteresiran za čitanje – profesionalnim i neprofesionalnim čitatelji(ca)ma, jer uspješni bi programi poticanja čitanja upravo to trebali činiti. I željela sam ustanoviti mjesto na kojem će se o književnom tekstu moći razgovarati posve slobodno. Očito nisam jedina – jer nekoliko nam se polaznica pridružilo radionici rekavši da ih čitanje knjiga za radionicu odmiče od elitizma akademskog i bilo kakvog školskog čitanja – omogućuje im opušteno čitanje nakon kojega ništa ne moraju. A ako vas zanima čitanje kao praksa kreativnosti i slobode – uskoro ćete o toj temi imati prilike čitati poticajnu i entuzijastičnu knjigu spisateljice i književne kritičarke Nataše Govedić, naslovljenu Pohvala odriješenim rukama: Odvažna čitanja i kritičke pedagogije.

Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju Tokarczuk Olga

Nahraniti kamen Nowicka Bronka

Politike prevođenja Iveković Rada

Pokrećući radionicu, mnogo sam razmišljala o načinima čitanja. Na fakultetu smo više puta razgovarali o tome možemo li mi kao komparatisti čitati "nevino", strastveno, čuditi se tekstu, lišeni svojih teorijskih znanja i analitičke sposobnosti. Ja svakako mogu, a i inače mislim da postoje brojne vrste čitanja. Neke tekstove prelijećemo ili čitamo s nekim ciljem, a u drugim prilikama odvajamo vrijeme za dubinsko čitanje koje je rijetka misaona aktivnost koja nas vodi u daljnja razmišljanja, povezivanja i analiziranja. Kao što nekad jedemo "s nogu", halapljivo, ne možemo se zasititi nečeg masnog i slatkog, a nekad sjednemo i polako uživamo u zdravoj i finoj hrani koju je dugo trebalo pripremati. U knjizi Povijest čitanja Alberto Manguel (2001: 25) piše: 

Mislim da sam čitao barem na dva načina. Prvi, tako što sam u jednom dahu slijedio događaje i likove, ne zaustavljajući se na detaljima, pa je ubrzani tempo ponekad zavitlao priču i preko posljednje stranice – kao kad sam čitao Ridera Haggarda, Odiseju, Conana Doylea i njemačkog autora priča o Divljem zapadu, Karla Maya. Drugi, brižljivim istraživanjem, pregledavajući tekst da bih shvatio njegovo skriveno značenje, pronalaženjem užitka u samom zvuku riječi ili u ključevima koje riječi nisu željele odgonetnuti, ili u onome što sam mislio da je skriveno u samoj priči, nešto previše strašno ili previše divno a da bi se s tim moglo suočiti. Tu drugu vrstu čitanja (…) otkrio sam u Lewisu Carrollu, u Kiplingu, u Borgesu.

Sa mnom je slično. Jednako uživam u jednom dahu progutati neki odličan roman (primjerice Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju Olge Tokarczuk u prijevodu Mladena Martića), polako čitati neki poetski tekst u kojem me obuzima sam jezik (recimo Rilkeovi Zapisci Maltea Lauridsa Briggea u prijevodu Ota Šolca) ili pak totalno pomaknuto djelo ispričano više-manje običnim jezikom (kao što je fragmentarna poetična knjiga Bronke Nowicke Nahraniti kamen u prijevodu Đurđice Čilić). Ponekad se pak danima ne mogu zasititi gustih teorijskih tekstova koje čitam analitički, "s olovkom" (recimo Politike prevođenja Rade Iveković u prijevodu Milene Ostojić). Osim toga, volim više puta čitati iste knjige i čudim se onima koji tvrde da ima toliko knjiga da ih ne čitaju dvaput jer im je to gubljenje vremena. Vraćanje istim knjigama omogućuje mi da pri drugom, trećem ili osmom čitanju u njima otkrivam nove nijanse teksta, da se opetovano vraćam njegovim najdražim ili najvažnijim dijelovima, a uz to da se prisjetim kakva sam osoba bila kad sam taj tekst ranije čitala.

Marija Ott Franolić i Kabinet čuda

Nakon deset godina mogu reći da sam stvorila stabilnu čitateljsku zajednicu koja se voli sastajati i razgovarati o dobrim knjigama. Drago mi je kad mi polaznice kažu da sam za čitanje dala knjigu do koje one same nikad ne bi došle, jer se nadam da sam im tim proširenim bazenom pročitanih tekstova ponudila i nove materijale za razmišljanje. Ta mi je grupa ljudi omogućila da se uvjerim koliko su nam svima važni smisleni razgovori. Iako se to možda ne bi moglo reći po količini konflikata kojoj svjedočimo na domaćoj i svjetskoj geopolitičkoj sceni, ali i društvenim mrežama, naša radionica pokazuje da ljudi ne trebaju bezrezervno slaganje, povlađivanje i kimanje glavom. Žele da ih se čuje i uvaži, žele razmjenjivati mišljenja o nečem smislenom. Dobro je da se možemo mirno složiti da se oko nečega ne slažemo, jer smo svjesni da je komunikacija proces u kojem se upoznajemo, osluškujemo i pritom puno možemo naučiti. Upravo nam činjenica da nismo usmjereni na konsenzus omogućuje da se odmaknemo od osuđivanja i produbimo svoje razumijevanje teksta, ali i jedni drugih. Literatura nam je svojim kompleksnim likovima i njihovim životnim situacijama, svojim bogatim poetskim jezikom, otvorila put dubokim, smislenim razgovorima i time nam omogućila da o nekim polaznicama radionice saznajemo stvari koje ne znamo o svojim bliskim prijateljima.  

Moje je ime nečujno Jarry Isabelle

Granica zaborava Lebedev Sergej

Neke su nam rasprave bile teške, konfliktne. Roman Isabelle Jarry Moje ime je nečujno (prev. Ursula Burger) o pjesnikinji koja ostaje bez riječi između ostaloga tematizira i majčinstvo i upravo se oko njega, iako nije glavna tema knjige, razvila vrlo teška i mjestimice optuživalačka rasprava. To mi je bio najteži susret nakon kojega sam se pitala trebam li više kalkulirati s knjigama koje dajem za čitanje. Međutim, pokazalo se da nas stavovi možda kratkoročno mogu razdvojiti, ali da nas tekstovi dugoročno povezuju, pa smo se idući put našli na istom terenu, kao da se ništa nije dogodilo. I to sam doživjela kao malu pobjedu u svijetu u kojem se čini da ljudi prvo napadaju, a onda eventualno postavljaju pitanja. 

U želji za čitanjem i preporučivanjem dobre literature, znalo mi se dogoditi da za čitanje odaberem neke malo teže knjige. Primjerice, roman Sergeja Lebedeva Granica zaborava bio je svima pretežak – poetski i s tmurnom temom. A meni predivan – upravo zato što je poetski i s tmurnom temom! Ali te su nas zahtjevnije knjige dovele do dragocjenog zajedničkog zaključka – da kategorija sviđanja nije najvažnija. Ne bismo trebali čitati samo ono što nam se sviđa i što odgovara našem svjetonazoru, nego gledati kako da ga proširimo onime što nam je nelagodno, što nas vodi u vlastiti mrak, propituje granice naše empatije ili nas upućuje na nove riječi i koncepte. Pravi umjetnički tekstovi nude puno više od pukog sviđanja, a ponekad ne možemo ni objasniti zašto. Najteže je govoriti i pisati o zaumnom, neobjašnjivom, o onome što je onebičeno, što nam tijekom čitanja mijenja molekularnu strukturu i utječe na ritam disanja. A to je najbolja umjetnost – upravo zbog nje čitamo, zbog nje slušamo glazbu, gledamo filmove i slike.

Čitateljskoj radionici Kabinet čuda zapravo ide sve bolje. Još je uvijek otvorena svima i nadam se da nećemo morati ograničavati broj ljudi koji žele sudjelovati – jer preveliki broj sudionik(c)a smanjuje mogućnosti smislene rasprave. Knjižara Fraktura pružila nam je odličan prostor i organizacijsku potporu. Radionicu trenutno financira Grad Zagreb, a nekih ranijih godina znala je dobiti i potporu Ministarstva kulture i medija RH. Bilo je i godina bez ikakvih financijskih potpora, ali nisam prekidala susrete jer je za stabilne čitateljske zajednice najvažniji kontinuitet. 

Nadam se da je još mnogo godina pred nama. U vrijeme konstantne buke, ispraznog brbljanja sa svih zamislivih i nezamislivih platformi, vrijeme post-istine, porasta nedemokratskih vrijednosti i gubitka vjere u znanost, ovakve su čitateljske radionice dragocjene oaze smisla u kojima i sami možemo pronaći smisao. Tu se čitajući i razgovarajući o tekstu možemo propitkivati pa čak i promijeniti u susretu s ljudima koji su nas spremni slušati i smisleno nam odgovarati, osobito kad nam se mišljenja ili uvjerenja ne poklapaju. Jer u heterogenosti svijeta ne možemo postići konsenzus – ali možemo se prijateljski složiti da se ne slažemo.